Njemačka – gospodar Europe!

Herfried Münkler proglašava Njemačku "hegemonom" Europe

Jedno vrijeme ništa se  nije čulo od Herfrieda Münklera. I ne iznenađuje što se pompozni profesor nastavlja točno tamo gdje je stao prije ljetnog odmora. U komentaru u Frankfurter Allgemeine Zeitungu, on ponavlja svoju ozloglašenu mantru da je Njemačka pozvana preuzeti vodstvo u Europi i svijetu. Pod naslovom "Mi smo hegemon", Münkler Deutschland izjavljuje da je odgovoran za "suzbijanje nedavnog dramatičnog rasta centrifugalnih snaga u Uniji, povezujući različite interese Sjevernog i Južnog, Zapadnog i Istočnog Europe tražiti zajedničku liniju i, na kraju, ali ne i najmanje važno, osigurati da izazov jedne granice bude i suprotna strana EU-a". Münklerovi pozivi za njemačkim vodstvom u svim smjerovima nisu samo legija, već i pokazatelj brzine i agresivnosti kojom se dugotrajno preopterećene njemačke velike sile i povijesni neprijateljski stereotipi ponovno osjećaju među berlinskim elitama.

Herfried Münkler

Ako je profesor rekao da Njemačka mora biti više uključena nego "trenutno najjača vlast u EU-u", ali zajedno s Francuskom čine "jezgrenu Europu", sada je došlo do zaključka da bivši neprijatelj nije u stanju voditi državu. Iako je Pariz formirao "više desetljeća zajedno s Njemačkom", duo u europskom projektu, sada je "izgubio vodeću poziciju" i "pao natrag". On piše: "Problem je u tome što ako Nijemci ne uspiju, nema alternativnog ili rezervnog kandidata koji bi mogao ući i preuzeti tu ulogu." “Ako se želi dramatično formulirati: Ako Njemačka ne uspije u zadaćama europske središnje vlasti, onda Europa propada.

Münkler, kojeg su neki njegovi politički sljedbenici divno uspoređivali s nacionalističkim i antisemitskim povjesničarom Heinrichom von Treitschkeom (1834.-1896.) u carskom Berlinu, tako je u "najboljoj" tradiciji njemačkog imperijalizma i militarizma. Ideolozi njemačke monarhije i Trećeg Reicha opetovano su naglašavali da Europa mora biti ujedinjena pod njemačkim vodstvom, jer inače ne bi mogla postojati i bila osuđena na propast. Na početku Prvog svjetskog rata, Walter Rathenau, tadašnji šef njemačke "Agencije za ratne resurse", koji je snažno utjecao na rujanski program Reichskog kancelara Bethmann-Hollwega, izjavio je: "Krajnje vodstvo Europe je neophodno jer je centralna sila u nastajanju kao što je Njemačka i uvijek će pretrpjeti ljubomoru susjeda, osim ako imaju snage da organski integriraju ove susjede. […] Njemački je zadatak upravljati i jačati staro europsko tijelo."

U smjernicama nacističkog ministra vanjskih poslova Joachima von Ribbentropa za novoustanovljeni "Odbor za Europu" u travnju 1943. rečeno je: "Danas je već sigurno da će budućnost Europe moći izdržati samo punu prevlast velikog njemačkog Reicha. Nekoliko tjedana kasnije, Joseph Goebbels je u svom dnevniku zabilježio: "To mora ostati cilj naše borbe za stvaranje ujedinjene Europe. No, Europa može iskusiti samo jasnu organizaciju preko Nijemaca. Druga moć vodstva je praktički nepostojeća."

Ne samo da postoje upadljive paralele između Münklerovih europskih koncepata i Savezne vlade, nego i nacističkih i Kaiserreichovih. Pokušaj profesora da uguši ciljeve njemačkog imperijalizma sličan je ranijim propagandnim strategijama. Ako su predstavnici carstva i nacisti prikazali svoj agresivni pristup kao obrambeni, Münkler tvrdi da se njemački susjedi guraju u ulogu hegemonije.

