One koji ukazuju na njegove štetne postupke po Hrvate u Srbiji naziva pogrdnim imenima…
Središnjem državnom uredu za Hrvate izvan Republike Hrvatske, Veleposlanstvu Republike Hrvatske u Beogradu, Konzulatu Republike Hrvatske u Subotici, Hrvatskoj matici iseljenika, HNV-u, RTV Novi Sad (Redakciji Informativnog programa na hrvatskom jeziku), hrvatskim udrugama u Srijemu, Hrvatskom kulturnom centru u Novom Sadu, „Hrvatskoj riječi“, „Hrvatskim novinama“, „Hrvatskom fokusu“, i dr., a povodom oglašavanja Tomislava Žigmanova na svom twitteru 21. lipnja 2019. godine.
Nije bilo za očekivati da će zastupnik 57.900 Hrvata u Skupštini Republike Srbije,predsjednik „jedine relevantne“ hrvatske političke stranke u Srbiji, član Međuvladinog mješovitog odbora Republike Srbije i Republike Hrvatske za zaštitu hrvatske manjine u Srbiji i zaštitu srpske manjine u Hrvatskoj, ravnatelj Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata, glavni i odgovorni urednik svog časopisa za književnost i umjetnost „Nova riječ“, predsjednik Nakladničkog vijeća tjednika „Hrvatska riječ“ i sve drugo kada je u pitanju politika, kultura i nogomet ovdašnjih Hrvata, te velikiknjiževnik, pjesnik (čak i haiku poezije na bunjevačkoj ikavici), publicist, urednik, filozof, književni kritičar (koji glorificira plagijatorku Ive Andrića!), profesor, spalitelj knjiga, politički analitičar, vizionar, vivisekcionar vojvođanske i ine književnosti, prvi elektor, posljednji selektor, izbornik i još svašta toga, Tomislav Žigmanov, reagirati na svom twitteru na dojavu »minornih subjekata«, »nedobrohotnih struktura« i, možebitno, kakvih »služaba«, onima kojima ne treba, a »radi razbijanja kohezivnih potencijala«!
Gospodine Žigmanov, konačno ste reagirali na jedno od bezbroj mojih otvorenih pisama u vezi katastrofalnog stanja u hrvatskoj zajednici u Republici Srbiji, a za koje ste Vi najveći krivac. Otvorena pisma šaljem godinama na više od stotinu adresa, a redovito ih objavljuje Tjednik za kulturu, znanost i društvena pitanja „Hrvatski fokus“ iz Zagreba, koji se čita diljem svijeta, a i u četrdesetak zemalja hrvatske dijaspore, i u njima sam potpuno razgolitio vaš način rada, kao i vaš karakter. U dvije rečenice: manipulacijama ste došli do svih pozicija kada su u pitanju Hrvati u Republici Srbiji, oko sebe ste razjurili na najpokvareniji način sve koji ne misle kao vi (posljednja žrtva dr. sc. Slaven Bačić) i tako sveli cijelu našu hrvatsku zajednicu u Srbiji ovdje na donjotavankutski trokut. Favorizirate „bunjevačke Hrvate“, ostali Hrvati za vas ne postoje, posebice srijemski, koji su najviše stradali upravo zato što su Hrvati.
Otvorena pisma pišem jer je od Vas i vaših poltrona, kojima je zabranjeno čak da kontaktiraju sa mnom, nemoguće obajviti bilo što što nije u skladu s Vašim mišljenjem. Od onoga što sam pisao ništa niste demantirali jer je u pitanju sušta istina, a kao intelektualcu ne možete mi uskratiti iznošenje svoga mišljenja. Svojim priopćenjima na „prekojeziku“, na kojem bi Vam pozavidio i sâm Panurgije, možete fascinirati samo svoje donjotavankutske mediokritete koje ste okupili oko sebe.
Ako „Hrvatska riječ“ tiska zbirku plagijata koju vi hvalite na sva zvona i ne prepoznajete u njoj „Nemire“ Ive Andrića, ako vaša predsjednica Hrvatskoga nacionalnog vijeća u intervjuu za hrvatske medije kaže da hrvatski intelektualci iz Beograda ne rade u korist Hrvata, ako za manjinsku hrvatsku nogometnu repretzentaciju iz cijele Srbije igra nogometni klub iz Donjeg Tavankuta, ako još uvijek ne znate što ćete s rodnom kućom bana Josipa Jelačića i još tisuću ako, a na svim ste mogućim funkcijama, bit će još puno otvorenih pisama i razbijanja donjotavankutskih »kohezivnih potencijala«!
Na žalost, jer da imate trunku obraza, dali biste odavno ostavke na sve svoje funkcije…
Tko je Branimir Miroslav Tomlekin?
U članku Srijemski divani objavljenom u glasilu Zajednice protjeranih Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata „Zov Srijema“, br. 87./88. (svibnja 2016. godine), glavni urednik glasila Zlatko Žužić razgovara s Branimirom Miroslavom Cakićem, umirovljenim arhitektom, danas poznatijim po pseudonimu Branimir Miroslav Tomlekin (vidjeti na vikipediji), pod kojim objavljuje svoje književne radove.
