Diplomatska laž Mate Granića

Sad mi je jasno kako se krivotvori povijest

Pročitavši knjigu Mate Granića "Diplomatska oluja", kao svjedok tog vremena do konca 1994. godine, onda tu knjigu moram nedvojbeno nazvati – DIPLOMATSKA LAŽ MATE GRANIĆA. Ne dovodim u pitanje da je Mate Granić kao ministar vanjskih poslova sudjelovao u važim diplomatskim inicijativama i pregovorima od 1993. do 1997. No to je samo faktografija. Sve drugo što Granić iznosi u svojoj knjizi mora biti podvrgnuto ozbiljnoj analizi i kritici.

Od svega u knjizi je najevidentnija Granićeva žal što nije postao predsjednik Republike Hrvatske, za čim je žudio od vremena kad ga je predsjednik Tuđman imenovao za ministra vanjskih poslova. Nakon jednog povratka iz službenog posjeta hrvatskoj zajednici u SAD-u 1994., Granić me odmah pozvao u svoj kabinet i pitao: "Gospodine Babiću, recite mi tko je danas među hrvatskim iseljenicima u Americi najpopularniji hrvatski političar? Odgovorio sam mu da je to i dalje predsjednik Tuđman.

Kroz Granićevu knjigu provlači se nevjerojatna laž o tomu kako je Granić bio arhitekt svih hrvatskih diplomatskih, pa i vojnih uspjeha od 1991. do 1997. Za one koji nisu poznavali predsjednika Tuđmana, u knjizi se stječe dojam kako je predsjednik Tuđman bio nesiguran u svoje odluke, i da je za sve važne odluke, pa i one o pokretanju Oluje 1995., pitao Matu Granića ne samo za savjet nego i odobrenje. Sad mi je jasno kako se falsificira povijest. Da su predsjednik Tuđman i Gojko Šušak živi, Mate Granić nikada ne bi objavio knjigu s izmišljenim razgovorima s prvim predsjednikom države i ratnim ministrom obrane. Kad se već upuštao u tu avanturu, i ako je htio da mu čitatelji dvadeset godina kasnije povjeruju, Granić je morao objaviti transkripte svojih razgovora s Tuđmanom.

Granić prevario hrvatske diplomate u misijama

Ovim prigodom samo ću još dodati kako je Mate Granić prevario brojne hrvatske diplomate, koju su dobili značajno smanjenu mirovinu zato što je Granić u Mirovinski fond uplaćio minimalac za diplomate koji su bili u diplomatskim misijama. Recimo još i to da se Mate Granić okružio dokazanim agentima Udbe i drugih jugoslavenskih tajnih službi. Posebno degutantno je Granićevo ulizivanje sadašnjoj predsjednici države Kolindi Grabar-Kitarović, kad je spominje kao potrčkalo na jednom sastanku u Beču. Mate Granić je bio posebno negativno raspoložen prema djelatnicima MVP-a koji su prije njega došli u Ministarstvo vanjskih poslova, jednim dijelom i mojom zaslugom. Ja sam mu bio najveća meta, pa je svim silama nastojao da me makne iz Ministarstva vanjskih poslova, što mu je i uspjelo u listopadu 1994. godine kad sam istupio iz HDZ-a. O gotovo neprijateljskim odnosima između Granića i mene bit će više riječi u mojoj autobiografiji, u kojoj ne ću nikoga štedjeti.

Zaključno, legitimno je postaviti pitanje kakav je to diplomatski uspjeh potpisivanje Washingtonskog u Daytonskog sporazuma, nakon kojeg se hrvatski narod u Bosni i Hercegovini našao na rubu istrjebljenja? Samo je pitanje vremena kad će hrvatski narod u BiH nestati, zahvaljujući ne samo Graniću nego i svim vladama Republike Hrvatske od potpisivanja Daytonskog sporazuma do današnjeg dana.

Antun Babić