Miloš Crnjanski putuje hrvatskim Jadranom

Za njega nema ljepše planine od Velebita

Miloš Crnjanski, Jadranska straža, Turistička straža, Beograd, 1927.

Poetični i romantičarski nastrojeni književnik Miloš Crnjanski (1893.-1977.) nakon lirskog, kolorističkog i filozofsko povijesnog uvoda o bezmjernome moru iz kojega je sve postalo navodi tri glavna puta istočnom Jadranu. Najbrži i najlakši je put vlakom kroz bijeli Zagreb, pitomu i rumenu banovinu u duboke šume Gorskoga Kotara nebeskih vrhova, do rascvjetalih badema sušačke sv. Ane do kojih se silazi sa snježnih planina. Ljeti pak dok morski kamen puca od sunčeve žege gore su u zelenom i mračnom hladu. Drugi put (Ogulin-Knin-Split) je herojski i „ta pruga vodi kroz pejzaž neobično dramatičan i visoravni goleme, sure i mračne, često uzvišenije od beskrajne ljepote crnogorskih vizija.“ Divi se zdravlju i stasitosti dinarskih seljaka. Treći put kroz čemernu Bosnu i kamenitu Hercegovinu romantičan je i težak. „Tamne šume bosanske sa vanrednim starim tvrđavama i u jesen divnim uvelim lišćem… (vode) šarenom Mostaru sa žutim mjesecom o ponoći, mirisnim vrtovima i starim lijepim džamijama iza kojih je nebo duboko i arapski plavo. Preko kamenoga krša dolazi se do mora  i čempresa na Dančama (dubr. kupalište, op. T.T.), do mora koje je tu ljubičasto kao Jonsko.

Miloš Crnjanski

Čudna je slijedeća rečenica: „Sušak ima kockarnicu u Zametu, sa zvekom zlatnika i mirisom golih ramena, a za one koji su otmjenošću prevladali bečku i peštansku(!) eleganciju i šik je Opatija, obljubljena naročito u Beograđana“.(sic!) Spominje i našu porobljenu Istru. Hotel Jadran na Sušaku ove godine (1926.?) sa svojih 50 soba (35 – 50, i 50 – 90 dinara) do 30. 10. posjetilo je 1.650 domaćih, 96 Čeha, 53 Rusa(?), 519 Nijemaca, 29 Madžara, samo 10 Engleza, 9 Amerikanaca, 8 Talijana, 10 Poljaka itd. Otok Krk je tada duboko plave boje, sa Velebitom za sobom, ljubičastim i prozračnim, pod rumenim nebom sve svjetlijim… Iza Velebita nebo probijeno je zlatnim i žutim vatrama,a otoci su pocrnjeli kao morski gmizavci i pomodrjeli.

Kad brod napusti Crikvenicu jedva se provlači kraj užasnoga stijenja otoka Krka na kome nema nijedne biljke. Crikvenicu vole Česi i Austrijanci, imala je sa kolovozom skoro 7.000 gostiju. Selce mu je lijepo malo mjesto čisto kao djevojčica.(!) Novi (Vinodolski) je ljeti gnijezdo zagrebačkih športaša, njegovi valovi puni lijepih mladića i djevojaka koji odlično plivaju crawl.

Crnjanski je poet: „okupa se duša u zvijezdama i beskrajnom plavetnilu“. Za njega nema ljepše planine od Velebita (znaš li Miloše da se radi „Vile Velebita“ završavalo u zatvoru?, op. T.T.). Rab kojemu se autor divi, sa venecijanskim prozorima, lođama, žalfijama (kaduljom), agavama i glazbom često nema slobodnih soba u hotelima, pa se putnik može zadovoljiti kućicom u malom vrtu, punom komaraca i starih mačaka. Te kuće pune su lijepog starinskoga posuđa, oko cisterna (zdenaca) puno je ukrasnih kaktusa. Sadašnji Rab lijepo je groblje (!!!!!), starina sva u cvijeću.

Jedrilice na moru ljuljaju se kao list bijelih cvjetova palih na vodu. Pustimo opise zvonika, rapskih crkava, umjetnina i antikvarija; vino „žutica“ žuto kao jantar od kojega „umine“ bol i briga i u koje utone prošlost i budućnost omamilo je pjesnika Crnjanskoga. Predvečer sav Rab plovi, plav i zelen, rastopljen u moru i nebu pomiješanom žutom mjesečinom (nije baš praktičan bedeker, zar ne?). Tada je sve na svijetu dobro i tiho (i jantarno plovi, op. T.T.). Putujući dalje dalmatinskom obalom „visoko nad vodom oblaci su kao stada, duž obale se vide kuće, teška sirotinja; od čega li žive ti ljudi?“ (žive danas lijepo kao Kuščević, nekada su bježali u Ameriku ili postajali komunisti i fašisti iz očaja, op. T.T.). Pod obalom voda se prelijeva u bojama ametista, smaragda i topaza. Iza kanala i pećina pojavljuje se Šibenik osvijetljen „požarom“ tvornice boksita, sa ružičastim svojim oleandrima (tada u nas rijetki grmovi).

