Možda papi Franji uspije ono što nije Brozu

Papa gubi u barem dva totalitarizma: komunizmu, koji je stariji, i nacifašizmu

Da je kardinal, tada još nadbiskup, Stepinac, prihvatio Brozovu ponudu i odvojio Crkvu u Hrvata od Vatikana aktualni, Papa ne bi danas imao problem „s poviješću“, a vjerojatnost da bi znao kako „miriše“ Hrvatska bila bi manja od nule. Nadbiskup Stepinac ne bi završio u Lepoglavi, ne bi ga sudili u montiranom procesu – glavni „monteri“ Jakov Blažević i, katolički, isusovac, raspop Viktor Novak, još i mason. Ne bi ga u Lepoglavi sustavno trovali pa tek pod međunarodnim pritiskom prebacili u kućni pritvor u Krašić. Štoviše, Crkva bi mu se bila „profesionalizirala“ na način profesionalnih revolucionara, boljševika, a on bi bio neka vrsta crkvenog genseka u Hrvata.  

Umjesto otrova sigurno bi dobio nekakav orden, možda i više puta, „zasluga za narod“, na sahrani, a duže bi poživio, upriličena bi, moguće, i počasna paljba… Tko zna što bi mu još zemaljskoga bilo dano na raspolaganje, a poznato je kako Brozu i drugovima ništa zemaljskoga nije bilo strano. Kakva krivica, kakva suradnja s ustašama, ta tko bi to uopće i spomenuo, i smio spomenuti. Posebno stoga što toga nije ni bilo. Za Vatikan bi bio jedan problem manje, mislim Crkva u Hrvatskoj. Sotonin scenarij, i sam se plašim dok ovo o mogućem kraku hrvatske povijesti pišem. Srećom, vjerom, hrabrošću nadbiskupa Alojzija Stepinca to se nije dogodilo.

Ne znam što bi se tada događalo u Hrvatskoj nakon pada komunizma možda bi Vatikan dio misionara iz Afrike „prebacio“ u Hrvatsku na zadatak rekristijanizacije, pa bi postojala teoretska mogućnost da se među njima pojavi misionar isusovac Jorge Mario Bergoglio iz Argentine. „Pad komunizma“ inače višestruka je laž, u najmnogoljudnijoj zemlji nije pao, nije na Kubi, jak je u Venezueli, Sjevernoj Koreji, a na Zapadu je glavna struja u kulturi, medijima, teče joj kroz krvne žile, sada najviše kroz rodnu revoluciju, njegovi ostatci u Rusiji su Rusiju digli na noge, u Hrvatskoj je itekako utjecajan… Otkud mi sad ovo? Pa odatle što mi „smrdi“ kako se aktualni Papa gubi u, barem, dva totalitarizma; komunizmu, koji je stariji, i nacifašizmu koji je iz onoga prvoga, pored ostalih „izvora“ i nastao. Kao da se gubi u „povijesnim bespućima“ pri čemu ne znam što će mu „povijest“ uopće, drugačija i druga, od poslanja. Kako bi riješio povijesne „dubioze“ u pomoć je pozvao „Božjeg čovjeka“ Ireneja i SPC i s njima utemeljio „komisiju“ za Stepinca. Jučer „svetac“ Dodik, danas „Božji čovjek“ Irenej. Ali tu postoji jedna elementarna falinga – „povijesno gledano“ „odnos“ SPC-a prema Hrvatima ne počinje 1941., i to kakav, niti se on može svesti na četiri godine Drugog svjetskog rata, niti ga može protumačiti, a kamo li razriješiti neka vatikansko-especeovska „komisija“. Tu bi se trebalo „zakopati“ duboko u povijest, a naročito kada i kako je SPC, srbijanska državna crkva, a ne pravoslavlje, uopće „došla“ u Hrvatsku. Te četiri godine Drugoga svjetskog rata čvrsto se drži SPC i koristi ih, a što bismo se lagali – u ratne svrhe protiv svake suvremene Hrvatske i Hrvata, osim specijalnoga uključivo i pravog rata, kao za vrijeme srbijanske agresije na Hrvatsku ranih devedesetih. SPC je tada bio među perjanicama agresije na Hrvatsku.

Dobro, ako Papa želi i nadalje čerečiti svetost Blaženog kardinala Alojzija Stepinca, neka nastavi. Možda mu uspije ono što ni Brozu nije – da odvoji Crkvu u Hrvata od Vatikana. Ako nikako drugačije onda u dušama ovdašnjih katolika i barem ih raskoli na one pro i one contra Stepinca. A duše vjernika (i nevjernika i grješnika…) njegovo su glavno poslanje na zemlji. Siguran sam kako je na tom putu daleko odmakao pa je sad već nevažno hoće li ili ne će i kad će „potpisati“ Blaženikovu svetost – osim politički! Nu ni to nije baš nešto, osim što je miješanje Crkve, s vrha – u politiku.

Srbijanski intelektualci, analitičari, kler, političari (recimo kao Šešelj)… svakodnevno se, prvenstveno specijalno ratno, propagandno huškački, bave Crkvom u Hrvata, nu neki među njima u problematiku katoličanstva, Vatikana, se razumiju, pa ću završiti parafrazom jednoga od njih, nevažno kojega. Približno je ustvrdio: „Donedavno je katoličanstvo u Europi stajalo na tri stupa – Irskoj, Hrvatskoj i Poljskoj. Irski stup je „otišao“, ostala su još samo dva: Hrvatska i Poljska.“ Dodajem, uskoro bi mogao ostati samo „poljski“. Ništa zato, Europu ionako čeka rekristijanizacija. Samo tko će ju pokrenuti i provesti.

Mato Dretvić Filakov