Svima kojima je Zdravko Mamić smetnja žrtve su opsjene, obmane i propagande
Navijačke udruge i odanost klubu samo je privid iza kojeg se kriju oblici ciljane destrukcije ozbiljnih razmjera što stupnjem provociranja i porukama koje nose ne ugrožavaju samo socijalni nego i nacionalni integritet društva i nacije.
Fenomen navijanja u športu socijalna je pojava osobne identifikacije s uspjehom i izraz simpatije prema sportašu, klubu ili reprezentaciji. U toj navijačkoj skupini stvara se privid prijateljstva, ali i neprijateljstva na utakmicama i u privatnom životu. Moglo bi se reći da navijači čine privremeno bratstvo u radosti uspjeha, ali jednako i protest onih koji nisu u stanju priznati poraz. Kad je Hrvatska u pitanju navijačko zajedništvo posebno je došlo do izražaja dočekom reprezentacije nakon uspjeha hrvatskog nogometa na SP-u u Moskvi (2018.) kad je osvojena srebrna medalja. Tko to nije prepoznao i shvatio taj nikad i ništa ne će razumjeti niti će mu išta u životu biti jasno! Nepregledna masa ispunila je prostor dočeka reprezentativaca na putu do tribine središnjeg Trga bana Josipa Jelačića na kojem nije bilo, to je posebno zanimljivo, ni jednog nereda, neprimjerenog ponašanja i što je posebno zanimljivo ni jednog političara. Bilo je to odavanje priznanja igračima i oblik nacionalne solidarnosti puno veće od samog navijanja.
Nogomet, naravno, kad je navijanje u pitanju, ima i drugo lice iste kolajne u navijačkim udrugama što se javljaju, uz vodeće klubove, kao simbol jedinstva koje je izraslo u oblike nasilja što iz godine u godinu sve više izmiče kontroli službama za red, mir i dostojanstvo građana. Više je nego očito da navijačke udruge nisu samo predmet skupne identifikacije. Postao je to oblik manipulacije ili pak nametanje stavova što se izražavaju skandiranjem ružnih ili prijetećih poruka na tribinama stadiona, ali i protestima među kojima dominira pirotehnički arsenal s petardama, raketama i bakljama. Sve se vidi i sve se zna osim anonimnog, ali vrlo aktivnog dirigenta orkestra s porukama u kojima dominiraju navijači Hajdukove Torcide i Dinamovi BBB (Bad Blue Boys); oni ne navijaju samo za svoje klubove nego u „bliskim susretima“ s protivničkim udrugama na najgrublji mogući način koriste sredstva hladnog oružja s posljedicama tjelesnih ozljeda do crte životnih ugroza. Navijačke udruge i odanost klubu samo je privid iza kojeg se kriju oblici ciljane destrukcije ozbiljnih razmjera što stupnjem provociranja i porukama koje nose ne ugrožavaju samo socijalni nego i nacionalni integritet društva i nacije.
Kontrola na koju je oslonjeno naše društvo nije ni približna pojavi destrukcije koja je prisutna u navijačkim skupinama za koje se naivno misli da je u pitanju ulica. Ulična je samo reakcija iza koje stoji sasvim sigurno organizirana skupina ili vješti pojedinac, koji ako ne kontrolira zacijelo dirigira navijačkim orkestrima. Nije uopće bitno tko sve čini, da ga nazovemo, navijački orkestar. Čine ga pojedinci različitih motiva. Među njima je ne mali broj koji više uživa u neredima zbog kojih i dolaze na utakmice, a sasvim uzgredno zbog nogometa koji je samo poligon na kojem se ostvaruju incidenti. Neki individualnu nemoć ili strast potvrđuju u masi, drugi pak uživaju u ispaljivanju raketa, trećima je pripadnost masi terapija individualnih promašaja i u nedogled osobnih frustracija ili neostvarenih želja kojima vješto upravlja, kako volim reći, dirigent orkestra s razlozima vrlo sumnjive i jako, jako upitne namjere kojom se priziva u pomoć nasilje umjesto odgovornosti njih samih ili, ponekad, i onih protiv kojih negoduju. Kad bi uistinu željeli raskrinkati smisao i pozadinu navijačkih udruga valjalo bi da se nadležne službe zabave pozadinom koju ne čine, sasvim sigurno, tetovirani izgrednici, nasilnici ili na drugi način obilježeni pojedinci, kao ni oni što više uživaju u neredima zbog kojih i dolaze na utakmice, a sasvim uzgredno zbog nogometa koji je samo poligon za ostvarivanje incidenata. Posebno je opasna tvrdnja da razuzdana masa navijača služi policiji kao trening kojim na navijačima dokazuju svoju osposobljenost za djelovanje u kriznim situacijama. Kad bi takva tvrdnja bila istinita onda bi to bilo nešto najstrašnije za državu, naciju i društvo koje čuva svoj represivni aparat za borbu protiv nasilja umjesto da ga ima kako bi nasilje bilo onemogućeno.
