Crkve u staroj jezgri grada Splita

Predstavljeno postupno transformiranje Dioklecijanove rezidencije u ranosrednjovjekovni grad Split

 

 

U tjednu proslave nebeskog zaštitnika grada Splita sv. Dujma, 3. svibnja 2019. godine, u Galeriji Muzeja Grada otvorena je izložba 'Crkve u staroj jezgri grada Splita'. Autorice izložbe su muzejska pedagogica Marija Plazibat i kustosica Vedrana Supan.

Na izložbi je prezentirano postupno transformiranje Dioklecijanove rezidencije u ranosrednjovjekovni grad Split te višestoljetne sakralne artikulacije unutar i izvan perimetralnih kasnoantičkih zidina. Odabrano je i obrađeno dvadeset i pet crkava, od adaptiranih poganskih objekata poput Mauzoleja, Jupiterova hrama te prostora obrambenog ophoda iznad kopnenih vrata Palače do crkava sagrađenih unutar glavnih antičkih komunikacija kao i onih izvan obrambenih kasnoatičkih zidina od ranosrednjovjekovnog do novovjekovnog razdoblja. Do danas većina tih sakralnih objekata unutar antičke jezgre izgubila je svoju kultnu ulogu, a na izložbi su predstavljeni kroz fotografije, informativne panoe te kroz manju skupinu ulomaka starokršćanskog i ranosrednjovjekovnog crkvenog kamenog namještaja. Crkveni namještaj i arhitektonski dekorativni elementi predstavljaju bitan faktor u proučavanju čestih preuređenja interijera sakralnih objekata tijekom stoljeća. Uz sačuvane korpuse crkava na kojima se može iščitati i po nekoliko faza pregradnji u kasnijim stoljećima, liturgijski namještaj, na osnovi stilskih dekorativnih kompozicija, pomaže u determiniranju različitih etapa unutrašnjega preuređenja objekata.

 

Splitska katedrala – U srcu Palače, na mjestu carskog mauzoleja cara Dioklecijana, nalazi se jedna od najstarijih katedrala na svijetu. Ironijom povijesti, mauzolej jednoga od najvećih progonitelja kršćana postaje katedrala Katoličke Crkve. Prvi splitski nadbiskup Ivan Ravenjanin katedralu je sredinom VII. stoljeća posvetio Uznesenju Blažene Djevice Marije i mučenicima sv. Dujmu, sv. Anastaziju, sv. Kuzmi i Damjanu. Objekt mijenja svoj izgled jer se uklanjaju kipovi bogova i carski sarkofag koji nikada nije ponovno nađen, a iz Salone se donose sarkofazi tamo pogubljenih sv. Dujma i sv. Anastazija. Sv. Duje postaje zaštitnikom Splita i katedrala Uznesenja Marijina pučki se naziva crkvom sv. Duje. Ovaj naziv potvrđuju sve isprave počevši od darovnice hrvatskog kneza Trpimira iz 852. godine i sve kasnije listine i rukopisi. Kroz dugu povijest Splita u samoj katedrali ili na trgu sv. Dujma, kako se nazivao Peristil, zbivali su se mnogi javni poslovi, pisale isprave, ugovori, crkvene i gradske svečanosti. U katedrali su održani splitski sabori.  U njoj, na koncu drugog milenija, povijest izmiruje pogansku antičku, kršćansku srednjovjekovnu i modernu baštinu. Katedrala je, prije svega, danas liturgijsko mjesto čiji tisućljetni kontinuitet najbolje odražava svakodnevna misa i obnovljeni sjaj procesije o danu splitskog zaštitnika Svetog Dujma.

 

Krstionica sv. Ivana Krstitelja – Na zapadnoj strani Peristila smješten je nekadašnji Jupiteerov hram čiju unutrašnjost krasi kasetirani bačvasti svod i ornamentirani vijenac. Hram se u srednjem vijeku pretvorio u krstionicu sv. Ivana Krstitelja, a kripta u predromaničku crkvu posvećenu sv. Tomi, kojoj su u svodu ostali sačuvani tragovi oltarne pregrade. U sredini krstionice nalazi se krsni zdenac križnog oblika. Smatra se da je u krstionicu postavljen u XIII. stoljeću. U krstionicu se 1896. godine prenose sarkofazi nadbiskupa Ivana te nadbiskupa Lovre iz XI. stoljeća koji su ranije stajali u crkvi sv. Mateja, mauzoleja splitskih nadbiskupa. Godine 1959. postavljenje brončani kip sv. Ivana Krstitelja, rad poznatog kipara Ivana Meštrovića.

