Zašto drugi mogu a Hrvatska ne može? Zašto države s kojima se Hrvatska može uspoređivati brže rastu od Hrvatske, a što znači da Hrvatska relativno zaostaje? Jesu li u pitanje strukturne reforme koje gospodarski analitičari i dužnosnici učestalo navode kao razlog, a one se ne provode ili je u pitanju nešto drugo? S tim u svezi, događaj u svezi s odrednicom strukturne reforme opisao je u svojoj knjizi znakovitog naslova Ima li ovdje odraslih Janis Varufakis, bivši ministar financija Grčke, a odnosi se na vrijeme preuzimanja vlasti u Grčkoj od stranke Siriza. Grčka je imala tada svoj razrađeni model izlaska iz gospodarske krize (bilo je to 2015. godine) koji se sukobljavao s programom, modelom, koji je predlagala Europska komisija. Varufakis je u tom svom programu imao podršku Normana Lamonta, bivšeg ministra financija Velike Britanije koji je percipiran kao desničar u vladi Johna Majora. U jednom razdoblju kada je bilo izgledno da će Komisija djelimice pristati na taj gospodarski model koji je predlagao Varufakis (restrukturiranje duga, rasterećenja gospodarstva, ograničena kontrakcija proračuna) u ime Vlade, Lamont mu je poslao elektroničku poruku koja je glasila: „Čini se da se suočavate s jakim čeonim vjetrovima (poput Odiseja), ali ipak mukotrpno ostvarujete ponešto uspjeha unatoč visokim valovima. Pretpostavljam da će vaša velika nagrada biti ono što ćete dobiti za četiri mjeseca, čak i ako budete morali malo popustiti oko kratkoročnih strukturnih reformi (izraz koji svi upotrjebljavaju a nitko ga ne razumije). U svakom slučaju ako ti to išta znači, mislim da ste korak ispred antipatičnog Schaubla“.
Norman Lamont
Polemika u emisiji Otvoreno od 18. travnja 2019. između Tomislava Čorića aktualnog ministra energetike i zaštite okoliša, a i Luke Brkića profesora na Fakultetu političkih znanosti, potvrđuje da postoje različita stajališta oko odrednice, što su zapravo strukturne reforme ili uopće reformski zahvati i događaju li se oni u Hrvatskoj. Ministar naglašava da strukturne reforme i smanjenje poreznog opterećenja poreza na dobit ili drugih vrsta izravnih poreza kada se smanjuje porezno opterećenja izravnih poreza a prebacuje na neizravne. Naveo je i primjer s mirovinskom reformom koja je donesena i dobro ocijenjena od Komisije (sa stajališta demografskog deficita i većih mirovina za dulji rad) ali se za nju odmah prikupljaju potpisi za raspisivanje referenduma da se suspendira njezina primjena. Njegov sugovornik misli da su strukturne reforme samo promjena vrste poreza, kao na primjer da se uvede novi porezi na imovinu itd.
Olakotna okolnost za Hrvatsku u pogledu njezina relativnog zaostajanja je, što su sve usporedive države srednje i istočne Europe ušle u Europsku zajednicu/uniju daleko prije Hrvatske. Zadnje su ušle Rumunjska i Bugarska 2007. godine. Sve je to imalo utjecaja i na stopu rasta, korištenjem fondova i ostalim pogodnostima koje ta zajednica pruža. Postavlja se pitanje je li to sve? Hrvatska je jednim bilateralnim pitanjem o razgraničenju granice na moru, bila, dobiva se dojam, namjerno udaljavana od zajednice da ne bi postigla neki značajniji gospodarski napredak.
Reforme mentaliteta!
