Od Vukovara do Zemuna čuje se Dunava huka Na sjeveru od Đakova do Vukovara teče Vuka, od Vukovara do Zemuna čuje se Dunava huka, na jugu široka Sava od Županje ka Zemunu hrli, tako voda Vuke, Dunava i Save moj Srijem grli. Vinkovci, Otok, nepregledne šume hrasta, Spačva, dolje su Drenovci, gore se put k Vukovaru račva, u Vukovaru počinju padine jedine srijemske gore, letim nad šumom i nad Dunavom širokim kao more. Šarengrad, Ilok, Banoštor i Srijemska Kamenica, pa Petrovaradin, Slankamen i zemunska ravnica, kupaju se u odbljesku sunca u vodi i hladu dudova, cakli se kristalni pijesak beskrajnih riječnih sprudova. U isto vrijeme preko Tovarnika, Šida i Kukujevaca, preko Morovića, Bosuta, Mitrovice i Stejanovaca, pogledom milujem najdraži dio srijemske ravnice: moje Hrtkovce, Nikince, Platičevo i stare Rume lice. Letim i preko Fruške Gore, nad Sotom i Erdevikom, nad Ljubom, Bingulom, Ležimirom, nad Vrdnikom, vidim drage Golubince, Maradik, Inđiju i Pazovu, i nikako ne mogu odoljeti lijepog Zemuna izazovu. Tako nad Srijemom mojim vazdan u mislima letim, i svega se što je nekad bilo, a danas nema, sjetim, od Županje i Vukovara pa sve do našega Zemuna, kad smo granicu čuvali od neprijatelja i svih buna. Branimir Miroslav Tomlekin (iz zbirke „Preprekovo proljeće 2019.“)