Hrvatska nije jedina zemlja u kojoj su oblici takozvanog navijanja dobili opskurno značenje. Započelo je to davno, davno u Engleskoj i poprimilo značenje kaosa koji je na vrijeme zaustavljen i priveden formi i djelovanju koji je za primjer. Kako se pametan uči na tuđem iskustvu, a samo budale na osobnom, čini se da je vrijeme da se i u nas stvari nazovu pravim imenom što pretpostavlja da udruge navijača, ovakve kakve imamo, valja onemogućiti za djelovanje, a sve prijestupnike valjalo bi primjereno kazniti. Uistinu bi bila predugačka lista incidenata suvremene Hrvatske koju bi nabrajali u zemlji i u inozemstvu. Male ili malo veće skupine ostavile su ružnu sliku o državi kakva Hrvatska u svojoj osnovi jamačno nije ili, možda, je? Posebno su opasne provokacije od skupina, ustvari njihovih dirigenata, koje po svaku cijenu žele ostaviti dojam o Hrvatskoj kao državi i njenim građanima kao pristalicama fašizma. U tom smislu, a to valja osobito naglasiti, sva simbolika države NDH puka je provokacija koja sa građanima Hrvatske, onakvima kakvi jesu, nema nikakve veze osim one koju protivnici Hrvatske pothranjuju svojim osvrtima u medijima i aktivnostima politike koja osuđuje pojavu ali ne i izvor što je slučaj i sa navijanjem i izgrednicima što postaju žrtve dirigenata osmišljene nacionalne patologije; one imaju veze s incidentom, ali ni u kojem slučaju činjenicama koje se generaliziraju.
Hoće li se ikad shvatiti da Hrvati nemaju nikakve veze, a još i manje odgovornosti, zbog države NDH; ona je provodila rasne zakone Hitlerove Njemačke a ne svoje!!! Te zakone provodile su sve države okupirane od Berlina do Moskve. Nisu li na isti način nastale socijalističke države na pobjedničkom putu SSSR-a od Moskve do Berlina? Sumanuto je, stupidno i na svaki način odvratno zbog NDH Hrvate nazivati fašistima ili ustašama!!! Krunski dokaz, kako se to kaže, da su spomenute konstatacije točne je, to valja naglasiti, iscrtana fašistička svastika na poljudskom stadionu u kvalifikacijskom susretu za EP (13. lipnja 2015.) nogometnih reprezentacija Hrvatske s Italijom. Bila je to provokacija kojom nije samo žrtvovana reprezentacija nego i ugled HNS-a i države kakvu imamo. Unatoč provokaciji HNS i reprezentacija su uspjeli prebroditi sankcije i pod nemogućim uvjetima izboriti plasman za nastup na EP. Nažalost, tajne i aktivne službe nisu uspjele identificirati autore svastike jer, to je bar logično pretpostaviti, i same su u toj gnjusnoj radnji sudjelovale.
