Hrvatski Fokus
Hrvatska

Pokolj 12 hrvatskih redarstvenika

Bili smo sposobni pobijediti Srbe u ratu, nismo u stanju dovesti svoju državu u red i zaštititi njezin dignitet

 
 
12 JUNAKA DOMOVINE: NJIHOVA ŽRTVA TEMELJ JE SAMOSTALNE HRVATSKE: STIPAN BOŠNJAK (1956.)  i ZDENKO PERICA (1965.) iz Nuštra; ŽELJKO HRALA (1968.) i JANKO ČOVIĆ (1965.)  iz Ivankova; JOSIP CULEJ (1966.) iz Jarmine; ANTUN GRBAVAC (1961.)  iz Nijemaca; MLADEN ŠARIĆ (1965.) iz Novih Jankovaca; ZORAN GRAŠIĆ (1969.) i LUKA CRNKOVIĆ (1970.) iz Otoka; IVICA VUČIĆ (1961.) iz Vinkovaca; MARINKO PETRUŠIĆ (1966.) iz Tovarnika i MLADEN ĆATIĆ (1971.) iz Županje. Ovo je naših 12 junaka, mladih hrvatskih redarstvenika, vitezova i mučenika koji su prijevarom uvučeni u pripremljenu zasjedu i potom kukavički,  iz busije pobijeni i masakrirani 2. svibnja 1991. godine od srpskih terorista i krvnika u Borovu Selu. Na njihovim kostima postavljeni su temelji slobodne i samostalne Hrvatske.
SLAVA IM!
http://hrvatski-fokus.hr/wp-content/uploads/2019/05/redarstvenici.jpg
Mora se napomenuti da je u tom krvoproliću kojim je Hrvatskoj najavljen krvavi rat i ranjeno 22 hrvatska redarstvenika (mnogi teško), te da poginulima i ranjenima nitko nije pružio pomoć, a "JNA" se pojavila tek nakon što su četnici prestali pucati. Zločin je do danas ostao nekažnjen. Na sramotu svih nas. Kako su zločinci koji su izvršili ovako stravičan pokolj mogli biti obuhvaćeni Zakonom o općem oprostu – budući da se njime ne mogu amnestirati oni koji su ubijali – na to pitanje odgovor hrvatskoj javnosti duguju oni koji upravljaju državnim poslovima od mirne reintegracije (1998. godine) do danas.
 
Prisjetimo se nakon svega kako se to dogodilo prije 28 godina, u vrijeme početka rata za hrvatsku slobodu. Okrutni pokolj što su ga srpski teroristi planski, organizirano i smišljeno počinili u Borovu Selu 2. svibnja 1991. godine, bio je nažalost, tek najava onoga što će uslijediti.
Događaj je to kojim je započela nenajavljena, krvava agresija na hrvatski narod s ciljem njegovog istrebljenja i potpunog brisanja s lica zemlje. Krvoproliće u Borovu Selu je šokiralo javnost. Ljudi nisu mogli vjerovati da su se dojučerašnji susjedi s kojima su se sretali na ulici i pozdravljali pretvorili u krvoločne zvijeri. Sve do tada mi Hrvati nadali smo se da su događaji u Pakracu i na Plitvicama ipak pojedinačni incidenti nakon kojih će doći do smirivanja strasti. No, zločinci iz Borova Sela i njihova četnička subraća s lijeve obale Dunava otvorili su nam oči. Dvanaestorica hrvatskih redarstvenika iz  PU Vinkovačke sa zapovjednikom Stipanom Bošnjakom na čelu uvučeni su u unaprijed postavljenu zasjedu, gdje su ih iza kapija, ograda, prozora i u potkrovljima kuća čekali Srbi spremni i naoružani snajperima i automatskim puškama. Pored domaćih ekstremista, u tomu su sudjelovali i oni iz Srbije i Vojvodine, uglavnom četnici Mirka Jovića i Vojislava Šešelja. Sve je bilo već odavno i pomno isplanirano – uz svesrdnu pomoć Srbije i "JNA". To su uskoro potvrdili i sami organizatori pokolja, pred kamerama i srbijanskim novinarima, hvaleći se ovim svojim „podvigom“.
 
Dakle, nasuprot negiranju ovih činjenica, stoje nepobitni dokazi koji govore da su pored Šoškoćanina i njegovih ekstremista, glavni egzekutori u ovom pokolju bili četnički zločinci, profesionalne ubojice iz Srbije, odnosno Vojvodine, što u cijelosti obara tezu da je u pitanju „spontana pobuna srpskog naroda“. Bio je to planiran i pomno pripremljen zločin, a ne "pobuna"
 