I još nešto o reformama! Predsjednica Republike je nedavno na proslavi dana Karlovačke županije u svezi s reformama istakla da nam je potrebna još jedna vrste reforme a to je: "najznačajnija reforma koju trebamo provesti je reforma našeg mentaliteta" i to prema njezinom stavu u svrhu da kako bi se na svim razinama mislilo i radilo odlučnije, brže i organiziranije, skratile se procedure i time ubrzale investicije, a što bi sve rezultiralo učinkovitim demografskim mjerama. Ovome treba dodati da je Hrvatskoj potrebna i reforma mentaliteta koji vuče korijenje još iz doba socijalizma u svrhu da se manipulira javnost lažnim obećanjima: „Svi će živjeti u izobilju samo da se ostvare socijalistička načela revolucije (zlato će biti bezvrijedno, jest ćemo zlatnom žlicom i raditi 4 sata a ostalo vrijeme zadovoljavati kulturne potrebe)“, bio je slogan kojim se manipulirano narodom obećavajući lagodan život bez rada.
U svezi s donošenjem mirovinske reforme, pokazalo se da takav mentalitet još i danas živi u mnogim glavama. Zagovaraju se strukturne reforme a kada se one donesu, svim se silama nastoje osporiti njegove vrijednosti. Tada ne vrijedi ukazivanje na strana iskustva u drugim državama, što se inače koristi kada se kritiziraju domaća rješenja. Grčka, koje je 2015. godine bila pred bankrotom, prvo pitanje koje je postavljeno kada je Eurotrojka došla na progovore bilo je, “s obzirom na demografsku situaciju u Grčkoj, kako namjeravate rješavati pitanja kroničnih deficita u mirovinskim fondovima“. Nakon donošenja toga zakona koji je ocijenjen kao dobra reforma, na sve četiri noge su se podigle sindikalne strukture. Kako to iz principijelnih razloga brige za svoje članove nisu prikupljali potpise za referendum kada je SDP-ova Vlada Zorana Milanovića izglasala mirovinski zakon, s istim ili gotovo istim rješenjima kao i ovaj zakon (referendumski slogan je mogao isto biti “67 je previše“). U vrijeme Vlade SDP-a tadašnja oporba (HDZ) također je bila protiv produljenja trajanja rada na 67 godina. Sindikati neovisni od političkih stranaka trebali su tada pokazati principijelnost pa raspisati prikupljanje potpisa za referendum. Upravo bi time dokazali da nisu politički svrstani. Ovako ostaje dojam da djeluju kao neko političko krilo SDP-a. Građani će odlučiti svojim potpisima jesu li za referendum ili ne, ali ostaje dojam da se Hrvatska time vuče korak nazad već uobičajenim manipulacijama da vlast ne brine za radnike i njihov status.
Pitanje modela!
Hrvatska je u proteklih 10 godina, od 2008. kada je počela gospodarska kriza do 2018., prošla dvije faze, koje su u gospodarskom smislu znakovite po dva suprotstavljena modela. Šest godina uzastopnog pada bruto nacionalnog dohotka od 2009. do 2014. godine, a od 2015. godine porast BDP-a do zaključno s 2018. godinom. Kumulativno u razdoblju 2008. do 2019. Hrvatska je tek 2019. godine izašla iz minusa. Usporedive države srednje i istočne Europe već su zaboravile kada su njihova gospodarstva izašla iz minusa. Nakon 2011. godine, kada se rast bruto nacionalnog dohotka približavao nultoj stopi u odnosu na 2010. godinu, poduzete su 2012. godine oštre mjere proračunske štednje (kontrakcije proračunskih rashoda) i porezna presija. Smanjene su plaće, mirovine i drugi rashodi. PDV je sa 23 povećan na 25 posto. Cijene energenata su rasle do 20 %. Viši dohodak zaposlenih je progresivnije oporezivan a smanjene su olakšice za članove obitelji. U obrazloženju za donošenje izmjena zakona o porezu na dohodak, Vlada SDP navela je sljedeće:
