Dario nije odgovoran za Ahmiće

U nehumanost suda u Haagu nisam dvojio znajući da je on političko sredstvo moćnih

Govor msgr. Vlade Košića na predstavljanju knjige akademika Josipa Pečarića Dario Kordić u Dvorani Vijenac na Kaptolu u Zagrebu

Darija Kordića nisam poznavao prije 2000. godine, dakle, nisam bio ni u Bosni i Hercegovini kad je tamo bjesnio rat niti u Haagu dok je on bi suđen. Upoznao sam ga zatvoru u Grazu, kada je tamo služio svoju kaznu. Pozvali su me dvojica svećenika (David Sluganović i fra Sebastijan Golenić) koji su ga išli posjetiti i pitali me, bih li ja pošao s njima. Rado sam se pridružio jer sam želio upoznati tog čovjeka o kojem sam čuo proturječne stvari. Naime, novine su pisale da je ratni zločinac, a neki su mi prijatelji govorili da on nije ništa skrivio, da je žrtva nehumanog Haaškog suda. U nehumanost suda u Haagu nisam dvojio znajući da je on političko sredstvo moćnih koji su željeli na principu podjele krivnje pacificirati područje na kojem se prije vodio rat.

Na primjer obrat u slučaju generala Gotovine i Markača pokazuje zorno kako je moguće da jedan pravorijek bude potpuno negativan, a drugi potpuno pozitivan. Kada sam dakle prvi puta posjetio Daria Kordića – a poslije sam to učinio još šest puta – mojem iznenađenju nije bilo kraja. On je umjesto čovjeka shrvana nepravdom i teškom višegodišnjom kaznom, zračio optimizmom i neobičnom vedrinom. Umjesto da mi tješimo njega, on je tješio nas. I bio je veoma pobožan, neprestano smo govorili o Bogu, o tome kako on čini čudesa. Jednom mi je rekao kako je ovo vrijeme u zatvoru za njega milost Božja.

Ja sam prosvjedovao rekavši mu da je to ipak teška kušnja i da tu nepravdu nije Bog želio, no on me demantirao izjavom kako on ne bi bio Boga sreo da nije došao u zatvor. Tu nisam mogao ništa proturječiti, ako je on bio u to uvjeren. Sjećam se i da nam je govorio kako je on slobodniji nego mnogi ljudi koji nisu u zatvoru, jer je sloboda nutarnja, duhovna kategorija a ne fizička i tjelesna. Opet nisam mogao ništa reći protiv toga. Pomolili smo se na njegovu želju, svaki puta. On je tražio moj blagoslov i ja sam mu ga svaki put udijelio. Znao sam koliko pati njegova supruga Venera premda ona to nije pokazivala. I njihova su djeca patila, bez oca su rasli gotovo 18 godina.

Jednom sam rekao muftiji Hasanoviću, koji me prozvao u novinama i tražio kaznu za mene što sam bio na dočeku Darija pri povratku iz zatvora, da bi se vjerojatno i on radovao kada bi neki njegov vjernik u zatvoru postao bolji vjernik. Tako sam se i ja radovao. Tada, kada sam posjećivao Darija u zatvoru, slutio sam da on nije kriv za kaznu koju je dobio. Poslije, kad je izišao iz zatvora, ja sam sad i uvjeren da on nije kriv, da njemu kazna nije bila pravedno dana jer on nije bio ni vojnik, niti je bio na tom mjestu gdje se odlučivalo o napadu na Ahmiće, niti je bio tamo gdje se to dogodilo tako da nije mogao ni fizički počiniti nikakvo djelo.

Znakovito je bilo da se ogromna kazna Blaškiću drastično smanjila u drugostupanjskoj sudskoj presudi, a Kordiću je ostala u konačnoj presudi ista, drastično velika kazna, usprkos tome što tužitelj nije imao ni jedan valjani dokaz i nakon što su oborene mnoge točke optužnice. Od jednog sam visoko pozicioniranog muslimana /Z. Hasanbegovića/ čuo kako oni znaju da je Dario nevin ponio tuđu kaznu. Također razgovarao sam dugo jednom s Darijem i jednim uglednim odvjetnikom /Lukom Mišetićem/ koji je uvjeren da bi Dario trebao pokrenuti reviziju postupka, ali čuo sam i Darija koji ne želi da se ikoga drugog osudi, kad je već on morao ponijeti tako veliku kaznu.

Dario sada studira teologiju, želi se u svojoj vjeri utvrditi i rasti. To je bio njegov izbor koji ja poštujem. Poštujem i njegovu obitelj koja mu je uvijek davala i predstavljala veliku potporu. Oni su svi za mene veliki mučenici, žrtve političkih igara i stava da je potrebno svima koji su bili uključeni u rat u Bosni i Hercegovini presudi krivnju, misleći da se tako mogu neutralizirati mržnje. Međutim, ako se nepravde žele ispraviti novim nepravdama, mislim da se tako samo sije sjeme novih sukoba, što nije dobro niti pošteno. A to je učinio u slučaju Darija Kordića Haaški sud. Dario je moj prijatelj, ja to ne krijem i nikada ne ću. Njegova žrtva, njegova vjera i njegova vedrina u trpljenju i meni je veliko nadahnuće.

Potpora njegove obitelji u teškim danima i godinama za Darija njemu je bila velika utjeha i zato su svi oni za me primjer obitelji koja ostaje zajedno u dobru i zlu jer ih povezuje ljubav i molitva, pouzdanje u Boga. Nadam se da će Dario jednog dana dobiti visoko mjesto koje mu pripada u svijesti svih hrvatskih ljudi ali i u društvu jer on je to zaslužio.

Vlado Košić