Na lijevoj obali Dunava (u vojvođanskom podunavskom pojasu), četnici su se dva i pol mjeseca prije pokolja (već nakon poznatog filma SSNO-a o generalu Špegelju i "naoružavanju paravojnih formacija HDZ-a")  počeli grupirati na salašima oko Vajske, Bođana, Žive i Labudnjače, otkuda su se prebacivali na područje Hrvatske – čemu smo svjedočili svi mi koji smo živjeli u tom kraju. Njihove su aktivnosti bile naročito izražene u ožujku i travnju (u vrijeme tobožnjeg "izbjega" Srba na lijevu obalu Dunava, podizanja srpskih barikada na vukovarsko-borovskom području), a nakon serije mitinga što su ih srpski ekstremisti održali u Borovu Selu, Dalju, Belom Manastiru i Jagodnjaku postaju još življe. Od početka je potpuno jasno da sve to čine uz potporu srbijanskih i vojvođanskih vlasti – jer se sve odvija koordinirano s njihovom policijom i operativcima tajnih službi (prije svega SDB-a i KOS-a), a zapaženu ulogu ima i Narodna skupština Srbije čiji zastupnici (poput Milana Paroškog) također daju otvorenu potporu srpskom ekstremizmu u Hrvatskoj i istočnoj Slavoniji. Na srpskim mitinzima koji prethode zločinu u Borovu Selu, osim Vojislava Šešelja, Milana Paroškog, Lukijana Vladulova i drugih istaknutih srpskih ekstremista, sudjeluje i Stanko Cvijan, ministar u Vladi Srbije za Srbe izvan Srbije.
 
O koncentraciji četničkih skupina u samom središtu Borova Sela, u to je vrijeme autoru ovoga teksta osobno svjedočio S.D. iz Vukovara, koji je u prvoj polovici travnja izvodio građevinske radove na jednoj privatnoj kući u ovom mjestu (ugradnja prozora). On je potvrdio kako je „Borovo Selo bilo puno do zuba naoružanih četnika koji su smješteni u Omladinski dom (tzv. disco-klub)“, te da ih je viđao „na ulici i u kavani 'San Marino'“, kako „slobodno šeću s automatskim oružjem u rukama i prekriženim redenicima preko grudi“. Nakon što je to ugledao, S.D. je napustio posao i odmah krenuo natrag u Vukovar. Usput je ophodnji "JNA" ispričao što je sve vidio u Borovu Selu, nakon čega su mu oni rekli da će biti "sve provjereno" i da će vojska "postupiti po pravilu službe".
 
Mnogi i izvan Borova Sela znali su dobro što se tamo događa, ali ne i što se sprema, jer naoružanih četnika u to je vrijeme bilo na barikadama širom istočne Slavonije. Nije trebalo biti posebno mudar kako bi se zaključilo da sve to ima neku krajnju svrhu i cilj. Ako je bilo onih koji su do tada vjerovali u "JNA", nakon svega što se događalo u tom dijelu istočne Slavonije moralo im je biti jasno na čijoj je ona strani  i što joj je bila stvarna uloga. Pođemo li samo od toga da je naoružanje kojim su raspolagali srpski teroristi potjecalo najvećim dijelom iz njezinih skladišta (radilo se o istom oružju koje je pripadalo tadašnjoj hrvatskoj Teritorijalnoj obrani – a oduzeto joj je godinu prije kako bi se naš narod lakše pokorio), do ponašanja zapovjednika i postrojbi na terenu, gdje je u mnogim slučajevima bilo očito da oni ne žele spriječiti srpske oružane incidente nego tobože drže "tampon zonu" i tako omogućuju nesmetano kretanje i djelovanje četnika, a što se potpuno uklapalo u planove srpskih terorista koji su svoju "balvan revoluciju" provodili od 17. kolovoza 1990. godine s ciljem izdvajanja "srpskih područja" iz Hrvatske, već su same te činjenice dovoljno govorile o svemu. No, poslije masakra u Borovu Selu sve je izašlo na vidjelo, tako da dilema više nije bilo. Da su htjeli, potpukovnik Dušan Lončar i njegovi podređeni mogli su svoju "tampon zonu" postaviti između naoružanih Srba i redarstvenika i smiriti situaciju te tako spriječiti ovaj masovni zločin. No, oni to nisu učinili.
 
U Borovu Selu glavnu su riječ vodili članovi SDS-a i Srpskog četničkog pokreta okupljeni oko "komandanta odbrane" Vukašina Šoškoćanina, dok su za koordinaciju između njih i "štabova TO" i četnika na lijevoj (vojvođanskoj) obali bili zaduženi agenti srbijanskih službi s posebnim ovlastima kojih je u ovom području angažirano nekoliko desetaka. Jedna od glavnih baza za prihvat četnika na području općine Bač bio je salaš poznatog četničkog ekstremista (koji je sebe zvao "vojvodom") Milete Jergića, a u zbrinjavanje i prihvat aktivno se od početka uključio i arhimandrit srpskog pravoslavnog manastira Bođani, Lukijan Vladulov kao i mnogi drugi Srbi s obližnjih salaša. Za vezu između četnika u Borovu Selu i srbijanskog SDB-a bio je zadužen Mihalj Kertes (nekadašnji zaposlenik Vodoprivrednog poduzeća "Dunav" – Bačka Palanka) preko kojega se agenti ove službe smještaju u objekte poduzeća Dunav-Tisa-Dunav, uz obalu Dunava, kraj samoga nasipa.
 
Izravne kontakte sa Šoškoćaninom i njegovim ljudima ostvaruje 2. travnja i četnički vojvoda Milutin Teodosijević iz Srbije koji sa svojom skupinom dolazio tamo i dodatno naoružava lokalne četnike. Četnike u Borovu Selu posjećivao je i srpski ekstremist Žarko Bogunović iz Bača (koji je bio evidentiran i u dokumentima "JNA" kao "česti posetilac barikada".
 
