Matija Posavec – karijerist naknadne pameti

Tipični srednjostrujaš koji ide linijom nezamjeranja

"Isprika" župana međimurskog koji se poslije dvije godine šutnje najednom "dosjetio" kako koalicija HNS-a s vladajućom strankom nije bilo "odgovorno" i "hrabro" ponašanje strančice na čije čelno mjesto pretendira, uzburkala je duhove u Hrvatskoj, baš kao da je riječ o nekom značajnom političkom čimbeniku i pozornosti vrijednoj senzaciji. Tako je to kod nas u našoj medijskoj baruštini u kojoj su senzacije bez pokrića, prodavanja magle i proizvodnja afera postali nacionalni sport broj jedan. Kao i uvijek i u ovom je slučaju ipak važnije tko je, nego što je rekao, pa idemo malo proanalizirati ukratko "lik i djelo" političara koji je smišljeno lansirao ovu "ekskluzivu" od "isprike" i to "slučajno" baš u jednoj od najgledanijih emisija državne televizije znajući kako će to izazvati pozornost javnosti i barem ga na kratko zadržati u vijestima TV i radio postaja i na naslovnicama tiskovina i portala (a što svakako nije zanemarivo uzme li se u obzir njegova ambicija preuzimanja stranke).

Dakle, bez ikakve primisli bilo kakvoga animoziteta prema osobi o kojoj je riječ i bez trunke namjere napada ad hominem, složit ćemo neke činjenice, pa kako ispadne. Matija Posavec izgradio je svoju političku karijeru tako što se "uvlačio pod kožu" svima – od bivšeg predsjednika Sabora Zlatka Tomčića koji ga je i "nagovorio" da uđe u politiku, pa mu (što je sam potvrdio prije nekoliko dana u emisiji Nedjeljom u 2 – 14. srpnja) čak i preporučio da to bude HNS (!?), preko Vesne Pusić, Radimira Čačića do Ivana Vrdoljaka. Da je njegov politički "tata" savjetovao nešto drugo, vjerojatno ga nikad ne bi bilo u HNS-u. Toliko o političkoj "osviještenosti" i "idealima" spomenutog lika.

Njegovo podaništvo trajalo je sve dok se nije dočepao mjesta župana (2013.) ali još uvijek kalkulira i dokazuje kako se jako dobro snalazi u zakulisnim igrama. Tipični srednjostrujaš koji ide linijom nezamjeranja, oprezno pliva izvan matice, po potrebi se usidri i čeka rasplet i onda polako i obazrivo dalje prema cilju. Gradi svoju (kakvu-takvu) karizmu korak po korak, obazrivo i strpljivo i čeka svoj trenutak. Samopouzdanje mu je naročito skočilo kad je po drugi put izabran za župana (2017.) i od tada mu apetiti rastu, ali još uvijek uglavnom "mudro" šuti i tek ponekad u nekim izjavama za javnost i medijskim nastupima pomalo "očeše" vrh HNS-a ili njihovu političku strategiju, ali s rezervom, u light varijanti i obazrivo, biranim riječima – kako ga ne bi najurili iz stranke. Stranačku infrastrukturu treba iskoristiti do kraja, a kad se to "iscijedi", izgradi neki ugled u javnosti i ukaže povoljan trenutak, ako treba može se i bez stranke. To je uglavnom model ponašanja ne samo Posaveca, nego i većine drugih političara iz marginalnih strančica.

U vrijeme pregovora s HDZ-om o koaliciji, Matija Posavec je bio član Glavnog odbora HNS-a i šutio k'o riba. Nije se ni dalo naslutiti da "mladi lav" HNS-a ima bilo kakvih rezervi prema tom projektu. Nije mu napamet padalo bilo komu se zamjeriti i "zakukurikati", jer to bi bilo vrlo rizično po njegovu političku karijeru i moga je završiti "u loncu". Uredno je pune dvije godine sjedio u stranci tih kao bubica i bio infrastruktura koaliciji koje se danas "srami", pa se neizostavno postavlja pitanje moralne vjerodostojnosti takve osobe. Još do prije nekoliko tjedana izjavljivao je kako ne bi bilo dobro da "HNS u ovom trenutku napusti koaliciju" – što nije promaklo političkim analitičarima i javnosti za koju Posavec vjerojatno misli kako nije nadarena bogzna kakvim pamćenjem. I onda se najednom "ispričava" članstvu i građanima, baš kao da je riječ o nekoj relevantnoj političkoj snazi a ne stranci "jedan-dva" (s obzirom na postotke koje osvaja na izborima). I kao da (vezano za koaliciju HNS-a s vladajućima) nije u pitanju sramotna nagodba (što je bilo vidljivo od početka) u kojoj su pojedinci iz vrha HNS-a vidjeli slamku spasa za vlastite poljuljane političke karijere, Posavec to danas pokušava opravdati "reformom obrazovanja" za koju su HNS-ovci i Blaženka Divjak valjda jedini "eksperti" na svijetu. Dobar izgovor puno novaca vrijedi – kaže jedna poslovica, ali ovaj je toliko šupalj i providan da se i pored najbolje volje ne može shvatiti ozbiljno.