„Ovim Zakonom povećat će se osnovni mjesečni osobni odbitak na 2.200,00 kuna, a osobni odbitak umirovljenika sa 3.200,00 kuna na 3.400,00 kuna, te će se izmijeniti i porezni razredi na način da će se porezna stopa od 12 % primijeniti na poreznu osnovicu do 2.200,00 kuna mjesečno, porezna stopa od 25 % na razliku porezne osnovice iznad 2.200,00 do 8.800,00 kuna mjesečno, a porezna stopa od 40 % na razliku porezne osnovice iznad 8.800,00 kuna mjesečno, te bi se u konačnici za porezne obveznike koji ostvaruju bruto plaću u rasponu od 4.000,00 – 8.000,00 kuna, odnosno mirovinu između 5.000,00-7.000,00 kuna, sa jednim uzdržavanim članom, neto plaća/mirovina povećala (a takvih je oko 800.000,00 radnika i obrtnika te oko 200.000 umirovljenika), dok bi se poreznim obveznicima s plaćom/mirovinom iznad tog iznosa plaća/mirovina smanjila, a sve kako bi se porezni teret ravnomjerno rasporedio na porezne obveznike prema njihovoj gospodarskoj snazi, što znači da će veći teret snositi oni porezni obveznici koji imaju veću gospodarsku snagu, a zaštitit će se porezni obveznici sa najnižim primicima. U prilog tome uvodi se i nova kategorija oporezivog dohotka, a to su dividende i udjeli u dobiti iznad 12.000,00 kuna godišnje, kao izvor dohotka od kapitala čiji bi se predujam oporezivao po stopi od 12%. Također, Zakonom se usklađuju odredbe o dodatku na mirovinu koji je prema posebnim propisima postao sastavni dio mirovine od 1. siječnja 2012. te nastavno tome isti više nije oslobođen oporezivanja.“
Istodobno je propao je pokušaj smanjenja doprinosa za zdravstveno osiguranje, zbog toga što nije uspjelo rasterećenje oporezivanja rada u korist oporezivanja imovine. Nacrt toga zakona već je bio gotov. U toj je godini potrošnja smanjena, ostvaren je znatni minus, pad bruto nacionalnog dohotka za 2,5 % (-2,5 %). Prihodi od PDV-a su povećani prema 2011. godini, ali je u sljedećim godinama slijedi stagnacija prihoda od PDV-a. Ocjena vrijednosti ovakvog modela može se sažeti u sljedećem (citat): „Kada su mi pokazali svoje modele, shvatio sam zašto su to nerado učinili. Modeli su sadržavali noćnu moru svakog skrupuloznog ekonomista (modeli po prijedlogu predlagača sanacije – oštri proračunski rezovi i porezna presija – napomena autora ovoga uvodnika) – apsurdnu pretpostavku da rast cijena na primjer onaj koji je posljedica povećanja PDV-a, nikada ne smanjuje prodaju, ili povećanje stopa poreza na dobit dovodi do toga da tvrtke plaćaju više poreza. Iz modela su u potpunosti izostavili elastičnost cijena – da damo toj gruboj pogrješci tehnički naziv. Koliko znam, nijedan ekonomist nikada ne pretpostavlja da se rast cijena, koliko god velik on bio, ne će negativno odraziti na prodaju. Ili obrnuto, da pad cijena nikada ne će potaknuti prodaju. Ili da će povećanje poreza na dobit uvijek dovesti do toga da će tvrtke plaćati više poreza državi (model koji je predlagao onaj koga su sanirali je porezno rasterećenje i ograničena kontrakcija proračuna iz čega slijede veći prihodi – napomena autora uvodnika) ipak su trojka (misli se na trojku koja predlaže sanaciju)
…Vijeće ekonomskih ministara i ugledni financijski mediji – čak i oni koji su se protivili višim poreznim stopama za Grčku prešutno davali za pravo upravo tom ekonomskom idiotizmu svaki put kad su branili te modele protiv mojih argumenata.“ (Ima li ovdje odraslih. Varufakis 2018., Zagreb).
Tek 2015. godine dolazi do minimalnog oporavka rasta BDP-a. U obrazloženju za donošenje izmjena zakona o porez na dohodak ista Vlada SDP navodi sljedeće: …promjenom poreznih razreda i povećanjem osobnog odbitka, povećao bi se raspoloživi dohodak tzv. „srednjem sloju građana“ što bi posljedično utjecalo na povećanje potrošnje te se mogu očekivati pozitivna kretanja u gospodarstvu“. Nadalje se navodi da se „očekuje… da će uslijed navedenih izmjena doći do smanjenja prihoda od poreza na dohodak za 2 milijarde kuna na godišnjoj razini“. „…što znači potpuna promjena pristupa. Od modela ravnomjernog raspoređivanja poreznog tereta prema gospodarskoj snazi obveznika, do povećanja raspoloživog dohodaka tzv. srednjem sloju građana.