Dva dana uoči pokolja, u noći 29. na 30. travnja, preko Bača, Vajske i Žive, na lijevu obalu Dunava stiže i glavni četnički vojvoda u Srbiji, Vojislav Šešelj kojega čeka čamac i prebacuje ga u "štab odbrane" Vukašina Šoškoćanina kako bi se prije samoga zločina utvrdili svi potrebni detalji i izbjegli mogući rizici. Ovaj je zločinac kasnije javno priznao kako je prema dogovoru koji su imali on i Vukašin Šoškoćanin, u Borovo Selo uputio svojih 13 četnika – ističući to s ponosom kao svoju zaslugu uspjeh "Srpskog četničkog pokreta" na čijem je čelu bio.
 
Pripremanje zasjede i pokolj
 
Neki od pobijenih hrvatskih redarstvenika su masakrirani i unakaženi do neprepoznatljivosti. Stravične snimke do kojih su došli hrvatski novinari šokirale su cijeli svijet, a o groznim ranama nanesenim žrtvama svjedočili su i patolozi vinkovačke bolnice u koju su tijela nakon svega dopremljena. Unatoč svim činjenicama, srbijanska propaganda to prikazuje kao „nužnu obranu“ tobože „ugroženog srpskog naroda“, iako je očito da je to samo krinka iza koje se kriju agresivne namjere dijela srpske manjine koja ostvaruje plan zacrtan u Beogradu.
 
Prema dostupnim informacijama i sadržaju optužnica koje su kasnije podignute protiv nekih od zločinaca, „pobuna“ Srba u Borovu Selu, izrežirana je ovako: Tijekom noći, 1./2. svibnja 1991. godine, oko 1,30 sati, redovita ophodnja PU Osijek koja se kretala uobičajenom rutom iz smjera Dalja prema Borovu Selu (4 policajca u dva službena vozila: Jurica Tolj, Mario Marinović, Dalibor Križanović i Zvonimir Meković), na prilazu ovom mjestu iznenada je izložena jakoj paljbi iz vatrenog oružja. Pucnjava je dolazila iz obližnjih kuća u Borovu Selu i bila je tako žestoka da su policijska vozila ubrzo izrešetana do te mjere da se na jednome od njih ugasio motor. Mekovića su tom prigodom ranili u lakat, a Križanovića u obje ruke i prsa. Tolj i Marinović, iako ranjeni, uspjeli su se izvući svojim vozilom koje je ostalo pokretno, dok je drugu dvojicu (Križanovića i Mekovića) okružila nekolicina naoružanih civila-terorista koji su ih zarobili i odveli u vikendicu u „Crepulji“ (u vlasništvu Đorđa Petričevića). Tamo su ih bez pružanja ikakve liječničke pomoći držali u toaletu i zlostavljali (mlatili letvama i kolcima, udarali rukama i nogama i rezali žiletima), a cijelo vrijeme su im držali vreće na glavama. Osim Milana Marinkovića i Jovana Jakovljevića koji su bili neposredno zaduženi za čuvanje i zlostavljanje uhićenih policajaca, u vikendicu su dolazili nad njima se iživljavati i drugi teroristi, pa i njihove vođe, Vukašin Šoškoćanin i Marko Lončarević.
 
Policijske uprave Osijek i Vinkovci odmah po saznanju za događaj, uspostavile su telefonsku vezu s Vukašinom Šoškoćaninom (pregovore su vodili načelnik PU Vinkovci Josip Džaja i načelnik PU Osijek Josip Reihl Kir), te nastojale riješiti problem na miran način. Ovaj je najprije negirao da bilo što zna o događaju, da bi u kasnijim kontaktima priznao kako se policajci nalaze kod njih, ali da je do zarobljavanja došlo zato što su oni „otvorili vatru na civile Borova Sela" nakon čega su uhićeni i pritvoreni. Na kraju su pregovori propali, pa su odgovorni iz MUP-a Republike Hrvatske donijeli odluku da se ova kriza razriješi očevidom na mjestu događaja i pokušajem postizanja sporazuma s vođama skupine u samom Borovu Selu vezano za oslobađanje zarobljenih policajaca. Ovdje ima i nekih nejasnoća, jer prema nekim drugim izvorima Šoškoćanin i njegovi suradnici navodno su "pozvali Hrvatsku policiju na pregovore".
Kako god bilo, ekipa za očevid sastavljena od redarstvenika, djelatnika PU Vinkovci pod zapovjedništvom Stipana Bošnjaka, običnim putničkim autobusom (što je samo po sebi dokaz da se uistinu nije radilo o namjeri bilo kakve oružane intervencije, jer se na takvu zadaću ide oklopnim transporterima, a ne autobusom) neometano je ušla u središte Borova Sela tog 2. svibnja 1991. godine.
 
