Kao u noćnoj mori, na ekranu se redaju slike mog grada, mog svetog razrušenog hrvatskog grada.
Kao gromača ponižen leži, a na njegovim ruševinama krv i razbacani leševi. Okolo po drveću vise iznakažena tijela, kao opomena onima, koji se usude izustiti da su Hrvati.
Četnik iz kuće za kosu vuče plavokosu Hrvaticu i tresnu je od nekakav predmet i onda joj, hladnokrvno,srce probode nožem, a drugi na bajuneti iznese malenog dječaka, koji se trza i grči u bolovima.
Gledam kako krvnik starici prereza vrat, a zatim raspori iznemoglu trudnicu i na nožu izvadi nerođeno čedo.
Žena na koljenima moli milost. Na vratu joj visi natpis – Ja nosim dijete Srbina – ali milosti nema. Smrt je jedina milost.
Prisutna novinarka,zgrožena scenom, koju gleda, povraća od mučnine.
Četnici tjeraju skupinu civila u jednu oštećenu kuću i u nju bacaju bombu, da bi ušutkali kriku i zapomaganje nedužne djece.
Tišina…
Zatim odjuriše dalje, tražeći nove žrtve po razrušenim kućama masakriranih Hrvata.
I sad..? Pomirba…?
Pa, ovo su sotone s kojima je pomirenje nemoguće, jer u njima je zlo i mržnja, nad kojima se zgraža i sam Sotona.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više