Nešto je trulo u državi, da parafraziram Shakespearovog Hamleta, kad se ne može ući u trag dirigentima izazivača nereda što su pratili, i koji prate, naš nogomet koji je zajedno s HNS-om prebrodio sve krizne situacije i provokacije osvojivši srebro na SP-u u Moskvi čija je jedina žrtva ostao Zdravko Mamić. Bio je stožerni lik obrane od surovog napada od dijelova države što pripadaju, da ih nazovem, crtačima svastike. Branio je i obranio od svih napada Davora Šukera, aktivno sudjelovao u izboru naših izbornika u uvjetima kakvi su bili i na kraju osuđen zbog kluba kojeg je izdigao do europske razine i poslužio kao primjer koji slijede Rijeka i Osijek kao jedini put kojim se ideologija prošlosti mijenja za kapital napretka kojeg Hajduk kao klub poštovanja i uistinu svijetle tradicije još nije shvatio i koji na daljinski upravljač ovisi o svojim navijačima umjesto o zahtjevima nemilosrdnog tržišta kapitala. Svima kojima je Zdravko Mamić smetnja žrtve su opsjene, obmane i propagande od sive do crne zone naših medija koji svima služe, a najmanje državi kakvu Hrvatska zaslužuje nakon što se obranila od srpske agresije, ali ne i kadrova koji se nisu u stanju osloboditi parola, ne onih što ih skandiraju, nego onih koji su ih osmišljavali u svoje vrijeme poput one, od današnjih generacija zaboravljene: „Amerika i Engleska bit će zemlje proleterska!“
Evo, od prilike onako kako se nekad skandiralo „Trst je naš“ tako i danas rulja što-šta skandira ali malo tko zna ili pamti vrijeme u kojem su građani Jugoslavije bili sretni što Trst, unatoč skandiranju, nije bio naš. U njemu su se kupovali šuškavci, traperice i najlon košulje u kojima su građani u socijalizmu uživali blagostanje kapitalizma. Taj fenomen najveći dio naše nogometne javnosti još nije prepoznao. Nije prepoznao vrijeme i ljude koji su, za razliku od ideoloških ovisnika, pretvorili se ili prilagodili surovom tržištu kapitala. Zar je Zdravko Mamić žrtva tog fenomena kad je označen zločincem od pravosuđa što protiv „zločinačkog udruživanja“ vodi proces u smislu, baš me briga, za činjenicu da Zdravko Mamić i „zločinci“ nikoga, ali baš nikoga nisu ugrozili, niti su zlorabili sredstva gradskog ili državnog proračuna nego su ostvarili uspjehe kluba i reprezentacije kakav nije prepoznat u gospodarstvu i u politici. Ove će godine Dani Olmo, a o tome je već bilo riječi isključiva akvizicija Zdravka Mamića, biti transferiran iz Dinama u neki od europskih moćnih klubova za minimalno trideset milijuna eura što je suma koja je sedam puta veća u prihodu od one zbog koje je Zdravko Mamić ili lik koji stvara nove vrijednosti optužen za sredstva koja nemaju veze s našim proračunom, a još i manje sa zdravom pameti.
P.S.
Zbog svastike na poljudskom stadionu HNS je kažnjen oduzimanjem boda, igrom dvije utakmice bez gledatelja i novčanom kaznom od 100.000 eura te zabranom igranja na Poljudu. Za taj provokativni element optuženi su djelatnici HNS-a a ne provokatori izvedbe, čak ni u odsutnosti, što je ravno nacionalnoj izdaji koja nije zabrinula politički vrh ni naše tajne službe koje, to je očito, ne služe državi nego skupini koja unutar politike djeluje subverzivno. To je činjenica nad kojom se valjalo zabrinuti i upitati se: kakva smo država u kojoj se želi napakostiti i eliminirati nastojanje hrvatskog nogometa za nastup na EP-u? Ni naši mediji, a to znači javnost, umjesto da je upoznata činjenicama upoznata je s interpretacijama. Sramota, nacionalna sramota je sve drugo i optuženi Zdravko Mamić označen likom zločinca i bjegunca. Bjegunca od pravosuđa kakvo imamo, ali ne i od pravda koja nam je potrebna kako bi ustanovili njegove progonitelje!
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više