Dakle, propušteni su kroz srpske barikade i punktove na kojima je bila "JNA" bez ikakvih problema, očito planski i smišljeno.
Međutim, u središtu naselja, prije nego je bilo tko od njih uspio izaći iz autobusa, dočekani su žestokom vatrom sa svih strana – iz okolnih kuća, iza ograda, kapija, s krovova, terasa, prozora, iz zgrade Mjesne zajednice, Vatrogasnog doma, Omladinskog kluba. Srbi su pucali iz svih raspoloživih oružja (strojnica, snajpera  i pušaka), a ispalili su i nekoliko tromblona i protuoklopnih projektila. Opkoljenim policajcima (nakon što su neki od njih već poginuli), uskoro je stiglo pojačanje iz Dalja, ali je njihovo vozilo na barikadama na ulazu u naselje zaustavila jaka paljba dobro naoružane skupine srpskih civila.
Kad je sve bilo gotovo a masakr izvršen, intervenirala je postrojba „JNA“ pod zapovjedništvom potpukovnika Dušana Lončara. Oni ne samo da nisu ni pokušali spriječiti napad srpskih ekstremista, nego su čak osiguravali nesmetani tijek njihove akcije, a na prilazu naselju su i pucali na oklopni transporter Hrvatske policije (koji se u tom trenutku nalazio u polju nadomak Borova Sela, a pristigao je kao pomoć opkoljenim policajcima, što su zabilježile i kamere Hrvatske televizije).
 
Kasnije su potpukovnik Lončar i drugi zapovjednici "JNA" davali izjave kako su tobože „sprečavali međunacionalne sukobe“ postavljajući „tampon zonu“ između „dviju zaraćenih strana“, što je čista i očita laž. Krvoproliće su mogli ali nisu htjeli spriječiti, jer su imali takvu zapovijed i djelovali su u dogovoru sa Šoškoćaninom i njegovom skupinom. To je jedina prava istina. Fotografije koje su uskoro izašle u javnost (prvi ih je objavio zagrebački ST – Slobodni tjednik), morale su zgroziti i šokirati sve normalne građane u tadašnjoj Jugoslaviji. Tijela mladića (posebno lica), bila su unakažena, kod nekih čak prerezani vratovi i izvađene oči. Patolozi vinkovačke bolnice utvrdili su da su neke od žrtava mučene i masakrirane dok su još bile žive. Tom prigodom, za nešto više od 3 sata pucnjave, ranjeno je ukupno 22 hrvatska policajca, dok je njih 12 okrutno pogubljeno.
 Srpski „branitelji“ i njihovi nalogodavci iz Srbije sve su prikazali kao „ustaški napad na nenaoružane građane Borova Sela“, iako je tijekom sukoba (što se doznalo tek nekoliko dana poslije), među Srbima poginuo samo jedan četnik (pripadnik odreda „Dušan Silni“), Vojislav Milić koji je kao dragovoljac Mirka Jovića došao iz Srbije (okolice Valjeva). Dva dana poslije pokolja, izmučene policajce Križanovića i Mekovića (koji su poslužili kao „mamac“), srpski teroristi su pustili na slobodu i konačno im je u osječkoj bolnici pružena liječnička pomoć.
 
Detonator koji je trebao zapaliti ratni požar
 
Zločin u Borovu Selu odigrao je ulogu detonatora za područje istočne Slavonije (upravo onako kako je to i u drugim krajevima – Kninu, Plitvicama, Pakracu – također planski rađeno s ciljem izazivanja sukoba s hrvatskim vlastima i narodom, samo surovije i krvavije).
U njegovom planiranju od početka je sudjelovao politički vrh Srbije (i dio tadašnjeg „jugoslavenskog“, odnosno, „saveznog“ vrha), tamošnje „patriotske“ srpske stranke (u suradnji s SDS-om Jovana Raškovića), SDB, KOS „JNA“ uz pojedince iz vojnog i političkog establishmenta, a izvršitelji su bili četničke ekstremne skupine. Eksponenti Srbije u Hrvatskoj (radikalno krilo SDS-a i militanti okupljeni oko Milana Martića, Milana Babića i drugih) bili su puki izvršitelji naloga koji su stizali iz Beograda gdje je ideja stvaranja "Velike Srbije" (sa zapadnim granicama na liniji: Virovitica-Karlovac-Ogulin-Karlobag) bila razrađena već u vrijeme pojave "Memoranduma" SANU, rujna 1986. godine.
 
U konkretnoj oružanoj akciji (ubojstvima i masakru) u Borovu Selu, među ostalima sudjelovali su: Vukašin Šoškoćanin, Marko Lončarević, Stevo Bogić Jajo, Milan Marinković zvani  Kurta,  Jovan Jakovljević zvani Tucko, Dragan Rakanović zvani Rujo, Milenko Mihajlović zvani Čerkez, Jovica Vučenović, Jovo Ostojić, Slavko Arbutina, Milan Držajić, Mladen Maksimović, Dragan Rakanović, Jovan Ćurčić, Dragiša Čančarević, David Češić, Milenko Mihajlović, Nikola Milošević, Vojislav Milić i drugi. Za krvoproliće je izravno odgovoran i potpukovnik "JNA" Dušan Lončar koji je (sigurno ne na svoju ruku nego po zapovijedi nadređenih) četnicima omogućio ovaj masakr, čekajući da obave posao da bi tek onda uputio svoje vojnike i tehniku na mjesto događaja.
 