Dok je njemačko carstvo u Prvom svjetskom ratu govorilo o "obrambenom ratu" protiv Antante i nacisti su opravdali svoju kampanju uništavanja Sovjetskog Saveza kao "preventivni štrajk" protiv "zavjere židovsko-boljševičkih ratnih poticatelja" u Kremlju, piše Münkler, ima "višestruki zahtjev" izvana, sve dok, napokon, barem u političkoj klasi, prevladao je uvid da Savezna Republika također mora prihvatiti svoju činjenično dugotrajnu ulogu i igrati svjesno kako bi joj dala pravdu i ne bi propala. Zapravo, Münklerovo nedavno njemačko držanje svjetske sile planirano je i razrađeno na isti način – i može se dodati: osuđeni na neuspjeh! poput Schlieffenova plana prije Prvog svjetskog rata i ludih svjetskih fantazija o nacistima prije Drugog svjetskog rata. U posljednjih nekoliko mjeseci, World Socialist Web Site je u mnogim člancima detaljno pokazao kako je pripremljen i proveden povratak njemačkog militarizma.

Evo kratkog sažetka: Između studenoga 2012. i rujna 2013., više od 50 vodećih političara, novinara, vojnih dužnosnika, predstavnika poduzeća i profesora razradilo je strateški dokument " Nova moć – nova odgovornost". On je postavio temelje za vanjskopolitičku skretnicu koju su savezni predsjednik Gauck i Savezna vlada objavili na Münchenskoj sigurnosnoj konferenciji 2014. godine i od tada – da spomenemo samo nekoliko primjera – naoružavanjem NATO-a u Istočnoj Europi, vojnoj intervenciji na Bliskom i Srednjem Istoku i pljačkanje Grčke u akciju. Rad sadrži mnoge fraze koje su, malo kasnije, djelomice uzete doslovno u govorima saveznog predsjednika Gaucka, ministra vanjskih poslova Steinmeiera i ministra obrane von der Leyena. Između ostalog, zahtijeva da Njemačka, kao "nacija za trgovinu i izvoz", agresivnije brani svoje ekonomske i geostrateške interese. "Elaborirane i dugoročne vojne misije" trebale bi biti dio "pragmatične njemačke sigurnosne politike".

Iako naziv Münklers nije naveden u službenom popisu autora. No u njemu se može naći i tema njemačke "središnje moći u Europi" ili "moć u sredini", koju on agresivno razvija. Odjeljak "Što za Europu?" kaže da Njemačka također mora "voditi ovdje češće i odlučnije". Razlozi su "njezina povijest, njezina situacija, ali još više njezina sadašnja ekonomska snaga i njezina nova geopolitička težina".

Još jedan uvjet članka, koji profesor objavljuje u svom najnovijem komentaru, jest "učinkovitija politička kontrola i angažiranija komunikacija s njemačkom javnošću" kako bi se promicala "državna vanjska politika" i "njihova vanjska politika". Učinkovitije komuniciranje ciljeva i pitanja "i" uvjeravanje građana […] ". Tako Münkler piše u F.A.Z-u: "Da bi se" suočili s izazovima s kojima se suočava središnja moć Europe ", "bila je potrebna spremnost ogromne većine biračkog tijela da odgovori na te izazove i snosi teret s njima povezano". Ono što je potrebno je "socijalna rasprava […] u kojoj se otvoreno govori i raspravlja o mogućnostima i rizicima uloge središnjeg nadzora".

To je već čušpajz, ako samo Münkler govori o potrebi za "raspravom". Zajedno sa svojim bratom po oružju, Jörgom Baberowskim, Münkler pokušava ušutkati svakoga na Sveučilištu Humboldt koji, poput studentskih grupa Münkler-Watch ili Međunarodne mladeži i studenata za socijalnu jednakost, o "mogućnostima i rizicima" nove njemačke politike velike sile. I njihov povijesni kontinuitet otvoreno apelira: kao što su 1914. i 1939. godine rat i razaranja izvana i diktatura i ugnjetavanje iznutra. Nakon dvije godine zaglušujuće ratne propagande, Münkler i njegove kohorte sve su više očajni da ne mogu upregnuti njemačko stanovništvo u užase dva svjetska rata za treći "stisak svjetske sile" i da otpor prema militarizmu i ratu raste. U tom kontekstu, izljevi Münklera također imaju nešto dobro: svaki put se jasno izražavaju, a ciljevi koje Berlin opet slijedi i da radnička klasa mora politički intervenirati, prije nego što njemački imperijalizam, Europa i svijet ponovno padnu u katastrofu.

https://www.wsws.org/de/articles/2015/08/27/munk-a27.html