Karl Haushofer: Oblik demokratske vladavine nije ništa drugo do "izum" anglosaksonskih vladara mora
Izvan svake rasprave je kriza demokratskih institucija i njihovo ispravno funkcioniranje, sugerira ova knjiga koja prelazi granice postojećih tumačenja , poslije razradbe planova je u mogućnosti da nudi viziju korisnu i odlučno suprotstavljenu vodećem tijeku misli (mainstream) o "fenomenu demokracije", smatrajući ju kao sustav moći ne samo nesavršenom, već po svojoj prirodi potpuno umjetnom, otuđenom od tisućljetna iskustva ljudskoga roda i samoj po sebi štetnom. Govorimo o autentičnoj iluziji masa, darovanoj doduše od njene stvarne moći zakrabuljene u konkretan nadnacionalni politički sustav koji se puno prije nego što se općenito vjeruje pronašao, i što je još teža stvar uspio se uvjerodostojiti kao jedini i bez alternative zahvaljujući pasivnosti moralno apatičnoga Zapada koji kaže: "Živimo u najboljem od svih mogućih svjetova" (vidi Voltaire – "Candid", Panglos), posuđujući sa svjesnom nepreciznošću slavnu izreku njemačkoga filozofa Gottfrieda Wilhelma von Leibniza (1646. – 1716.). Misleći točno na izraz demokracija koji je etimološki posve jasan, koliko i apstraktan u svojem činu, što se uvijek pokazalo u praksi kroz seriju vladinih entiteta koji završavaju u sebi samima (Winston Churchill je kazivao, ako nešto ne želiš riješiti osnuj komisiju, op., T.T.), i (ENTITETI, op. T.T.) preživljavaju "ubirući plodove" djela obmane bez presedana tijekom cijele moderne epohe (autor pretjeruje, od Rima i Sumera do Balzaca sve je obmana, op., T.T.). Ova perspektiva oprečna prevladavajućem mišljenju je pažljivo sročena i analizirana u tekstu Renza Giorgettija: Demofagia (grčki DEMOS – NAROD, PHAGEIN – JESTI).
Lijepa književnost ima urođenu sposobnost naslućivanja i predviđanja svijeta sutrašnjice. Tako dakle u jednom romanu vrsne kakvoće – više što se tiče sadržaja nego jezičnostilski, budimo iskreni – kao Fahrenheit 451 (1953.) Raya Bradburyja koji je sav jedno savršeno ogledalo naše stvarnosti, budući da se u distopiji (pretežno ideji društva budućnosti, op., T.T.) nalazi većina istine. O njoj se pripovijeda kao o osobama, u epohi u kojoj je papir "peckav" (fig. opasan, vruć, op., T.T.), (U Bradburyjevom djelu režim spaljuje sve knjige da sačuva ljude od pobuna, op., T.T.), pamteći svatko sadržaj jedne knjige, kako bi spasili čovječanstvo. Neophodno je shvatiti kako više nije vrijeme bojnih kola na trgovima, od sada diktature bodu direktno u mozak. Različito od Bradburyjeva djela danas se knjige ne bacaju u plamen, već su presađene u virtualno, kao što je televizija ili informatika; naposljetku svakim putem poruke indoktriniraju stanovništvo, u kojem se nahodi vjerovanje da imaju u rukama vlastitu budućnost… što je totalna laž.
Giorgetti, u ovome djelu naučava kako se samozvani sljedbenici demokracije "hrane narodom", bivajući režimima bitno nihilističkima koji su samootuđeni, i koji gorivi pogon nalaze – što opet asocira na vezu sa Bradburyjem – u razaranju svijesti pojedinca. Djelo se otvara jasnom i dovoljno "gorućom" izjavom, potvrđujući kao moguće da nemamo što govoriti o demokraciji i zlima koje stvara društvo. Bez obzira na rečeno slažemo se da ne znamo zacijelo sve. Razlog zašto “je država tako detaljno opisana maškara,ostaje još puno toga kazati o tom naličju.” S dekorativnim, iako ugodnim rukopisom Giorgetti se koristi raznim izvorima za opisivanje jednog slomljenog sustava “[…] a toj mitskoj dimenziji čini poredbu nešto najbjednije, jedna uporaba sustava moći […], koji da ne bude potpuno lažan u svojim načelima svakako ostaje apsolutno neostvaren. Takvo rasuđivanje rezultira bitnom dosljednošću, dobro argumentiranom u žigosanju načina na koji demokracija biva u praksi najveća laž ikad izvedena od čovjeka. Ni to nije nešto novo. Ne zaboravimo da snaga ovoga testa ne stoji u originalnosti koliko u točnim razmišljanjima, koja sadrže sustavne referencije (odnosnice), stoga su valjani u jednoj točki gledišta potpuno kritičnoj. U malo riječi, studija se ne bi smjela jednostavno ograničiti na jednu ideju, već treba još dati dokaz kako računati s jednim utvrđenim konceptom, i autor se pokazuje dostojnim tako teške zadaće, osobito u današnje doba gdje intelektualne spekulacije nisu više neodvojiv element pisanja, nego naprotiv, vrsta nedostupnoga priviđenja (fatamorgane). Iz toga motiva, Demofagia (žderanje naroda) se potvrđuje u radu koji nikada nije pravodoban, možemo još preciznije reći u potvrđivanju pravde a ne najjednostavnijeg legitimiteta u besmislu. To je kao razlika između djetinjastog prosvjeda (durenja) i uobličene pritužbe. Trenutno nemamo previše od prve i skoro ništa od druge.