Krvnici iz Borova Sela i njihovi suradnici iz Vojvodine i Srbije uz potporu tamošnjih medija, ovaj su događaj podigli na razinu „herojstva“, a Šoškoćanin i njegova skupina proglašeni su nacionalnim junacima. Način na koji su s ushitom slavili ovo "junačko djelo" izazivao je jezu. Nas Hrvate koji smo tada živjeli u podunavskom pojasu Bačke i bili svjedoci tih događaja, užasavala je činjenica da se s toliko euforije može veličati zločin. Na spomen kako su hrvatskim redarstvenicima bile povađene oči, na ulici i u kavanama se klicalo Šešelju: "Vojo, ruke ti se pozlatile". Zločin se slavio otvoreno i euforično kao da je u pitanju neki pohvale i ponosa vrijedan čin. Nigdje osude niti zgražanja – ili barem nekog ljudskog osjećaja pijeteta, kamo li posramljenosti zbog onoga što se dogodilo.
 
U takvom ozračju, Hrvati u vojvođanskom podunavlju osjećali su se izgubljeno i provodili dane u smrtnom strahu. Oni koji nisu bili Srbi a živjeli su na lijevoj obali Dunava trpjeli su teror srpskih "patriota" od ljeta 1988. godine i njihov je položaj svakim danom bio teži.
Kako bi prikrili motive ovog nečuvenog zločina i metodologiju kojom su se služili, njegovi organizatori, nalogodavci i izvršitelji uz pomoć državnih tijela Srbije i tamošnjih medija pokreću žestoku kampanju i nastoje sve prikazali kao  "napad ustaša" i „nužnu obranu golorukog i ugroženog srpskog naroda“. Izmišljaju se fantastične priče o „masovnim srpskim civilnim žrtvama“, što se uskoro pokazuje sasvim netočnim, kao i ona o tobožnjem „napadu na Borovo Selo ambrustima“ (u kojem je sudjelovao ni manje ni više nego budući ministar obrane Republike Hrvatske Gojko Šušak !?), a što je, navodno, prethodilo sukobu i bilo uzrokom „pobune“ Srba u Borovu Selu!? Čini se sve kako bi se opravdalo krvoproliće, zvjerski masakr, ničim izazvani okrutni zločin, pokolj nad mladićima čija je jedina "krivnja" bila što su obavljali svoju dužnost u cilju smirivanja stanja i uvođenja reda i što su bili Hrvati.
 
Istina je odavno izašla na vidjelo
 
Dakako, brojne činjenice demantiraju i u potpunosti razotkrivaju sve konstrukcije vezano za "ugroženost" Srba u Hrvatskoj (pa i istočnoj Slavoniji i Borovu Selu) i njihovoj "spontanoj pobuni". Evo samo nekih koje je vrijedno i spomenuti kad je u pitanju izazivanje oružanog sukoba na vukovarsko-borovskom području:
 
1. Borovo Selo odabrano je za početak agresije na Republiku Hrvatsku iz više razloga:
– u njemu je postojalo militantno ekstremističko jezgro sastavljeno od kolonističkog srpskog življa podrijetlom s Ozrena i iz istočne Hercegovine, a okupljeno oko lokalnih članova SDS-a i pripadnika Srpskog četničkog pokreta;
– nadalje, bilo je to jedino naselje s izrazitom srpskom većinom u ovom dijelu hrvatskog podunavlja;
– važan je bio i geostrateški položaj sela koje je izlazilo na samu obalu Dunava, te se vrlo lako moglo povezati s drugom (vojvođanskom) stranom, na kojoj u blizini nije bilo nikakvih naselja (dakle, sve se moglo držati pod kontrolom i odvijati relativno konspirativno), što su također bile vrlo bitne okolnosti – pogotovu vezano za prebacivanje četnika iz Srbije i Vojvodine i dopremu logističke potpore uz izbjegavanje pozornosti javnosti;
– u okolici Borova Sela nalaze se i mnoga druga mjesta sa značajnim postotkom Srba u ukupnom stanovništvu ili njihovom uvjerljivom većinom (Borovo, Bobota, Vera, Bršadin, Mirkovci, Pačetin, Trpinja, Negoslavci itd.), što je jamčilo da će se oružani sukob brzo i lako proširiti, te da će skupina iz Borova Sela imati na tom području veliku potporu sunarodnjaka. Ne treba zaboraviti da su ova sela naoružavana već od ljeta 1990. godine, što su u kasnijim sudskim procesima priznavali i oni koji su te akcije zapovijedali, a i oni što su ih provodili operativno, na terenu (bivši načelnik KOS-a Aleksandar Vasiljević, pojedini oficiri "JNA" itd.);
 