 

Crkva sv. Mateja nalazi se uz južni ulaz splitske katedrale. Crkva je od početka bila zamišljena kao grobna crkva, odnosno ona u kojoj će se pokapati gradski uglednici. Crkva je doživljavala različite preinake. U XVIII. stoljeću bratovština sv. Josipa sagradila je u crkvi oltar pa se od tada nazivala oratorijem sv. Josipa. Simbolika lokacije i imena zaštitnika u posebno je naglašenoj vezi s prvostolnicom, a za zaštitnika je imenovan sv. Matej kako bi se pokazala vezanost nadbiskupa Ivana s Ravenom u kojoj se posebno štuje sv. Matej. Crkva je srušena 1881. godine.

 

Crkve na Peristilu: Gospa od začeća i Gospa od pojasa – U XVI. i XVII. stoljeću u prostoru protirona na Peristilu sagrađene su kapelice renesansnoga oblika posvećene Bogorodici. Na istočnoj strani protirona sagrađena je crkvica posvećena Gospi od Začeća 1544. godine, kako je navedeno u natpisu na nadvratniku. U vizitaciji nadbiskupa Garanjina iz 1766. stoji da se crkvica naziva po laičkoj bratovštini sv. Karla. Crkva je izvan upotrebe od 1835. godine. Na zapadnoj strani protirona podignuta je, u znak zahvalnosti za spas od kuge, crkva Gospe od Zdravlja, poznatija pod nazivom Gospa od Pojasa.

 

Sv. Barbara – Crkva sv. Fabijana i Sebastijana nalazila se s južne strane crkve sv. Roka. Nakon prelaska bratovštine topnika u crkvu 1770. godine postala je poznatija pod imenom zaštitnice bratovštine sv. Barbare. Crkva i zvonik srušeni su 1880. zbog radova na zvoniku katedrale, a pročelje se održalo do 1922. kada je srušeno.

 

Sv. Roko – Učestala izbijanja epidemije kuge tijekom XV. i XVI. stoljeća kao posljedicu imaju čestu izgradnju crkvica posvećenih svecima zaštitnicima od kuge. Stoga se u Splitu osniva bratovština, a prva crkva sv. Roka pregrađuje se iz romaničke kuće na Peristilu 1516. godine te postaje središte bratovštine. Od 1880. Do 1908. godine pretvorena je u skladište alata korištenog pri obnovi zvonika katedrale sv. Dujma. Danas se u crkvi nalazi infocentar TZ grada Splita.

 

Sv. Teodor – U VI. stoljeću, za vrijeme upravljanja bizantskih careva Dioklecijanovom palačom, stražarki hodnici nad ulazima u nju pretvarani su u crkvice. Prolaz iznad zapadnih Željeznih vrata posvećen je tada sv. Teodoru, svetcu zaštitniku bizantskih vojnika. Rukopis Salonitana iz 1720. godine navodi da je ovo najstarije svetište u Splitu, ujedno jedan od najstarijih sačuvanih u Dalmaciji. Naziv Gospa od Zvonika dobiva po jednoj od najznačajnijih ikona našega srednjovjekovnog slikarstva, koju je izradio nepoznati majstor, negdje između 1270. i 1290. Slika se danas čuva u riznici splitske katedrale.

 

Crkva sv. Martina najmanja je crkva grada Splita. Nalazi se u sjevernome dijelu Dioklecijanove palače, iznad Zlatnih vrata. U antici je taj prostor imao ulogu hodnika za stražare koji su čuvali sjeverni ulaz Palače. Prvom adaptacijom iz VI. stoljeća prostor je prenamijenjen u crkvu posvećenu sv. Martinu. Danas se crkva nalazi u sklopu samostana sestra dominikanki.

 

Sv. Apolinar – Stražarski hodnik na istočnoj strani Palače, ponad Srebrenih vrata, adaptiran je u crkvu sv. Apolinara vjerojatno tijekom VI. stoljeća. Na mjestu sv. Apolinara kasnije se spominje Crkva Dušice, koja je stradala u bombardiranju Splita 1944. godine, koja potom nije obnovljena već je porušena radi istraživanja istočnih vrata Palače. Prema crkvi su obližnja Mletačka vrata Splićani nazivali vratima Dobre smrti. Poznato je da je uz crkvicu djelovala bratovština Dobre smrti koja se brinula za pokapanje ubogih sugrađana.