Sve ove (dalmatinske) varoši imaju nečeg herojskog i kamenitog u sebi, kao jug Francuske. Jedan od hotela u Šibeniku zvao se Kosovo! Opis katedrale svetoga Jakova nadahnut je ali razvučen. Krka pljušti sa stijena stubasto kroz masline i čitavo otočje trave i procvalih grana, gustih i dugih kao neka mokra kosa. Split je lijep, sa onom neobičnom ljepotom koju imaju samo oni gradovi gdje su čitavi narodi se rodili ili umrli. Nema tih poteza u pejzažu nigdje u našim zemljama, tako ozbiljnih, tvrdih pa ipak strasnih, kao te pruge brda i mora u njegovoj okolini. Split je još uvijek jedna carska odaja… najvedriji grad pun voća. Duž obale koja je i zimi sunčana, kao šarena ptica sa velikim očima nafarbanim nad kljunom, barke iz Italije sa žutim jedrima… krcate narančama. Guste grane meke kao kitajski čaj, meke kao opalo perje; moguće je ovaj opis utjecao na Ujevića, na njegovu zelenu granu s tugom žutog voća! I trg trogirski je Crnjanskome sav žut i tih! Ogromni rtovi kao od merdžana (ar. koralja), utopljeno srebro u Jadranu i Suncu… bijele se sela kao hrpe praznih školjaka. Nad samostanom kao dvije kite cvijeća krovovi i čempresi. Više to sliči na haiku nego na turistički vodič (bedeker), ali zato uz sjajne fotografije, opise mentaliteta i umjetničku vrijednost ovo izdanje sa Crnjanskim je pun pogodak u vremenskoj kapsuli! (Uokolo tišina i jara puna ševa. Dalmacija nije Slavonija, to su vjerojatno kosovi koji poju, nikako ševe.)

U sirotom franjevačkom habitu redovnici dočekuju svaki dan kopajući. Franjevci su naši. Njihova internacionalnost nije skitalačka, znaju da je život svud ista dobrota i bijeda i zato se priljubljuju zemlji gdje ih ljubav naseljava. (Miloš Crnjanski iz Csongrada je kao mađarski Srbin školovan kod franjevaca!) Uokolo su grobne ploče starih splitskih familija. Na jednom je divno i oblo isklesana djevojka, no grb njene obitelji izlupan je… strašan je bio njen grijeh, neudata postala je majka. Djevojke (moderne, op. T.T.) se na Bačvicama (kupalište splitsko) prevrću sa visokih trapeza u valove, lopte lete nad vodom, sve se smije i kriči. Rt je sav crn od čempresa, more pljuska cijeli dan i treperi osunčano.

Zbunjuje me Miloševo spominjanje žutog primorskog maka, takvo nešto ima samo na Lumbardi u našim krajevima, “smijeh plavih glicinija i žuto kikotanje primorskih makova“. Sva je obala vrt. Sa zidova vise cvjetne grane. Trogir je kao sarkofag donesen preko mora među Slavene, da kod njih i iz njega istrče nimfe i satiri i da zasviraju u siringe. (Panova frula) Na Braču ribe i ulja svuda ima, a bijelih soba čistih jer su od kamena obasjana suncem, svuda nude. Crnjanski daje naznaku da tu ima ženskara (tzv. galebova), “ako je koja dama iz Beograda, sav svijet će joj šetati navečer pod prozorom“ (netočno, najviše su se tada udvarali emancipiranim „Čekinjama“, op. T.T.) Jedan hotel u Makarskoj se zvao Miloš Veliki (srbijanski knez oko 1830., op. T.T.). Voda je plava i kovrčasta(?!) kao da je sva od pjene i nebesa. Korčula. Pokoje magare sa ćupovima kozjega mlijeka ide po skalama, od vrata do vrata… Prozori su gradski puni mora, neba i dalekih vidika. Privlači ga kamena plastika životinja čudnih i strašnih, on vidi da kršćanskoga jaganjca proždire romanski lav… iz usta sipaju girlande (vijenci od cvijeća, lišća, plodova op., T.T,) fine kao kamene čipke.

Crnjanski navodi da se ljudi normalno kupaju u gruškoj luci, danas vrlo zagađenoj. Na poluotoku Lapadu zelenom od šume borova bijele se ljetnikovci, vile i hoteli (danas pretežno beton, op. T.T.). Crnjanski zapaža da u Dubrovniku uvečer i ujutro laste zriče kao popci po vrtovima. To što on naziva lastama su cvrkutavo kričave dugokrile čiope. Kako se dubrovački turisti zabavljaju? U Imperialu oni igraju bridge, mahdžong (strateška kineska igra) i rješavaju križaljke, idu na izlete autom i priređuju čajanke. U hotelu Gradac igra se pod šarenim lampama ples charlestone i „šimi“, nešto ako fokstrot. U hotelu Odak se gleda Lokrum i sunča. Vrlo spartanski je to bilo nekada. Crnjanski reklamira sanatorij Tiha u Cavtatu, vl. Vlaha Novakovića.

Filozofirajući o moru Crnjanski piše „more uči hrabrosti, skromnosti i tišini duše, 'uviđavnosti'“. Narodi moreplovaca mirni su i otresiti, samopouzdani, ne izgledaju kao pijani seljaci(!!!) More uči ljubavi. Sav svijet je brat i sestra… gdje ima mora ima i Boga. (malo je pomiješao more i romanski Mediteran, op., T.T.) More znači bogatstvo i ljepotu. Narodi koji ne znađahu za more izgledaju kao stoka grdna (netočno, op., T.T.) Perast je zorom kao mrtav labud. (savršeno, op. T.T.) Na kraju brošurice za turiste(!) Crnjanski je pokušao opisati neopisivo, tj. mjesečinu nad Bokom i Kotorom!

Teo Trostmann