2. Hrvatski policajci uhićeni su smišljeno (izvan naselja!), jer se znalo da će PU vinkovačka morati reagirati na zarobljavanje svojih djelatnika. Nikad nije pružen niti jedan jedini relevantan dokaz da je bilo tko pucao „na civile u Borovu Selu“ – kako se to tvrdilo u cilju opravdavanja napada na ophodnju hrvatske policije (vezano za početak događanja, u noći 1/2 svibnja 1991. godine). Uostalom, nije li apsurdno tvrditi da su četvorica policajaca napali Borovo Selo, iako su zasigurno dobro znali da je puno naoružanih i ratoborno raspoloženih Srba i četnika – što je već tjednima bilo jasno vidljivo ne samo po događanjima u samom naselju nego i u okolici, gdje su na barikadama dežurali također naoružani ljudi. Da je (kojim slučajem) hrvatska policija planirala oružanu akciju, bila bi zacijelo izvedena na drugačiji način s većim snagama i uz dodatno osiguranje i u nju se sasvim sigurno ne bi išlo običnim autobusom;
 
3. Ono što se događalo tijekom i nakon sukoba potvrđuje da je svaka slučajnost isključena. Očiti cilj srpskih ekstremista bio je izazivanje oružanih sukoba po svaku cijenu i njihovo širenje pod krinkom „odbrane ognjišta“ i to su na kraju uspjeli postići. Bestijalnost kojom su žrtve umorene i masakrirane nije mogla biti plod nikakvog stanja „afekta“ niti se takvo što moglo počiniti u obrani. Ove okolnosti svjedoče da su krvavi zločinački posao odradili profesionalni koljači, ili barem oni koji su bili zatrovani iracionalnom mržnjom do te mjere da su u stanju počiniti najgora, zvjerska nedjela;
 
4. Srpska propaganda širila je tijekom i neposredno nakon događaja vijesti o „desecima mrtvih srpskih civila u Borovu Selu, među kojima ima mnogo žena i dece“, ali je već koji dan kasnije bilo očito kako nema niti jednog jedinog sprovoda tih „žrtava“ (da je djelić toga odgovarao istini, sasvim sigurno bi se razglasilo na sva zvona i s njihove strane ocijenilo kao "genocid"). Na srpskoj strani (kako je to već rečeno) poginuo je jedan jedini četnik iz Srbije (pripadnik odreda "Dušan Silni" – iz četničke skupine koju je predvodio Mirko Jović iz Nove Pazove u Vojvodini). Sve izmišljotine o tobožnjem „napadu hrvatskih snaga na Borov Selo“, čime je Republika Hrvatska „planski izazvala sukob“ služile su samo u svrhu pokušaja opravdavanja ovog zločina i stvaranja alibija za nastavak agresije i započetih zločina.
U prvo vrijeme Srbija i njezini mediji su iz razumljivih razloga izbjegavali spominjati ulogu koju su u svemu odigrale političke stranke iz Srbije, SDB, KOS "JNA" i četnici, ali su uskoro o tomu progovorili sami akteri, pa se klupko počelo odmotavati. Tom procesu su bitno doprinijeli i sukobi u četničkom štabu u Borovu Selu, gdje je od 2 svibnja 1991., nadalje trajala ogorčena borba između lidera raznih četničkih grupacija koji su se borili za primat u „komandovanju“, kako bi se dočepali „besmrtneslave“ što ih je čekala, ali i pozicije vođe koja je omogućavala stjecanje ratnog plijena i pljačku hrvatskih kuća.
Uglavnom, nije prošlo dugo, a gotovo sve se znalo i o tomu su (nadmećući se za zasluge) u medijima govorili sam Vukašin Šoškoćanin, Vojislav Šešelj, Mirko Jović i drugi. Tako se, primjerice, već 6. svibnja u propagandnoj TV emisiji koje su u udarnom terminu (od 20,00 sati nadalje) u isto vrijeme uživo emitirala dva televizijska centra (Beograd i Novi Sad), "komandant odbrane Borova Sela" (koji je u Srbiji već slavljen kao nacionalni junak) Vukašin Šoškoćanin pohvalio da je već "ubio 6 ustaša" i dodao kako se nada da će ih ubiti "bar još 606", ne skrivajući svoju mržnju prema Hrvatima.
 
Tko je sve odgovoran za pokolj
 
U hrvatskoj javnosti s pravom se postavilo pitanje odgovornosti onih koji su mlade hrvatske policajce poslali u klaonicu Borova Sela – bez ikakvih mjera zaštite – pa se za ove ozbiljne propuste s pravom najviše krivilo ministra unutarnjih poslova Josipa Boljkovca i njegove podređene (Josipa Džaju i Josipa Reihl Kira), koji su morali znati kakvo je stanje tamo i što se može očekivati – budući da je sve skupa pripremano tjednima ranije. Ako Hrvatskoj policiji nije bilo poznato da u ovom mjestu postoji naoružano ekstremističko jezgro koje je spremno na sve, što je ona onda uopće radila i čime su se bavili odgovorni iz ovog resora? Na kraju, nitko nije odgovarao ni za što! Izgubljeno je 12 mladih života, 22 djelatnika policije je ranjeno, ali odgovornost onih koji su ih tako nepromišljeno poslali u pripremljenu klaonicu nikad nije došla na dnevni red.
 
