Ne bi reka da smo svoj na svome Croatio srcen opivana, Al' ka danas nikad uplakana. Pusti škoji, gradovi i sela Di su bili konji i dukati Domovino, di su ti Hrvati? Slušan jecaj suzu materinu, Side kose u konobi plete, Sanja dane kad je bila sritna, Vraća se u mladost ka i pčela cvitu, Sanja dicu rasutu po svitu. Di je vrime dičnih pradidova: Tomislava, Krešimira, Zrinskih i Frankopana. Domovino, raseljena, pusta, Di je hajduk Šimić naših dana? Di su momci srca viteškoga Da povedu sve pod sveti barjak Ka u dane Bljeska i Oluje Da iskrče šikaru i korov. Di god stanem sikću ljute guje. O Domovino moja, uvik se pitan Koliko je u povisti Takozvanih velikana bilo Koji su te od nas otimali i bacali tuđinu u krilo? I posli Beča, Beograda, Bruxellesa i Pešte Uvik su nam prodavali maglu Uz fijere, derneke i fešte. Ja ne zoven rat, ni ratne trube, Niti zoven bratstvo i jedinstvo. Al' se pitan poput nevirnoga Tome Oli smo to opet nečiji vazali? Ne bi reka da smo svoj na svome. Croatio, digni glavu gori! Slušaj vapaj sa sinjega mora, Žitnih polja i Velebit gore. Još nas ima ovdi i u svitu Ka rođenu mater što te vole! Pejo Šimić