Iz stare primorske bilježnice Petra Giunija

»Lovre rodi grub ka' rošpo, jerbo mu se mat prin rojenja pripala na peškariji kad je rošpo skoci iz balone…«

Lijepa je knjižica Petra Giunija Iz stare primorske bilježnice, posebice poslije krasnoga uvoda Ivana Horvatha. Knjižica započinje bajkovito: “Zimska večer. Vani prši snieg. Sjedim u toploj sobi do peći i da skratim dosadu otvorim veliku kuvertu u kojoj sam pred nekoliko godina metnuo neke slike, papire i bilježnicu svu izpisanu mnogim mojim doživljajima. Sve su to uspomene na moj rodni kraj. Prebirem te već požutjele papire i prevrćem listove bilježnice. Čitam i  uspomene polako oživljuju. Bivaju sve jasnije i jasnije. Originalni oni tipovi koji su davno već umrli kao da izkrsavaju iz te bilježnice. Gledam ih tu žive pred sobom, promatram njihove geste, slušam njihov govor. Vidim starinske naše gradiće Primorja, prolazim tiesnim onim sredovječnim uličicama, mimo starinskih kuća, požutjelih zidina, ruševina. Vidim romantična sela okružena maslinom, one otočiće, uvale, mandrače, barke. Tako su živa ta sjećanja!“

Zanimljiv je način na koji dr. Giunio uvodi pričom iz života temu o nekom stanovniku mora,u slijedećem slučaju o grdobini: “Bilo je to proje nekoliko godina u nekom bodulskom mjestu. Mali Toni sin barba Jakova zvanog Pulenta nosio kući ribu grdobinu, rošpa koju je kupio njegov otac na ribarnici. Na njegovu nesreću susreo stolara, maran guna Lovreta koga su zvali u mjestu Rošpo, upravo po ribi koju je Toni nosio majci. Lovre je u licu bio prilično ružan. Imao je neobično velika usta, široke zube, splošten nos, a na ćosavom Iicu raslo mu par čupera dlake. Prava riba grdobina! Našem malom Tonetu vrag nije dao mira kad' je ugledao stolara Lovreta. Od srca se nasmijao i pokazavši mu prstom lieve ruke ribu dovikne: »E-e šjor Lovre! Capali (čapali, tj. uhvatili) su von evo oca u mrižu«. Lovretu se zamaglilo pred očima.“

Ozbiljna biološka tema pomiješa se sa kronikom maloga mista kao cukar ili med sa gorkim lijekom,te čovjek i nehotice posrće i  znanstvenu poduku. Podatke o bucnju, grdobini, križalini naći ćemo i drugdje, ali  neodoljiv čin života i riječi ostaje nam i danas vrijedan: “Radi ovog incidenta (kada je Lovre istukao dječaka Tonu, op. T.T.) nastalo u čitavom mjestu neopisivo uzbuđenje. Stanovnici se podielili u dva tabora, Stare pobožne žene su bile uz maloga Toneta »jerbo je Lovre bestimjadur (psovač, op. T.T.) i Bog mu je za kastig (kaznu, op. T.T.) skrivi cunku (lice, op. T.T-) ka rošpotu (ribi grdobini, op. T.T.)«. Drugi pak su tvrdili da se »Lovre rodi grub ka' rošpo, jerbo mu se mat prin rojenja pripala na peškariji kad je rošpo skoci iz balone (vrša, balun, op. T.T.), a nesritni covik od nevoje pocc bestimova svece božje jerbo mu vražja mularija ne do mira. I to ide njihovu dušu«. 'Jadan Lovre je zaista bio mučenik. Možete zamisliti kad se jednom čovjeku u malom primorskom mjestu prišije takovo nadime. Iza ugla vikala neprestano mularija: Rošp-o-o! Kredom na kući svakog dana bilo je izpisano na mnogo mjesta: Rošpo! Pa kako da čovjek ne pobiesni! I jednog liepog dana stignu novine u mjesto. Kosternacija! Jedan pokrajinski tjednik na prvoj strani velikim slovima donio opis toga dogadjaja pod naslovom »Dokle će tako?« Članak je završavao na adresu obćinskog načelnika i vijeća riečima »Quousque tandem?« i »Videant consules«. Sliedilo je zatim četiri reda točkica s množtvom uzkličnika i upitnika. Podpis je glasio »Argus adriaticus«. Mjestna inteligencija, a osobito načelnik obćine na koga se indirektno u članku napalo bio je izvan sebe i uzdisao »Ojme meni, Gospe moja od Ruzorja (Rozarija, Ružarija, op. T.T.). Co ce rić biskup kad prolega (pročita, op. T.T.) ovo u fojima (novinama, op. T.T.), co ce kapitanot, co ce guvernatur!« A tko je bio taj Argus adriaticus? Nije težko bilo u tom malom mjestu sjetit se. Bio je to umirovljeni učitelj, meštar Dome koji je bio u zavadi s načelnikom radi toga jer mu se nije dozvolilo da proširi kokošinjak, kapuneru na obćinskom zemljištu. Novine išle su potajno od ruke u ruku i kroz dva dana bile su toliko zamazane i pociepane da se slova nisu više mogla razabrati. Svatko u mjestu pročitao je taj članak. Doznalo se i to da je žena meštra Dometa rodica slagara kod tih novina, a urednik je kum djetetu slagara. Stvar je jasna kao na dlanu kako je taj članak bio uvršten i tako obširan i čak na prvoj strani odmah izpod viesti o ministarskoj krizi u Beču.“