Pokolj u Borovu Selu bio je i početak očite, otvorene suradnje srpskih terorista i "JNA", o čemu svjedoče brojni izvori sa srpske strane, odnosno iz redova same jugo-vojske. Ovdje će biti spomenut samo jedan od njih.Pričuvni kapetan prve klase bivše "JNA", Srbin Aleksandar S. Jovanović koji je sa svojom topničkom postrojbom ratovao u istočnoj Slavoniji, u svojoj knjizi Rat Srba i Hrvata 1991. (Politika, Beograd, 1994.), str. 37. piše:„Posle događaja u Borovu Selu, 2. maja, u cilju ojačanja snaga…iz Novog Sada je detešovana jedna četa 36. mehanizovane brigade sa osam transportera i četiri tenka T-55." (tekst u originalu također naglašen kurzivom). Dakle, snage „JNA“ u Borovu Selu su dodatno „ojačane“, što znači da je procijenjeno kako su one koje su već bile tamo nedovoljne za daljnje oružane akcije planirane u suradnji sa srpskim ekstremistima u istočnoj Slavoniji. Nikakvoga drugog razloga za ojačavanje postojećih snaga "JNA" nije bilo, pogotovu stoga što je Hrvatska nakon pokolja bila u dubokoj žalosti i konsternaciji, a Borovu Selu (kao ni do tada) nije prijetila nikakva opasnost ni od hrvatske policije niti od građana. Jedini koji su bili agresivni i naoružani u to vrijeme bili su četnici i pripadnici "JNA" (u čijem je pričuvnom sastavu također bio popriličan broj srpskih ekstremista).
 
Među brojnim suradnicima (koje naziva „srpskim junacima“), Jovanović u svojoj knjizi spominje Vukašina Egića, "komandanta odbrane sela Mirkovci" i Dragišu Masala, potpukovnika "JNA" koji je bio zadužen za opsadu i razaranje Vinkovaca. Knjiga je prepuna detalja i podataka koji nepogrešivo ukazuju na to što i kako se dogodilo iako je pisana s namjerom veličanja "SAO Krajine". Jovanović u svojoj knjizi priznaje kako su i kod njega (u Srbiju) već od ljeta 1990. godine dolazili ljudi koji su radili u operacijama naoružavanja istočne Slavonije, navodi koliko je gdje cijevi Srbima podijeljeno (u okolici Vukovara i Osijeka) i tvrdi kako su u to bili umiješani brojni pojedinci iz političkog vrha Srbije i visoki oficiri "JNA".
 
Hrvatske su vlasti od ljeta 1990. godine povremeno presijecale neke od ruta kojima se odvijao transporta naoružanja namijenjenoga Srbima u Hrvatskoj, međutim, radi izbjegavanja sukoba s vojskom uglavnom se popuštalo i takve se radnje nisu kažnjavale, pa su srpski ekstremisti već u proljeće 1991. godine u gotovo svim krajevima u kojima su činili značajniji udjel u ukupnom stanovništvu (pogotovu u ruralnim predjelima Slavonije, Banovine, Korduna, Like i sjeverne Dalmacije) bili naoružani do zuba – naoružanjem i minsko-eksplozivnim sredstvima iz skladišta „JNA“ i srbijanskog i saveznog MUP-a.
 
Hoće li krvnike ikad stići zaslužena kazna?
 
Masakr u Borovu Selu sablaznio je ali i ogorčio hrvatsku javnost, a kod građana u podunavskom dijelu Vojvodine (pogotovu Hrvata) izazvao veliki strah. Surovost zločinaca  i njihovo ponašanje nakon pokolja govorili su kako je ovo, nažalost, tek početak. Takva zvjerstva nisu viđena od svršetka Drugoga svjetskog rata i poratnih komunističkih zločina, a sve skupa je pokazalo pravo lice onih s kojima su Hrvati do tada dijelili životni prostor i stvarali "bratstvo-jedinstvo".
Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku, 10. svibnja 2011. godine podiglo je optužnicu br. K-DO-28/11, kojom se Milanu Marinkoviću, Jovanu Jakovljeviću, Draganu Rakanoviću, Milenku Mihajloviću i Jovici Vučenoviću stavlja na teret zlostavljanje hrvatskih policajaca Dalibora Križanovića, Zvonimira Mekovića, Boška Crčića Kurtenjaka i Ivana Komšića 2. svibnja 1991. godine u Borovu Selu, što je okvalificirano kao počinjenje kaznenog djela zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava iz čl. 121. i ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz čl. 122. OKZ RH. Optužnica je izmijenjena Rješenjem Izvanraspravnog vijeća Županijskog suda u Osijeku od 2. prosinca 2011. Razdvojen je postupak odnosu na optuženog Milana Marinkovića od postupka prema ostalim optuženicima koji su nedostupni pravosudnim tijelima RH.(Opis zarobljavanja i zlostavljanja hrvatskih policajaca Dalibora Križanovića i Zvonimira Mekovića sadržan je u tekstu Rješenja kojim je izmijenjena optužnica: http://www.centar-za-mir.hr/uploads/Izmj.opt.Milan_Marinkovi___17.1.12.pdf). Ovom je optužnicom Marinković optužen po Članku 121. i 122. KZ Republike Hrvatske za zločin protiv čovječnosti i međunarodnog prava, te ratni zločin protiv ratnih zarobljenika.
 