Koalicijska Vlada HDZ poreznim rasterećenjima iz 2016., 2017. i 2018. godine trima poreznim reformama, smanjenjem stope plaćanja poreza na dobit, povećanjem neoporezivog dijela dohotka i podizanjem razreda oporezivog dohotka iznad 30.000,00 kuna, olakšicama pri plaćanja u PDV-a na naplaćenu prodaju, povećava raspoloživi dohodak za potrošnju.
Bruto nacionalni dohodak u tim razdobljima dostizao je rast od 2,5 % do 3,4 % u pojedinim tromjesečjima. Pokazuje se da je smanjenje porezne presije i ograničena kontrakcija rashoda, bio način izlaska iz gospodarske krize, ali se eksperiment iz 2012. godine plaćen relativnim zaostajanjem.
Rast BDP-a za treće tromjesečje 2018. godine, od 2,3 % prema tromjesečju 2017. rezultat je povećanja osobne potrošnje u cijeloj 2018. godini. U tromjesečju X.-XII. 2018. porast je rezultat povećanja bruto investicija u fiksni kapital od 6,1 %, a podbacio je izvoz roba i usluga, samo 1,6 %.
Hrvatska je po godišnjem rastu BDP-a 2018. od 2,6 % iznad prosjeka EU-ovih 28 država. Podaci o rastu BDP-a u 2018. godini za Rumunjsku i Bugarsku od 3 do 4 % dani su u Eurostatu s oznakom da su privremeni. Opet je u pitanju relativno zaostajanje.
Rješenje
Zašto drugi mogu a Hrvatska ne može? Jesmo li bliže rješenju? Kako dalje? Postojeći model poreznog rasterećenja poduzetnika treba nastaviti. Vlada je donijela na 153. sjednici Nacionalni program reformi za 2019. godinu. Program je usmjeren na povećanje konkurentnosti gospodarstva, na Doing business listi i za administrativno rasterećenje gospodarstva. Prema zadnjem izvještaju o konkurentnosti od 16. listopada 2018. Svjetskog gospodarskog foruma, od Češke, Estonije, Slovenije Slovačke, Letonje, Mađarske, Bugarske, Rumunjske, Srbije, Hrvatske i Crne Gore, Hrvatska je po tim kriterijima samo ispred Crne Gore. U svibnju 2019. godine predstoji nova procjena. Vladine mjere trebale bi se odraziti na povećanje konkurentnosti, odnosno napredak na Doing Business listi za 2020. godinu i dalje. Vrjednuje se sve od institucionalne uređenosti do zdravlja nacije. Moguće su razne nelogičnosti toga sustava vrjednovanja, ali bilo kako bilo Irska je sa stopom rasta od oko 6 % dvadeset i treća na toj listi konkurentnosti a Hrvatska šezdeset i osma sa stopama od 2 do 3 % od 140 država.
Hrvatskoj je podignut kreditni ugled od dvije tvrtke koje se time bave (Standard and Poors i Moody s). Nakon što je Komisija skinula Hrvatsku s procedura prekomjernih proračunskih neravnoteža i deficita, to je povoljna vijest za one koji žele ulagati u Hrvatsku. S nestrpljenjem očekujemo kako će Svjetski gospodarski forum u svezi s konkurentnosti i Svjetska banka u svezi Diong Business liste reagirati na Nacionalni program reformi. Svako povećanje na tim ljestvicama, bio ni znak da je Hrvatska povoljno okruženje za ulagače. Ili će opet neka druga strukturna reforma potaknuti val manipulacija od sindikalnih struktura i prikupljanje potpisa za novi referendum, s mogućnošću da sve propadne. U takvo gospodarsko okruženje ulagači ne ulaze.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više