Irinej i Aleksandar na Saboru SPC-a

SPC, Srbija, RS, Irinej, Vučić i Dodik ne prestaju Hrvate granatirati lažnim "jasenovačkim mitom"

Ponedjeljak 13. svibnja 2019. znakovit je dan za Srpsku pravoslavnu crkvu, ali i za državu Srbiju, bogme i „region“. Na Saboru SPC-a, kojega čine vladike („arhijereji eparhija“ po ustavu SPC-a) sudjelovao je i srbijanski državni poglavar Aleksandar Vučić te Milorad Dodik, predsjedavajući države Bosne i Hercegovine (!) koji, u konfesionalnom smislu, predstavlja pravoslavce, muslimane, katolike i pripadnike drugih, malobrojnijih tamošnjih vjera i tamošnje nevjernike. Dodik je na Saboru SPC-a zapravo bio kao vožd bosanskih Srba. Zanimljivo, zar ne! Srbijanski analitičari se ne sjećaju da je ikada na zasjedanje vrhovnog tijela SPC-a bio pozvan, a ni nazočio srbijanski državni poglavar.

Srbija se ustavno definirala kao sekularna država, a sad ovo. Nama pak to nije ništa čudno jer SPC je srbijanska državna crkva koju tamo jednostavnije nazivaju „Srpska  crkva“. Ako već tako onda je riječ o Srbijanskoj crkvi, preciznije: Srbijanskoj pravoslavnoj crkvi (isto SPC) kako se, po državama, i nazivaju autokefalne pravoslavne crkve – od grčke, bugarske, rumunjske, gruzijske… odnedavno ukrajinske, a čini se da je u Carigradu na dnevnom redu i makedonska. Ovdje nema prave spoznaje kako SPC ne djeluje u Hrvatskoj niti sto punih godina (od 1919. „duhovno“ ujedinjena, a od 1920. i organizacijski – u državi koja se nazivala SHS(!) Kraljevina) – pravoslavlje je druga priča.

Glavni razlog boravka Aleksandra Vučića i Milorada Dodika na Saboru SPC-a, neki to umanjuju pa govore o sastanku „na margini“ crkvenog zasjedanja, nu to je nebitni izgovor – je „kosovski čvor“. U to se ne bismo miješali, ali tamo se razgovaralo i dogovaralo o: „Govorili smo i o odnosima Srpske i Srbije, o dobrim odnosima, jedinstvenom bukvaru ( početnica na ćirilici, o.a.) za srpski etnički prostor, memorijalnom centru u Jasenovcu…“ (Aleksandar Vučić nakon sastanka na Saboru SPC-a, Politika, 13. 5. 2019. iz teksta pod naslovom „Netko mora donositi ovozemaljske odluke“). Dvije države, jedna prava, Srbija, i jedna paradržava („Srpska“) u suradnji jedne državne crkve, SPC-a, izgradit će „i ljepši i veći, vjerojatno i stariji“ „memorijalni centar Jasenovac“ kako je i prije najavljeno. Pitanje za početak, a gdje bi mogao biti taj „centar“? Nema gdje nego u – Jasenovcu. Koliko se meni pričinjava taj je u drugoj državi, a da stvar bude bolja tamo već odavno postoji „memorijalni centar Jasenovac“, doduše pod imenom „Spomen područje Jasenovac“. E sad kako bi ova tri državno-političko-vjerska subjekta sagradili „memorijalni centar“ u Jasenovcu moraju najprije učiniti dvije stvari. Prvo Jasenovac osvojiti, a drugo već postojeće „objekte“, uključivo valjda i Bogdanovićev Cvijet srušiti pa zatim graditi „stariji i ljepši“, bogme i veći jer je i nedavno u Gradini Milorad Dodik govorio o „700.000 žrtava“. Znam kako je i to „malo“, ali kad još stigne popis iz „nebeske Srbije“…

Nu ne stoje stvari tako crnohumorno, pa ni lažljivo, štoviše one podsjećaju na osamdesete iz kojih se izrodila srbijanska agresija „ranih devedesetih“. I tad su dva mita, kosovski i jasenovački, poslužila u žestokoj baražnoj propagandnoj pripremi agresije. Prvi se značajno „podgrijavao“ nošenjem kostiju cara Lazara po Bosni, Srbiji, Kosovu, a drugi se rabio intenzivnije malo kasnije. Kako se kosovski očito pomalo gasi, dalek je kako u vremenu tako sada i u prostoru, onda se opet, propagandno, „dere“ po jasenovačkom. Tu su izložbe po svijetu, more medijskih, od jutra do mraka, ekspozicija, filmovi.. Knjige su sad već prošlost. Nemanja Kusturica je dobio milijunski dolarski iznos za najnoviji, a on je poznat po izgradnji „ljepšeg i starijeg“ Drvengrada u nekoj planinskoj zabiti, još „ljepšeg i još starijeg“ Andrićgrada u Višegradu (oba su inače plagijati pokradeni iz drugih kultura) pa će mu biti daleko lakše „montirati atrakciju“ Jasenovca.

Vidim kako nikoga te graditeljske i propagandne namjere „ovdje“  ne smetaju, barem nema reakcija, a trebalo bi, jer bi se nedavna prošlost mogla ponoviti. Doduše možda griješim pa ova tri subjekta (Srbija, srpska republika i SPC) namjeravaju graditi „memorijalni centar Jasenovac“ u Srbiji, kao neku repliku, recimo na Sajmištu. Pretpostavljam kako bi tamo onda bio i natpis iz obavijesti generala Milana Nedića Adolfu Hitleru kako je Srbija kao prva zemlja u Europi – Judenfrei, što su proglasili i Nijemci (1942.)

I nešto za kraj: srbijanski izvori govore (istoričari, analitičari, političari…) kako su zapovjednici, ne biste vjerovali – Jasenovaca, Maks Luburić, Miroslav Filipović-Majstorović, pa i Dinko Šakić – Srbi. Po ocu, majci babi, djedu, po nekome već. Dobro, ali ima još – neki srbijanski istoričari tvrde kako su (i) Nijemci podrijetlom Srbi. Bit će onda i Hitler. Uh što bi u ovom kompleksnom problemu bilo mjesta za još jednu „komisiju“ koju bi utemeljili „Veliki patrijarh“ Irinej i papa Franjo. Skoro mi se omaklo – „mali“.

Mato Dretvić Filakov