Definirajmo sada ove riječi s vrlo nejasnoga aspekta, makar u značenju detektiranja: “demofagia” je sustav moći koji se hrani ljudskim bićima Za svoju prehranu namjerio je oduzeti materijalne i ekonomske resurse poput vremena i rada uključujući i sam život osoba koje su pridružene. Prvu uporabu termina u smislu političkoga karaktera je napisao čileanski učenjak Fernando González Celis u znakovitom članku naslovljenom Reflexiones sobre la democracia (Razmišljanja o demokraciji, 1989.), znak nedostatka terminologije u općoj definiciji demokracije, uokvirenim stvarnom dvojnošću prirode: “utopijsko političko uređenje u teoriji, kaotično u praksi i uvijek konfliktno”.
Demokracija sebe hrani narodom kada biva po riječima Giorgettija:“[…] sustav moći skrpljen od (između ostalih) političara i intelektualaca, i koji […] traži počinjenje svih korisnih promjena u proizvodnji novog ljudskog tipa, iskovanog u višegodišnjem raspadu, bez reda i nutarnjeg jedinstva, paraliziranog i otuđenog od stvarnosti. Očito, ta pozicija je uramljena, najmanje od nekoliko aspekata, u jednoj nama (Talijanima, op., T.T.) prilično familijarnoj perspektivi. Valja reći, u ovom tradicionalnom misliocu ima jedinstvene učinkovitosti date protiv iluzije demokracije. Toliki intelektualci koji su više desetljeća služili jedinstvenom svjetskom (globalnom) mišljenju, dobili su zauzvrat katedre, bili sudionici mnogih mreža elaborata, publikacija i analiza, u koje su uključeni svi filozofi i pisci koji su rabili u nekoj mjeri u diskusijama dogmu demokracije.
Ta groteska i knjiga o kojoj smo govorili pokazuje vrlo jasno, da ta autentična laička vjera ima glinene noge (tj. stoji na glinenim nogama!); rasulo nastupa lako. Eto, stoga oni koji ulaze u igru manipulacije medijima,jedino tako mogu preživjeti. “Fikcija demokracije” kolabira pred poviješću koja u osnovi vidi samo jedan oblik vlasti: monarhiju. Na primjer, protupoložaj kralja i demokratskih izabranika je područje najvećeg zanimanja (koje nalazimo kod) njemačkoga filozofa Hansa-Hermanna Hoppea. Oni koji oštro definiraju “prolaznim menadžerima” poslanike proizašle od glasova naroda preko mehanizma osobne neodgovornosti, provode istodobno politiku kojoj je krajnja svrha ponajprije dobivanje pristanka, tj. konsenzusa za Vladu. Često, u javnoj raspravi o određenim spisima još interveniramo s razlikom između kraljevskoga načela (principa) i propisa demokratsko republikanskih. Dandanas vidoviti čovjek s kojim računa Giovanni Sartori je nesposoban razviti i najmanje osobno mišljenje, koje bi se po nečemu razlikovalo. Primjera radi, kakvo je stanje za vladavine Medicija u Firenzi? Sa sadašnjim demokratskim standardima njihova Signoria (gospodstvo) označena u povijesti svijeta kao vrhunska vlast, bila bi diktatura. Možemo citirati velikoga geopolitičara i orijentalista njemačkoga (talasokrata). Uostalom, tko je skovao motto: “izvoz demokracije”? Čini se jasno, kroz čitanje teksta Giorgettijeva, da je on uspio časno i neupitno izvorno opisati “maškaru”, ograničivši se na donošenje pohvalnog doprinosa filozofiji politike u ocrtavanju obrisa tog zabrinjavajućeg “lica”.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više