I mjesni svećenik je nastojao odvratiti narod od ruganja sirotom Lovri: “S kojom facon (licem, op. T.T.) cu jo (ja, op. T.T.) do (doći, op. T.T.) prid Bogon na sudnji don ka ce me iska' anjeli, arkonjeli (arkanđeli, op. T.T.), kerubini i soprafini (serafini?, op. T.T.) i trumbeta zavnon (za mnom): Dun Ivane di su ti ovce? – Co cu ja bidon (bijedan) odgovori"? Odgovori cu jin da su mi doli 'jorce (jarce), prosce, šimje (majmune) i kuške (pse) i da te beštje (zvijeri) vracan (vraćam). Kake ovce! A sa' hote (idite) doma na obid i budite dobri i cinite kuco. (šutite) Da ni jedon od vos ne spomene ime »rošpo«. Bog vas delibera (oslobodio, op. T.T.) tega! „

U malim primorskim mjestima ljudi imaju nadimke, mnogi su vrlo neugodni, makar smiješni. Nauči se i o domaćem i međunarodnom nazivlju riba, koji je poučan i slikovit: “- To vam je riba koja se zove Bucanj ili Mjesečarka – progovori na koncu lučki poglavar, nakašljavši se dostojanstveno. – U raznim našim primorskim mjestima različito je zovu. Nazivaju je i Čubarka, Morski misec, Morski mih, Morska bačva, Butac, Lopar, Morska prasica, Morska čutura. A bit će i još raznih naziva. Talijani imaju također za ovu ribu razne nazive kao: Pesce luna, Pesce bala, Pesce tam buro, Pesce mola, Pesce ruota, Pesce sole. Pa i Niemci imaju dosta naziva i to: Sonnenfisch, Schwimmender Kopf, Meermond, Klumpfish, a Francuzi ju zovu Poisson lun.“

Imade i lijepih opisa primorja: “Rano ljetno jutro. Ni daška vjetra. Na moru mrtva tišina, bonaca. Površina se rumeni. Ružoprsta zora naviešta skori izlaz Sunca. Osjeka. Alge vise .na crnim grižama, mrkentama na koje se popeli mali raci, babure, puži i moruzgve, crvene poput grimiza, aktinie. Galeb kao da je još pospan. Lieno stoji na jednoj plutači, bovi i čuje se kad i kad njegov pro. dirni glas…

Suprotno prvom opisu: “Dosadno, kišovito jesensko poslije podne. Kiša pada, pada i ne prestaje. Voda curi s krovova i monotonim" šumom slieva se kroz probušene »gurle« u puste male, tiesne uličice starinskog primorskog gradića. Galebovi lete nizko nad lukom i čuje se njihovo prodirno kaukanje. Usidrene trabakule, bracere, kajići, guci, pasare, (vrste barki i brodova) Iagano se ljuljaju. Nizki sivi oblaci kao velike poderane krpetine lieno se vuku prekrivajuć do polovice susjedno brdo. More je mutno, nečisto. U luci pliva svakojako smeće. Plivaju kore od dinje, daske, granje, stara pluta od mreža, gnjile jabuke bačene s koje trabakule, pak stare mastne krpe s parobroda od kojih se šire uljeni kolobari u svim duginim bojama.

Lakšem gutanju prirodoslovnoga štiva  pomažu živopisni mediteranski likovi poput kukavnoga redara u prastaroj odrpanoj uniformi  ili koleričnog barbe Fileta koji ne može bez „pus tih bestimji (psovki) Vaja da dojde trešnja (potres) i kuga u misto«. Ali bilo je dana kad File ne bi psovao. Bili su to dani primirja s nebom, dani mira božieg. Treuga Dei! To je bio Badnji dan, Božić, Veliki Petak, zatim dan svete Barbare i svetog Luke, Sveta Barbara je bila zaštitnica od groma, a kad bi grmilo i sievalo File bi se pokunjio. Svetog Luku kao zaštitnika mjestnog groblja takodjer je respektirao, jer se bojao mrtvih, tenjaca. (potenčiti se = povukodlačiti, op. T.T.) Za to nebi psovao ni kad je tko umro. A ti dani, bili su dani triumfa za bidnu Faninu.“ (pobožnu mu suprugu)

