Smijeh svetoga Lovre

Plenkoviću su neprijatelji u vlastitim redovima

Ovakvo bahato šepurenje po Trgu svetog  Marka, u Vladi, pred novinarima, pred narodom, već odavno nije viđeno u Lijepoj našoj. Uz drski smijeh, nadmenost, mudrovanje, prijezir prema svima, relativiziranje, zamagljivanje, blasfemija, ruganje, omalovažavanje sugovornika, diskrepancija zbilje i priče, negiranje argumenata, poopćavanje osobnog krimena, strategije i taktike kako od od anonimca koji prodaje mudante bez deklaracije na placu doći u par koraka do načelnika, pa ministra, odnosno političkog tajnika državotvorne stranke, zorno pokazuje gospodin nekadašnji načelnik Nerežišća, Lovro Kušćević, koji je ponosan na sav svoj dosadašnji rad, djelovanje i zalaganje. Uznosito visoko dignute glave govori kako bi sve to opet ponovio, jer je bilo na svekoliku korist mnogima, naročito mještanima Brača.

U tome su ga sve do prije nekoliko dana ga zdušno podupirali svi oni koji su tu korist osjetili i dan danas je baštine. Oni drugi šute, jer se boje govoriti, a kamoli komentirati i argumentirati. To je razumljivo. Bojali bi se i onda da je spomenuti političar ostao lokalni šerif. Kako li se ga ne će bojati sada kad je bio ministar uprave i politički tajnik HDZ-a, gdje je zamijenio Davora Ivu Stiera. Plenković ga je postavio na te dužnosti pa da vidi dokle će izdržati. Poslužio mu je kao vrbov klin. Međutim, čovjek snuje, a Bog (europski moćnici) određuje. Bilo bi vrlo elegantno, lijepo,  učinkovito,  bez ikakvih posljedica, u eri opće konfuzije i nedeterminiranog kaosa s više strana, otići na lukrativnu čelnu poziciju u EU. Nema to veze s domoljubljem, kako su neki htjeli prikazati, tobože odrekavši se nekakve slične funkcije u NATO-u. Kaj god!

Žao mi je aktualnog premijera, koji je postao sam sebi, neizmjerno bitan i važan, naročito u upravljanju EU-om ili nekim njenim resorom, za što neosporno ima sve uvjete, čak i više od onih koji su to ovih dana postali.  Čini mi se kako su se neki europski čelnici na ovogodišnjem skupu u Japanu malo poigrali našim premijerom. Tamo se dogovorili, a on za njihov dogovor nije znao. Drago mi je da se pobunio i pokazao kako nije “anemičan” i do kraja poslušan. Nema veze tumačenja Macrona oko toga. Kako bilo da bilo, dogodilo se upravo ono što najviše odgovara  Angeli i Macronu. Plenković se vratio doma gdje ga čeka golemi posao, u Vladi i u stranci. Taj posao mu otežavaju neki članovi njegove vlade i visokopozicionirani stranački dužnosnici. Čovjek se zapita, tko su oni? Čiji su? Nisu li oni zdušno podupirali Tomislava Karamarka? Jasna je velika distinkcija između ta dva političara. Pitanje je kako se gotovo preko noći netko može preokrenuti. Jasno je i nepobitno, zbog osobnog interesa i koristi, za sebe i svoje. Oduvijek je najveći interes takvih pervertita, materijalno bogaćenje, iz čega proizlazi sve ostalo, naročito moć i vlast. Kad se sve to prikaže brigom za narod, radom za boljitak zemlje, djelovanjem za suverenitet države… onda europski orijentiranom premijeru tu nema mjesta, pogotovo ako ničim nije uprljan i u nikakav nepošten i profiterski deal uvučen. Takvoga bi trebalo što prije maknuti. To se najbolje radi iznutra, u tijelu koje bi trebalo biti tim, za čiji rad je odgovoran vođa tima – premijer.

Zar premijer to ne vidi? Okomljuje se na novinare. Misli da su mu mediji neprijatelji. Nisu sigurno, iako su neki zlonamjerni i huškački. Neprijatelji su mu u vlastitim redovima, koji se ne mogu pomiriti kako će učestala praksa malo pomalo nestati. Kako će korupcija samu sebe pojesti. Kako će možda, jednom, morati vratiti sve ukradeno i netransparentmo stečeno. Pritajena peta kolona se probudila. Nisu to ustaše, niti partizani. To su ulizice, prebjezi, kameleoni, lopovi, lažljivci, utajivači poreza, špekulanti, tajkuni, tajkunčići, n-telarci, oni koji ližu oltare u podne,  navečer se bave elitnom prostitucijom, u bilo kojem obliku, umreženi su sa svim važnijim liderima političkih stranaka i strančica, nekim biznismenima od kojih izvlače goleme donacije, da bi ih se u trenu odrekli kad ove “uhvati” zakon i budu kažnjeni, makar reda radi, te im se dovoreno omogući “bijeg” u drugu državu. Moguće je da je njihov novac i utjecaj još uvijek u optjecaju i bude korišten u nekoj skoroj izbornoj kampanji, zbog simpatije, “ljubavi”  i očekivanja pomilovanja.

Bilo kako bilo, sve ove afere, naročito pojedinih ministara i visokopozicioniranih stranačkih osoba su uperene protiv Plenkovića. Za vjerovati je kako će on to sve uspjeno riješiti, rasvijetliti, pokazati i dokazati da je onakav kakvim smo ga smatrali kad je došao na čelo HDZ-a i postao predsjednik Vlade. Visokoobrazovan, svestrano sposoban, vrlo vješt u upravljanju strankom i državom, Europejac s velikom dozom hrvatstva, suveren, kulturan, odmjeren, siguran u sebe, bez ikakvih repova, pošten, ugodan oko i uhu, kompetentan, kompletan, cjelovita ličnost, velikog ega, bez narcisoizma, samouvjeren, normalan obiteljski čovjek i vjerodostojan državnik. Poneke epizode i ispadanja iz gore navedenog okvira su vjerojatno bile nužno potrebne, za održavanje Vlade i provedbe ostalih zacrtanih planova i programa(?), naročito kad sve nije išlo po planu i potkrale su se neke grješke. Nitko nije idealan. Svi griješe. Grješke bi bilo dobro priznati, ispričati se za njih, ispraviti ih i krenuti dalje, poštivajući ustav i zakone, s poštovanjem prema narodu, čuvanjem jednakopravnosti, suverenosti, neovisnosti, samostalnosti države, borbom protiv korupcije, klijentelizma, nepotizma, karijerizma, partitokracije, politizacije, političke trgovine, uhljebarstva, služenja strancima, marginaliziranja naroda, ostranjivanjem svih vrsta “korova” u politici, raskrinkavanjem državnih lopova, prokazivanjem licemjera, blasfemije, kokošarenja, odbacivanjem nevjerodostojnih koalicijskih partnera s vjerom u sebe i svoj narod, kojem se idioti smiju i poručuju mu: Ništa mi nitko ne može.

Ankica Benček