Dva svijeta i zveckanje oružjem

Brojnija dva naroda budućnost vide u dominaciji

Povijest nas uči kako je nametnuti mir u nacionalno vjerskim zaraćenim stranama, samo vrijeme priprema, brojnijih naroda, za nastavak zaustavljenog, ili početak novog rata. To pravilo već četvrt stoljeća potvrđuje nametnuti daytonski (ne)mir u od Svjetske zajednice protektorijaniziranoj, od Turske turciziranoj, i od Rusije rusijaniziranoj  Bosni i Hercegovini.

Mir bez pomirbe zaraćenih naroda, a pomirba je moguća samo na istini,  je zapravo mirnodopski rat drugim, no jednako ubojitim, sredstvima. Mir koji nema temelja u pomirbi beha nacionalni i vjerskih razlika mirnodopsko je širenje teritorija, dijelova koje bošnjačka i srpska strana nisu uspjele okupirati u ratu. Stoga u ovom beha (ne)miru nametnutog od mirnodopskih zločinaca Holbrookea, Ashdowna, Petritscha i Bildta, neometano traje bošnjačko srpska utrka u naoružanju i pripremi novih ratnika. Pitanje je samo dana kada će ponovo zapucati u iskomadanoj, izdijeljenoj, nesigurnoj, srbijaniziranoj, muslimaniziranoj, turciziranoj, rusiziranoj i dekroatiziranoj Bosni i Hercegovini. Čeka se samo vijest, na jednoj ili drugoj strani, da se objavi koliko ko ima naoružanja, te još više koliko su Srbi, odnosno Bošnjaci, pripremili novih ratnika, džihadista, djece.

U gladnim i u svijetu najsiromašnijim beha entitetima za oružje se, raznim haračima, od naroda, napose obespravljenog hrvatskog, otima i zadnja njemačka marka. A u nedostatku odraslih ratnika i džihadista obje strane obučavaju djecu za međusobno ubijanje. „Tamni vilajet" svakim je danom tamniji i crnji, zbog čega nema  nigdje zraka svjetlosti koje bi barem malo osvijetlile narodima put u budućnost. Brojnija dva naroda budućnost Bosne i Hercegovine vide u vlastitoj dominaciji, zbog koje su se i upustili u utrku naoružanja, kako u vojnom tako i u ljudskom nadmetanju. Svaki od njih imaju svoje vojarne za djecu i mlade, i po beha bespućima i u „bratskoj zemlji", koja predviđa početak Trećeg svjetskog rata,  kao i  tu u turskom ostavljenom proizvodu  „krčmi pogašenih svjetla".

U tom strašnom ekonomsko političkom beha crnilu u koje ne dopiru nikakve, i ni otkuda, zrake mira i sigurnosti, slobode i prosperiteta, kruha i vode, dvije brojnije nacionalno vjerske beha komponente čine sve da taj rat kataklizmičkih posljedica i započne. Pripremaju se i naoružavaju, prijete jedni drugima i djecu obučavaju kako bi se ona prvo međusobno poubijala. I nije prvi put u ljudskoj povijesti da političari pripremaju  djecu za rat, i koriste ih u tom najprljavijem izumu ljudske mržnje prema drugom, i dominacije nad njim.

Desetljeća svijet takve slike gleda na Bliskom istoku gdje muslimani koriste djecu kao oružje. Svakim danom se vide djeca samoubojice. Opasani eksplozivom, i napunjeni mržnjom prema „nevjernicima" atomske su bombe u suvremenom vjersko civilizacijskom globalnom ratu. Vjerski poglavari izdaju fetve muslimankama koliko, i za koje ciljeve moraju roditi djece. U tu skupinu islamskih zemalja Bosna i Hercegovina  se brzo i uspješno uklopila, i integrirala. Tako brzo da se isčitava duga njena priprema za tu zajednicu. I već je odrasla generacija muslimanske djece, rođene na zapovijed bivšeg vjerskog poglavara Mustafe Cerića, za rat čiste muslimanske, šerijatske Bosne i Hercegovine. Za ratnu obuku te djece  „u skupštinsku proceduru upućena je inicijativa za vraćanje predvojničke obuke u srednje škole Kantona Sarajevo". Ništa se ne prepušta slučaju. Djecu je najlakše savijati za svakojake radnje, no najviše za rat iz mržnje prema onom drugom i drugačijem u šarolikom beha društvu. U prvom redu prema Hrvatima katolicima kao federalnom, deteritorijaliziranom i obespravljenom, partneru.

Srbi u Banjoj Luci kupuju oružje u Srbiji, Bošnjaci u Sarajevu najavljuju sve veću proizvodnju oružja u okupiranim tvornicama diljem federalnog prostora. Još jedan dokaz zašto je Alija Izetbegović izvršio agresiju na Hrvate u Lašvanskoj dolini. Trebalo mu je ovladati tvornicama oružja u Novom Travniku, eksploziva u Vitezu, i vojne odjeće u Travniku. U ime tog strateškog cilja, koji bi mu osigurao izlazak na more, u suradnji sa engleskim obavještajcima režira, i realizira strašan zločin u Ahmićima, što potvrđuje i činjenica da engleski vojnici prvi ulaze u to muslimansko selo. Osniva konclogor za zarobljene Hrvate, njihove svećenike i časne sestre u Gluhoj Bukovici, u čijoj blizini je i centar mudžahedina, zlikovaca koji su ritualno kao isilovci ubijali   zarobljeni hrvatski narod.

Ti isti isilovci danas će obučavati muslimansku djecu na predvojničkoj, koju Bošnjaci  uvode  u potpunosti islamiziranom  Sarajevu. Danas u Sarajevu sutra na cijelom federalnom dijelu. I dok slobodni i demokratski, zapadni i kršćanski svijet  gotovo pa ukida svaki vid vojske, islamski svijet čak i djecu vojače i od njih prave ratnike. Te dvije civilizacije, ta dva svijeta sudarena na toj europskoj periferiji, kršćanski i islamski, sa tolikim razlikama u pogledima vlastite budućnosti, i života u sadašnjosti, potvrđuju neodrživost zajedničke Bosne i Hercegovine, odnosno potrebu njenog mirnog konfederaliziranja od tri nacionalna i vjerska entiteta, bošnjačkog, hrvatskog i srpskog.

Vinko Đotlo