 

Sv. Anastazija – Na mjestu nekadašnje južne šetnice Dioklecijanove palače podignuta je, vjerojatno u IX. stoljeću, predromanička crkva sv. Anastazija, kod nas poznata i kao sv. Stošije. Do danas su sačuvana dva zida crkve iz perioda romanike: sjeverni portal s polukružnom lunetom te zapadni zid. Crkva je bila u kultnoj uporabi do 1825. Godine kada je pretvorena u stambenu kuću.

 

Crkva Sv. Andrije de Fenestris nalazi se u prostoru nekadašnjega Dioklecijanovog stana s pogledom na kriptoportik po kojem je i dobila ime. U vizitaciji splitskog nadbiskupa Fosconija iz 1578. navodi se da je crkva sv. Andrije kod samostana sv. Klare u jugoistočnom dijelu Palače, dok je nadbiskup Cosmi spominje kao parlatorij sestara klarisa. Danas je crkva interpolirana u prostor Etnografskog muzeja.

 

Sv. Nikola de Sdoria nalazi se u sastavu srednjovjekovnoga nadbiskupskog sklopa u jugoistočnome dijelu Dioklecijanove palače. Crkva je pridodana samostanu sv. Klare prilikom preseljenja samostana početkom XV. stoljeća. Pretpostavlja se da je splitska luka dobila ime po naslovniku ove crkve, povezanost ukazuje i naziv Sv. Nikola de Portu.

 

Sv. Klara – Tijekom svog sedmostoljetnog postojanja samostan i crkva splitskih klarisa tri su puta mijenjale svoj položaj. Prvi kompleks samostana i crkve osnovan je 1308. godine. Položaj samostana bio je na današnjem Voćnom trgu. Kompleks je uništen odlukom venecijanske vlade iz 1424. Godine radi izgradnje kaštela. Samostan i crkva sele južno od katedrale na mjesto crkve sv. Nikole i sv. Andrije Fenestrisa. Sestre se odlukom nadbiskupa Cosmia, 1884. godine sele u novoizgrađeni samostan na Lučcu.

 

Sv. Eufemija predromanička je crkva koja se nalazi uz rub sjevernoga zida Dioklacijanove palače. Crkva se datira u XI. stoljeće. Godine 1068. Dograđen je samostan redovnica sv. Benedikta. Uz samostan u XV. stoljeću Juraj Dalmatinac podiže kapelu sv. Arnira. Crkva je do temelja uništena u požaru 1878. godine, a ostaci samostana srušeni su 1946. Kako bi se vidio sjeverni zid Palače.

 

Crkva sv. Petra nalazi se na sjeverozapadnoj kuli Dioklecijanove palače. Vizitator Priuli zapisuje 1603. godine da je prostor nekadašnje crkve sv. Petra de Turre potpuno opustošen. Tijekom idućih stoljeća kula je upotrebljavana za različite svrhe, jedno vrijeme kao tamnica i skladište. Kult sv. Petra nastavio se štovati u jednostavnoj kapelici koja se nalazila u blizini kule ispod obližnjeg volta.

 

Sv. Lovre – Na narodnom trgu u Splitu 1978. godine pronađeni su ostaci porušenoga gotičkog sklopa iz XV. stoljeća, srednjovjekovno groblje i temeljni zidovi koji su najvjerojatnije pripadali crkvi sv. Lovre. Crkva se prvi put spominje u povijesnim izvorima iz sredine XIII. stoljeća. Izgled nekadašnjeg trga, koji je nosio ime sv. Lovre poznat je po sačuvanim crtežima i akvarelima iz XIX. stoljeća.

 

Crkva sv. Ciprijana nalazila se sjeverozapadno od Dioklecijanove palače, uz vrata od Pisture. Vrijeme izgradnje crkve nije poznato, ali se spominje već u darovnici na latinskom jeziku iz 1119. godine. Obnova crkve započela je u XIV. stoljeću. Uz nju se nalazio samostan trećeretkinja sv. Franje Asiškog, pučki nazvane picokare, koje su je održavale do 1914. godine kad su ukinute.