Vrhunac "emancipacije" ovaj karijerist koji je zacijelo jedan od šampiona "naknadne pameti" među hrvatskim političarima mlađe generacije, doživljava u vrijeme kampanje za EU izbore, kad slavodobitno ulazi u kampanju tvrdeći: "Nisam ničija figura. Svoj sam čovjek. Ne idem tamo sjediti. Idem raditi." Onaj tko nema kompleks "klimavca" nema ni potrebe dokazivati kako "nije ničija figura" i da je "svoj čovjek" (jer to se vidi i zna), kao što radoholičar ne mora sve oko sebe uvjeravati da je jako vrijedan, pogotovu ako obavlja posao od javnog interesa i značaja koji je ionako izložen sudu javnosti. Njegovih skromnih 14.000 glasova što ih je dobio na EU izborima (samo 1.000 više nego Dalija Orešković), a što je gotovo 4 puta manje od onoga što je osvojila Marijana Petir kao nezavisna kandidatkinja i skoro 6 puta manje od rekorderke Ruže Tomašić (pa čak za 4.000 glasova manje od onoga što je dobila Bruna Esih i 3.000 glasova manje od rezultata Bože Petrova) pokazuje kako je riječ o lokalnom političaru ograničenog dometa koji još uvijek nije u stanju probiti granice svoje županije.

Što se HNS-a tiče, na proteklim EU izborima bio je na nacionalnoj razini jedanaesta snaga po redu (s osvojenih 2,60% glasova – iza SDSS-a koji je dobio 2,66% i za dlaku ispred "Starta" Dalije Orešković s 2,02%). U Zagrebačkoj županiji i Gradu Zagrebu (što se inače smatra u neku ruku relevantnim za ocjenu političke snage na nacionalnoj razini), HNS je zauzeo 11. mjesto (s 2,88% glasova – ispred "Starta" Dalije Orešković, a iza "Bandić Milan 365 Stranka rada i solidarnosti"), odnosno 15. mjesto (s 1,04% – tu je ova stranka tri mjesta iza "Starta" Dalije Orešković i samo korak ispred "Zelene liste"). Dakle, snaga HNS-a koji je na političkoj sceni već skoro 29 godina (stranka je utemeljena 13. listopada 1990. godine) je negdje u rangu marginalne stranke "Start" Dalije Orešković koja je u doslovnom smislu nastala jučer. Ako je to nešto s čime se bilo tko može hvaliti i busati u prsa, neka mu bude.

Kad je u pitanju Međimurska županija (koja je ostala jedina "utvrda" HNS-a i Matije Posaveca), rezultati za EU parlament govore kao on i HNS tamo nisu osvojili niti trećinu ukupnih glasova (30,82%). (Za podatke o rezultatima EU izbora vidi: https://www.izbori.hr/rezultati/; stranica posjećena 16.7.2019.) Oni koji misle kako je ova "bomba" što ju je Posavec bacio u nedjelju (14. srpnja 2019.) kod Stankovića u emisiji plod nekog njegovog iskrenog "pokajanja" ili "zdravog" pogleda na stvarnost u teškoj su zabludi. Gospodin koji već 6 godina (od 2013. nadalje) krči sebi put ka vrhu stranke u grčevitom nastojanju ulaska u krug "elitnih" političara (na stranu to što je pitanje što je kod nas elita i ima li je uopće) i to suptilnim, zakulisnim i kalkulantskim metodama, procijenio je da je ovaj trenutak (kad se koalicija HDZ-HNS dobrano trese) pravi – i to je sve. Nema tu nikakvih enigmi, barem za one koji prate politička kretanja na hrvatskoj javnoj i političkoj sceni i koliko-toliko promišljaju realno o svemu što vide. Naravno, legitimno je boriti se za svoju karijeru, u politici je legitimno i kalkulirati, laktati se (pa i biti neiskren), ali doista je tragikomično kad nam se jedan takav lik pojavljuje u ulozi "proroka" s naknadnom pameću i nastoji retroaktivno popraviti svoj image nekom smiješnom "isprikom".

Ako on Međimurcima odgovara, neka ga postave za doživotnog župana, sumnjam da itko protiv toga može imati bilo što – samo neka u tom slučaju paze da im prvom prilikom ne "utekne" u EU parlament ili kakvu sličnu instituciju, jer on će to bez ikakve dileme napraviti, samo ako mu se pruži prilika. Zašto uopće razmatrati "slučaj Posavec" (izvan okvira ove bedaste "isprike" od neki dan)? Zato što kad je riječ o integritetu i dignitetu političara koji pretendiraju nešto predstavljati na nacionalnoj razini, oni jesu i moraju biti pod posebnim povećalom javnosti, iz jednostavnog razloga: građanima je dosta farizeja, karijerista i smutljivaca koji glume ljudske i moralne vertikale, a kad se samo malo zagrebe ispod površine, dobije se sasvim druga i drugačija slika svega. Ne može se biti vjerodostojan ako se čovjek tako ne ponaša i ne dokaže svojim životom i djelima da je vjerodostojan. