Pola stoljeća stvaralačkoga rada

Stvaralaštvo sam doživljavao kao kontinuirani proces u kojem podjednako sudjeluje umjetnikovo racionalno i emotivno biće

Akademski slikar, autor europskog renomea Dimitrije Popović, kreator je kompleksnog likovnog opusa, književnik. Ovih je dana objavljena opsežna, reprezentativna monografija posvećena pedesetoj obljetnici njegovoga umjetničkog rada.

• Gospodine Popoviću, pred nama je opsežna monografija, reprezentativno izdanje posvećeno pedesetoj godišnjici Vašega umjetničkoga stvaralaštva. Može li pedeset godina stati u jednu knjigu, koliko zapravo? Što monografija posebno ističe?

– Pedeset godina stvaralačkog rada je doista dug period. Monografija na 620 stranica sažima sve ono bitno što se odnosilo na moj umjetnički rad na svih dvadeset tematskih ciklusa koje sam izlagao u proteklom vremenu. Osim te tematske različitosti motiva svjetovne ili sakralne tematike u monografiji je vidljivo i različito korištenje likovnih medija kojima sam se bavio od najranijih radova do ovih recentnih. Dakle osim klasičnih tehnika kao što su crtež, slika i grafika zastupljeni su i moderni ili suvremeni mediji ,kolaž, asamblaž, objekt, instalacija odnosno performans. Ovo je do sada najkompleksnija monografija o mom stvaralaštvu koja precizno iscrtava moj umjetnički lik, pokazuje različitost predmet mojih zanimanja i obzore  mojih interesovanja.

• Što je ključ za dešifririranje Vašega kompleksnog opusa? Kako najbolje razumjeti Vaše djelo? Na promociji monografije izveli ste i performans Alegorija o umjetnosti, znakovito?

– Ono što će zazvučati paradoksalno jest da i meni  kao autoru vlastito djelo izmiče u svom potpunom značenju. Naime svaka je tema za umjetnika toliko kompleksana da je nikada u potpunosti ne može, da se tako izrazim, „osvojiti“. U tome i jest draž stvaralaštva. Dakle pristupi mom djelu su bili različiti ovisno o tematu kojim sam se bavio. Ali nešto kao moguća zajednička konstatacija iz onoga što je pisano o mom radu odnosi se na prikaz zamršene i kompleksne  tragične ljudske prirode, o onim vječnim pitanjima smisla postojanja i naravno onog vječno aktualnog  pitanja smrti i njenog mističnog značenja. Upravo performans „Alegorija o umjetnosti“  govori o tom odnosu umjetnosti prema vječnom pitanju tajne postojanja i umjetničkog izražavanja.

• Autor ste niza ciklusa. Volite li poneki ciklus ili sliku više od drugih?

– Svaki je od ciklusa kojima sam se bavio na poseban način bio izazovan. Za umjetnika je poseban kreativni kvalitativni problem kako staroj temi dati novo viđenje a da suština sižea ostane nepromijenjena. Od svih ciklusa  najviše sam se bavio temom Kristovog stradanja i smrti na križu. Taj ciklus naslovljen „Corpus Mysticum“ bio je izlagan u Rimu 2000 godine u programu obiljžavanja dvijetisuće godina kršćanstva kojeg je organizirao Vatikan. U jednoj emisiji o umjetnosti francuske televizije moja slika „Raspeće“ koja prikazuje Kristov raspeti korpis s leđa uvršten je u izbor najzanimljivijih prikaza ovog motiva u umjetnosti XX. stoljeća.

• Kako se razvijao Vaš umjetnički put, mirno, odmjereno, s amplitudama, kako?

– Stvaralaštvo sam doživljavao kao kontinuirani proces u kojem podjednako sudjeluje umjetnikovo racionalno i emotivno biće. Umjetnik svoje djelo podjednako osjeća i misli. Naravno postoje lucidni momenti koji se nazivaju inspiracija kad vam odjednom zabljesne neka ideja, ali u principu umjetnička kreacija zahtijeva kontinuirani rad. Što se tiče moje karijere ona je bila pomalo netipična. Već sam kao student na zagrebačkoj Likovnoj akademiji bio dobitnik važnih nagrada i izlagao u Parizu.

• Družili ste se s nizom istaknutih imena s jugoistoka Europe, tko je od njih na Vas najviše utjecao?

– Od  autora koje sam poznavao Danilo Kiš je bio najzanimljivija osobnost.  Možda i zbog toga što je bio posebno vezan za Cetinje moj rodni grad u kojemu je Kiš proveo važne, formativne godine a i majka mi je bila cetinjanka. Kiš je bio izuzetno lucidan i duhovit čovjek. Ne treba zaboraviti i to da je u mladosti imao ambiciju postati slikar. I ta likovna komponenta je naše razgovore obogaćivala na poseban način.

• Često objavljujete i književne radove. U kakvom su međuodnosu likovna umjetnost i književnost u Vašem ukupnom opusu?

– U mom slučaju odnos slike i riječi je posebno važan. Jedno proizlazi iz drugog. Slika izaziva riječ kao što riječ potiče sliku. Konačno u kršćanskoj religiji „Riječ je postala tijelom“, a tijelo automatski implicira sliku. Temati kojima sam se bavio , bilo da su sakralne ili svjetovne sadržine znaju biti toliko slojeviti i bogati značenjima da se zapravo nameće potreba da se uz jednog medija pređe u drugi, da se likovno izrazi literarnim.

• U Vašem opusu često se isprepliću sakralni i erotski motivi.

– U pravu ste. to se posebno vidjelo u mojim likovnim i literarnim radovima posvećenim trima biblijskim ženama Juditi, Salomi i Mariji Magdaleni.  Objavljena je i knjiga mojih eseja o ove tri zanimljive biblijske žene pod naslovom „Eros, krv i svetost“. Tridesetoga svibnja putujem u Rim na otvorenje izložbe mog ciklusa o spomenutim ženama.

• Što je trenutačno novo u atelijeru? Planovi, izložbe, knjige…?

– Trenutačno radim na završavanju ciklusa „Mit mode“. Fenomen mode me jako zanima s estetskog, sociološkog i filozofskog stajališta. Taj sam ciklus započeo prije dvije godine. U Lyonu je nedavno završena zanimljiva izložba posvećena motvu Kristovog raspeća. Na toj sam izložbi imao izložena dva rada iz cilkusa „Corpus Mysticum“. Što se tiče knjiga u zaostatku je jedna tematska monografija  koja je trebala biti objavljena prošle godine. Njezino objavljivanje se planira ove jeseni. Knjiga je naslovljena „Mit o ženi“.

Miroslav Pelikan