Epilog ove farse od sudskog procesa je sljedeći: Osuđen je jedino Milan Marinković i to na 3 godine zatvora (!?), s time što mu je Vrhovni sud Republike Hrvatske izrečenu kaznu od 3 i pol godine smanjio za 6 mjeseci (zbog obiteljskih prilika i zdravstvenog stanja), a Dragan Rakanović, Jovan Jakovljević, Milenko Mihajlović i Jovica Vučenović i dalje su nedostupni hrvatskom pravosuđu. Ne može se ne zamijetiti da se ovi sudski postupci (sa sramotnim ishodom) odnose samo na zarobljavanje hrvatskih policajaca prije pokolja u Borovu Selu, dok se sam masakr nigdje ne spominje niti je komu zbog tih zločina suđeno, iako se znaju deseci aktera koji su izravno sudjelovali u tomu. Hrvatsko Vojno tužiteljstvo u Osijeku 1993. godine je od ukupno 51 srpskog terorista okrivljenog za pokolj u Borovu Selu osudilo samo njih 10 (na kazne po 20 godina – koje nikad nisu izdržavali jer su nedostupni tijelima hrvatske vlasti), dok je za sve druge 1996. godine primijenjen Zakon o općem oprostuiako njegove odredbe ne vrijede za počinjenje zločina nego samo za djelo "oružane pobune".
Odlukom Vrhovnog suda iz veljače 2019. godine potvrđena je oslobađajuća presuda i za Radenka Alavanju (ratnog zapovjednika "Štaba Teritorijalne obrane" Borova Sela – nakon okupacije) što ju je 2016. godine izrekao Županijski sud u Osijeku, iako je on bio izravno odgovoran za odvođenje i ubojstvo 15 civila koji su bačeni u Dunav, te za još 21 civila koji su odvedeni iz Osnovne škole Božidara Maslarića i ubijeni na nepoznatom mjestu. Prema optužnici iz 2013. godine teretilo ga se i zbog nezakonitog ispitivanja i zlostavljanja 31 civilne osobe, od kojih su dvije nakon zlostavljanja predane četnicima i ubijene. No, sve to nije bilo dovoljno da se Radenka Alavanju (koji nije dostupan hrvatskim vlastima) osudi. Njemu "nije dokazana zapovjedna odgovornost" – iako je po svome položaju i ovlastima bio izravno nadređen egzekutorima i po hijerarhiji najodgovorniji za ono što su činili pripadnici srpske "Teritorijalne obrane".
 
Dakle, za zvjersko mučenje i ubijanje desetaka civila u Borovu Selu "nitko nije kriv" – jer se odgovornost optuženih navodno "nije moglo dokazati" (osim u slučaju Marinkovića čije su 3 godine zatvora izrugivanje pravdi a ne primjerena kazna za zločin protiv čovječnosti i ratni zločin protiv ratnih zarobljenika), ubojice hrvatskih redarstvenika su protuzakonito amnestirane, ali su se zato "dokazi" o "objektivnoj zapovjednoj odgovornosti" za one koji su branili Hrvatsku, pa i vodili obranu najugroženijih gradova: Vukovara, Osijeka, Siska, Gospića (Tomislava Merčepa, Branimira Glavaša, Đure Brodarca, Mirka Norca) "pronalazili" kao od šale!? To je ta "hrvatska pravda" s kojom se ni jedan pošten i častan čovjek u ovoj zemlji nikad ne će pomiriti i nema pravo na to – zbog svih onih koji su podnijeli najveću žrtvu za Hrvatsku i našu slobodu i njihovih potomaka.
 
Saborski zastupnik Stevo Culej (koji je 2. svibnja 1991. godine u Borovu Selu izgubio rođenog brata Josipa starog 25 godina), 26. travnja o.g. otvorio je izložbu pod nazivom: "BOROVO SELO, ZLOČIN BEZ KAZNE" (čiji je pokrovitelj Ministarstvo hrvatskih branitelja, a organizatori Udruga specijalne policije 'Krpelj' Vinkovci i Dokumentacijsko informacijsko središte Zagreb).
Kako je u izjavi za medije rekao zastupnik Culej, "izložba je svojevrsni krik i vapaj" zbog zločina srpskog agresora koji se ne kažnjavaju i planski i smišljeno zataškavaju. Od 2. svibnja 1991. godine nadalje, tijekom Domovinskog rata, u Borovu Selu je ubijeno ukupno 83 osobe (najviše u Osnovnoj školi 'Božidara Maslarića'), a za sve to je "kažnjen" s 3 godine zatvora jedan jedini zločinac.
Nije li to neoprostivi grijeh prema onima čije su kosti ugrađene u temelje ove države i njihovim bližnjima? Ima li hrvatski narod pravo na svoje dostojanstvo, a žrtve na konačnu zadovoljštinu poslije toliko godina čekanja na pravdu?
Znali smo i bili kadri izboriti se za svoju slobodu protiv jedne od najjačih oružanih sila u Europi, pa kako onda nismo u stanju dovesti svoju zemlju u red i zaštititi njezin dignitet?
 

Zlatko Pinter

Povezane objave

Uskoro bi u njemačku vojsku mogli i Hrvati

HF

Zagreb je naš oduvijek bio i bit će naš zauvijek

hrvatski-fokus

Tunel iz ničega u ništa

HF

Premetaljke suradnika Hrvatskoga fokusa

hrvatski-fokus

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više