 

Sv. Mihovil in Ripa Maris u ispravama se navodi već u XI. stoljeću. Tada splitski nadbiskup Lovre ustupa crkvu sv. Mihovila „kod gradskih zidina i na morskoj obali“ samostanu sv. Stjepana pod borovima na Sustipanu. Istraživanja je datiraju u VII.-VIII. stoljeće. Zbog trošnosti je porušena 1906. godine. Za crkvu sv. Mihovila pisan je Hrvojev misal, jedan od najljepših i najbogatijih iluminiranih glagoljskih rukopisa, od 247 listova na pergameni, a prepisao ga je pisar Butko između 1403. i 1404. godine. Nažalost misal se više ne nalazi u Splitu, čuva se u knjižnici Topkapi Sarayi u Istanbulu, kamo je najvjerojatnije dospio kao ratni plijen nakon pada Bosne pod tursku vlast.

 

Sv. Julijana – Povijest crkve nije poznata, no njezino se postojanje može potvrditi donatorskim natpisom uklesanim na mramorni nadvratnik gdje je na latinskom zapisano da je crkva građena u čast sv. Julijane, sv. Luke i sv. Vitala. Prema natpisu, crkvu su dala podignuti tri donatora: đakon Dobre te njegova subraća benediktinci Fusko i Domac. Đakon Dobre prepoznat je kao poznata ličnost grada Splita iz XI. stoljeća, stoga se i gradnja crkve može datirati u XI. stoljeće.

 

Sv. Duh – Arhitektura unutar crkve može se podijeliti na razdoblja od XI. do XIV. stoljeća. Svetište je iznutra potpuno preuređeno na prijelazu iz XVI. u XVII. stoljeće. U XVIII. stoljeću izgrađen je novi barokni oltar s palom koja prikazuje silazak Duha Svetoga. Crkva je tijekom povijesti imala različite uloge. Služila je kao hospicij, ratna bolnica i kao jedan od prostora gdje su pokopani zaraženi kugom u XVIII. stoljeću. Crkva je danas liturgijsko mjesto gdje se svakodnevno služe svete mise.

 

Sv. Marija de Taurello – Prva građevina podignuta je u XI. stoljeću. Uz crkvu se u XIII. stoljeću spominje Samostan sv. Marije de Taurello. O izgledu crkve ne zna se mnogo, tek da je imala četiri oltara, a u XVIII. stoljeću dobila je kapelu posvećenu Bogorodici. Samostan je ukinut 1807. za vrijeme francuske uprave. Pred Drugi svjetski rat samostan se počinje postupno rušiti za potrebe izgradnje pravoslavne crkve. Gradnja je započela 1939. godine, no nije dovršena.

 

Crkva Dobre smrti poznatija pod imenom Dušice nalazila se na području dvorišta Srebrnih vrata. Izgrađena je na mjestu srednjovjekovne crkve sv. Apolinara. Crkva je stradala bombardiranjem Splita 1944. godine koja potom nije obnovljena već je porušena radi arheoloških istraživanja.

 

Sv. Filip Neri – Splitski kanonik Nikola Bjanković je 1672. godine odlučio osnovati Filipinsku kongregaciju te podići crkvu posvećenu sv. Filipu Neriju o čemu svjedoči uklesani nad glavnim vratima: D.O.M. AC. BEATO PHILLIPO NERIO DICATUM 1735.

 

Crkva Gospe od Dobrića nalazi se na današnjem Voćnom trgu. Na mjestu današnje crkve postojala je ranija kršćanska bogomolja u koju je nakon pada Klisa 1537. Godine prenesena ikona Bogorodice s djetetom, zaštitnica uskoka. Od ranije crkve nisu sačuvani nikakvi ostaci. Današnju crkvu dao je podići kanonik Ivan Manger 1867. godine. Prema višegodišnjoj tradiciji u crkvu, na blagdan Svijećnice, hodočaste povijesne postrojbe „Kliških uskoka“ u spomen na prijenos ikone Bogorodice.

 

Sv. Dominik – Crkva sv. Katarine, u narodu poznatija kao sv. Dominik, izgrađena je na temeljima starokršćanske crkve iz V. ili VI. stoljeća koja je također nosila titular sv. Katarina. Crkveno-samostanski kompleks dominikanaca podignut je u neposrednoj blizini Srebrenih vrata, u prvoj polovici XIII. stoljeća. Zbog opasnosti od Turaka za vrijeme Kandijskog rata, mletačke vlasti su do temelja porušile samostanski kompleks. Nakon rata crkva i samostan obnovljeni su u baroknom slogu na istom položaju 1682. godine.

Izložbom se, u godini obilježavanja četrdesete godišnjice uvrštenja povijesne jezgre Splita s Dioklecijanovom palačom na UNESCO-ov Popis svjetske kulturne baštine, želi potaknuti na očuvanje, vrednovanje i zaštitu kulturne baštine.

 

Nives Matijević