A likovi stvoreni za priču su tu kao na parangalu: “Mrtvilo, depresija, potištenost, tuga. Pravo ono gnjilo šiloko, dosadna jugovina. Obćinski načelnik i lučki poglavar sjede u maloj kavani i prelistavaju stare novine i zamazane poderane ilustracije. Pred njima prazne šalice kave po kojima gmižu muhe. Vlastnik kavane sjedi do njih, naslonio glavu na drugu stolicu i hrče. Krpa kojom briše stolove pala mu na pod, a na njoj legla mačka. Tamo izpod lože sjedi par nosača, dva torbara iz Zagore, financ koji je u službi, obćinski redar, pilot od porta, Hercegovci koji prodavaju jaja, piliće i sir iz mieha, mularija (dječurlija, op. T.T.), te nek liko ribara. “Mularija se igra i viče.

Dodajte ovoj jesenjoj „ljepoti“ prosjaka bez sluha koji pjeva La Palomu uz zaviajnje zatočenoga psa i opsi lokalne oštarije: “Gostiona koja se službeno zove po t~I~li »Morska vila«, a inače poznata u čitavom gradu »Oštarija pantagana (veliki štakor, op. T.T.)« počela oživljavati. Jedan po jedan dolazili su mjestni gurmani i ljubitelji dobre kapljice sa svih strana. Upravo kao žohari, škaranbele kad idu na vlažnu krpu u mračnoj kuhinji.“

I onda meštar od riječi biolog dr. Giunio navede priču na leteće ribe, ili električne jegulje i detaljno znanstveno analizira  temu. Za jednim se stolom politizira, za drugim govori o ribanju, za trećim debatira da li mrtvaci, tenjci straše ili ne, za četvrtim igra se briškula, za petim napada načelnika što je dozvolio. da se javni nužnik, kondut, gradi na rivi. A tamo za onim stolom u kutu gdje sjedi lučki poglavar, kapitan od porta i slastno jede pečenog zubatea poveo se razgovor medju mjestnom inteligencijom o morskoj lastavici, »jerbo je barba Tode ka' je doni zubaca na terpezu reka da mu je pripovida Zane – krivi da je vidi blizu škoja, prin nikoliko dana, kako letidu morske lastavice«. Što da kažem,ovu poslasticu od knjige, dobru i za učenike i za biologe i za lingviste „triba vazest u ruke“!

A osim ove knjige u kojoj se strašno „mieša“ NDH pravopis sa lokalnim dijalektom treba pregledati i stare časopise „Priroda“ (1911. – 2016.) dostupne na poveznici. Osim sjajnih dopisa iz svijeta i tekstova domaćih znanstvenika oko 1960. se pojavljuju  i nadahnuti, poetski opisi prirode i dubrovačkoga kraja Tomislava Macana pod pseudonimom Martol Dubac, puni romantike i ljubavi za ljude, povijesnu i kulturnu baštinu. Iz Bosne su dopisi ozbiljnoga Ibrahima Hodžića te (tada šezdesetih) mladoga biologa Midhata Hrnčića, danas poznatoga književnika iz Sanskoga Mosta. Stari brojevi Prirode imaju zanimljive slučajeve ulova morskih pasa,delfina i sredozemne medvjedice, u Rijeci Dubrovačkoj (1928.) kada je more još bilo puno života. Kasnije sam u XXI. stoljeću uživao u tekstovima kemičara Nenada Raosa, kojemu su i  otac i brat poznati književnici.

Prirodaiznosi i priče i opažanja iz svijeta,tu je i meni posebno dragi  Ernest Seton Thompson.

Poveznica časopisa „Priroda“ jest: https://library.foi.hr/m3/kds1.php?sqlx=S00001&sqlid=1&C=

Giunio [Đunio], Petar, hrvatski novinar i pisac (Korčula, 15. IV. 1894. – Zagreb, 14. V. 1968.). Studirao pravo ne završivši ga, počeo se baviti novinarstvom. Bio suradnik i urednik u Tipografijinim listovima (Večer, Obzor i Jutarnji list) od 1923. do 1941. Za NDH radio u uredništvu Nove Hrvatske, a od 1945. u Nakladnome zavodu Hrvatske. Objavio mnoge članke o povijesti i zemljopisu Dalmacije, o njezinu pomorstvu, ihtiologiji i turizmu te bio zapažen suradnik Ornitološkog odsjeka Zavoda za primijenjenu zoologiju u Zagrebu. Glavni urednik časopisa Morsko ribarstvo (1951.). Napisao knjige: Iz stare pomorske bilježnice (1943.), Tajne morskih bića (1952.) i posmrtno objavljenu Život mora (1969.).

Teo Trostmann