Osposobljavajmo i proizvođače tvorevina

Vrijeme je za strojarstvo, pa i za automobilsku industriju

Ovih dana premijer A. Plenković sa suradnicima posjetio je jedan od rijetkih ponosa hrvatske industrije, tvrtku „Rimac Automobili“. Tko nije mogao osobno prisustvovati, mogao je pročitati velike hvalospjeve. Posebni naglasak je na ocjeni da se potrebni kadar za razvoj autoindustrije zadrži u zemlji. „Imate odličan obrazovni sustav“, rekao je L. Meschke, visoko pozicionirani menadžer tvrtke „Porsche“. Da zaključimo pregled dostignuća Hrvatske za potrebe automobilske industrije. Na prvom mjestu je to vrlo uspješni tvrtka AD Plastik i neki drugi, ukupno 120 tvrtki s 15 000 zaposlenih (VL, 29. lipnja). Čuli smo niz savjeta i ideja. No, valja postaviti pitanja. Gdje je svatko od nazočnih bio 26. studenoga 2001?

Ovih dana objavljen je razgovor s predstavnicom Hrvatske gospodarske komore gdje u jednom pitanju bio naglašeno da Hrvatska uvozi materijale (npr. plastiku, kaučuk i potrebne dodatke), opremu i znanje. To su potvrdili i predstavnici stranih tvrtki. Hrvatska ima u najboljem slučaju inovirano znanje. »Upravo je skup o plastici u gradnji vozila primjer kako se ne obrazuje naše stručnjake, pa i onda kada im je dostupan besplatan pristup izvoru znanja. …Trenutak istine bit će 1. siječnja (namjerno nije napisano da je to bila 2002.) kada se ukinu carine na uvoz vozila iz EU-a. Od tada neće biti više ni pojma „hrvatski automobil“. A strani kupci koji su godinama na tom pojmu gradili suradnju s hrvatskim poduzećima otići će u jeftiniju Rumunjsku ili neku sličnu zemlju.« Poticaj za citirani tekst bio je da naši stručnjaci ne žele na najvažnije skupove

»Zašto hrvatska plastičarska i gumarska industrija nisu iskoristile dvadesetak tisuća, sada eura za obrazovanje? Kakve su informacije autora o interesu za studij strojarstva u Zagrebu i Ljubljani, osobito za poslijediplomsku nastavu? Nude li te informacije odgovore na pitanje zašto zaostaje hrvatska industrija? Svojedobno je u Društvo za plastiku i gumu stigao je poziv za međunarodni skup „Plastika i guma u gradnji vozila“. Samo na prvi pogled ništa neuobičajeno, poziv kao poziv. Međutim, nije tako. Jedno od najvećih dostignuća plastičarsko-gumarske udruge koja je djelovala u prošlih tridesetak godina na ovim prostorima je sporazum o suradnji postojećih društava plastičara. Jedna od odredbi toga sporazuma je i mogućnost da svako od društava potpisnica sporazuma na skupove drugih društava pošalje izaslanika, bez plaćanja pristojbe. Osobito je korištena ta povlastica za skupove njemačkog društva, VDI-Kunststofftechnik. U proteklom

razdoblju oko sto pedeset izaslanika iskoristilo tu povlasticu. Ušteđeni trošak našim poduzećima je oko 150 tisuća, današnjih eura. Koristila se ta povlastica i u teškim vremenima kada nije bilo deviza. Nažalost, slabo se koristi posljednjih godina. Ne koriste je ni oni koji su inače uspješni u našim uvjetima. Zanimljivo, najslabije, poduzeća koja su dobavljači za autoindustriju. … Proizvođači pojedinačnih auto dijelova su na dnu ljestvice. Upravo je skup o plastici u gradnji vozila primjer kako se ne obrazuju naši stručnjaci pa i onda kada im je dostupan besplatan pristup izvoru znanja. … Nameće se pitanje, možda je izočnost s takvih skupova jedan od razloga što Hrvatska ima slabe izglede da se razvije u dobavljača podsustava za vozila. A to je danas praktički preduvjet za bilo kakvu ozbiljniju proizvodnju. (Dodatak, sada svjedoči tom zaključku uspjeh „Rimac automobili“).

Proizvođači pojedinačnih dijelova zaista su na dnu ljestvice po vrijednosti. Međutim, za dobavljača podsustava treba imati prije svega visoko kvalificirane stručnjake koji su u stanju sami razviti zadani sklop vozila. Ne može se kazati da se nije pokušavalo, ali uvijek se nalazilo načina da se takav pristup izbjegne. Neodazivanje, pa i na besplatne skupove VDI-K, snažno je korelirano s mnogim rezultatima u hrvatskoj industriji. A hrvatski politički vrh nikako da se dogovori je li zemlja u krizi ili u silnoj ekspanziji. Ili je istina negdje u sredini. … Kakve su informacije autora o interesu za studij strojarstva u Zagrebu i Ljubljani, osobito za poslijediplomsku nastavu? Nude li te informacije odgovore na pitanje zašto zaostaje hrvatska industrija?… Imamo li objektivno izgleda nešto bitno promijeniti? Nažalost, odgovor je odričan. Za to područje potrebni su prvenstveno diplomirani inženjeri strojarstva: konstruktori, materijaličari i proizvođači dijelova. Sada i oni koji će razvijati digitalizaciju procesa. A stručnjaka takvih profila je sve manje i bit će ih još manje. … Što ima s time postdiplomski studij u Ljubljani? Puno i malo. Hrvatska ima postdiplomske studije polimerstva od 1971. godine. Tada sam s upravo završenim doktoratom znanosti predavao prvoj generaciji. Nju je činilo gotovo 40 polaznika s područja cijele tadašnje države. Danas te studije uglavnom upisuju sve malobrojniji znanstveni novaci. … I tada je stiglo pismo, „predlažemo da se uključite u suvođenje četiriju postdiplomanata na studiju u Ljubljani koji će se redom baviti kalupima za preradu plastike. Pretežno za potrebe slovenskih proizvođača vozila“. … Poslana je poruka roditeljima potencijalnih studenata na strojarskim fakultetima: treba studirati aciklički, dakle, sada strojarstvo. To je u SR Njemačkoj uz elektrotehniku i fiziku najpoželjniji studij. A slično je i u ostalim zemljama EU-a, kamo ćemo ući kada oni koji započnu ovih godina studirati upravo završavati svoje studije.«

I sada odgovor na pitanje gdje ste bili 26. studenoga 2001. Tada je „Vjesnik“ objavio poziv roditeljima da mladi ljudi studiraju i strojarstvo, pod naslovom „Vrijeme je za strojarstvo, sada najpoželjniji studij. Obrazovanje za takva specifična područja je ipak dugotrajnije. Ne može se ni sada sve svesti na robote, umjetnu inteligenciju i sve s računalom. Treba netko znati i proizvesti materijale te realne tvorevine. A tih je i sada ponovno najmanje. Sve je važnije od pretvaranja zamisli u kojoj sudjeluju projektanti, konstruktori i dizajneri koji moraju voditi već pri razvoju novog proizvoda i o održivosti. Ali u Hrvatskoj ne trebaju više projektanti ni konstruktori već samo dizajneri. Čitajte službene spise „Škole za život“. U centrima birokracije gospodarstva misli se da još uvijek da je proizvodnja plastičnih i gumenih dijelova stvar proizvođača materijala, a ne proizvoda. A oni koji znaju, njih se ne pita. Osposobljavajmo i proizvođače tvorevina. Ako ne želimo propustiti i „treći vlak“ za potrebe automobilske industrije.

Profesor emeritus Igor Čatić