Na jedno od pitanja: Diplomirani ste arhitekt, kojim je smjerom išla Vaša poslovna karijera?–
Branimir kaže: Prvu radnu godinu (poslije završenih studija na Arhitektonskom fakultetu u Ljubljani i odsluženog vojnog roka) proveo sam kao redovni profesor stručnih predmeta u Srednjoj tehničkoj školi u Vukovaru, školske godine 1971./72., a već u srpnju 1972. godine sam prešao u Zavod za studije i projektiranje, veliki projektni biro u Banjoj Luci. Bio je to tada projektni biro poznat u cijeloj ondašnjoj državi s oko 200 zaposlenih, od čega 25 arhitekata. Bili smo podijeljeni u pet timova, posla je bilo puno zbog razornog potresa koji je Banja Luku pogodio 1969. godine, a moj tim je radio na izradi urbanističkih rješenja, sanaciji postojećih objekata i projektiranju novih.
Poslije četiri godine rada u projektnom birou imenovan sam za rukovoditelja Sektora za urbanizam u Općinskom sekretarijatu za urbanizam, stambene i komunalne poslove. Bila je to odgovorna funkcija, jer su u našoj nadležnosti bili svi problemi grada iz te oblasti i cijele banjolučke općine s oko tristo tisuća stanovnika i teritorijalno najveće općine u Bosni i Hercegovini. Osim u obimnim tekućim poslovima (primjerice, nijedna građevinska dozvola na području općine nije se mogla izdati bez mog parafa) sudjelovao sam u izradi tada novog Generalnog urbanističkog plana grada Banja Luke i niza regulacijskih planova, kao i više puta u republičkim komisijama za tehnički prijam velikih objekata, primjerice pogona 'Incela', nove bolnice i sl.
Na ovom radnom mjestu sam bio u dva mandata (po četiri godine), a uz posao sam punih deset godina predavao, kao vanjski stručni suradnik, opisnu geometriju u Srednjoj građevinskoj školi u Banjoj Luci.
Za pedesetak godina bavljenja arhitekturom, uključujući i studije, svjedok sam nevjerojatnog razvoja tehnologije projektiranja, odnosno izrade projekata (crtanja), od ''drakslanja'', kako smo na ljubljanskom fakultetu šezdesetih godina prošlog stoljeća zvali sjenčenje crteža tvrdom grafitnom olovkom, a koje je trajalo satima i danima, do kompjuterskih programa za projektiranje u tri dimenzije s prirodnim izgledom materijala i mogućnošću prikaza objekta iz svih pozicija. Bio sam oduševljen time čim sam savladao tu tehniku. To je ostvareni san, ne samo arhitekata, već svih projektanata svijeta tisućama godina unazad.
Godine 1985. dobio sam posao u Nacionalnom parku Fruška Gora, sa sjedištem u Srijemskoj Kamenici, kao stručni suradnik za investicije, a što je obuhvaćalo idejno projektiranje svih objekata, nadzor njihove gradnje i uređivanje prostora unutar Nacionalnog parka, te kontrolu i provedbu Regionalnog prostornog plana Fruške gore. Kao najznačajniji objekt iz tog perioda spomenuo bih Informativni centar Nacionalnog parka na Iriškom vencu, za koji sam izradio idejno rešenje, a potom vršio i nadzor nad gradnjom sve do njegovog dovršetka 1989. godine. I upravo sam dovršio i idejni projekt adaptacije i dogradnje postojećeg restorana, također na Iriškom vencu, kao sljedeće veće investicije u Nacionalnom parku, kada je počelo ratno ludilo na ovim prostorima i do mirovine nisam imao značajnijeg posla. (završen citat)
Da je u projektiranju Informativnog centra Nacionalnog parka Fruška gora na Iriškom vijencu i nadzorom nad njegovom gradnjom, sudjelovao Branimir Miroslav Tomlekin, pisac, malo je poznato, iako je o tome bilo riječi u člancima Informativni centar Fruška gora („Zov Srijema“ br. 49., srpanj 2006)i Ne rješavaju se stari problemi („Hrvatska riječ“ br. 181., 4. kolovoza 2006.).
Ovom prilikom ćemo, u odnosu na navedeni članak u „Zovu Srijema“, dati i nešto širi prikaz ovog objekta. Informativni centar Nacionalnog parka Fruška gora izgrađen je 1989. godine na izuzetno atraktivnoj i frekventnoj lokaciji. Zgrada je projektirana tako da u polusatnim intervalima može u svom informativno-edukativnom programu prihvatiti tri skupine od pedesetak posjetitelja, uz još pedesetak posjetitelja u neobveznoj posjeti i odmoru, s ugostiteljskom uslugom. U prostranom holu, dvorani u prizemlju objekta, skupina od oko pedesetak posjetitelja (jedan autobus) se u trajanju od pol sata informira o sadržajima u Nacionalnom parku, uključujući i prikazivanje filmova, video zapisa i slajdova. U isto vrijeme, također u trajanju od pol sata, druga skupina od pedesetak posjetitelja, koja je prethodno prošla informativnu prezentaciju u dvorani u prizemlju, odlazi u izložbeni prostor koji je smješten na katu (potkrovlju) gdje su eksponati i fotografije flore, faune, rijetkih minerala, arheoloških nalazi i dr. sa prostora Nacionalnog parka, odnosno Fruške gore. U isto vrijeme s trećom skupinom od pedesetak posjetitelja, koja je prošla informativnu prezentaciju i pogledala izložbu, razgovara se u dvorištu Informativnog centra koji je projektiran kao djelomično pokriveni atrij. Između ostalog, ovdje na sva postavljena pitanja posjetitelja odgovore daju voditelji i stručne osobe Nacionalnog parka, nude se informacije o turama kretanja po Gruškoj gori i drugi detalji koji su zanimljivi za one koji dođu u Nacionalni park Fruška gora. A još pedesetak posjetitelja u isto vrijeme može koristiti ugostiteljske sadržaje u objektu, posjetiti suvenirnicu ili boraviti na otorenoj terasi u prirodi.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više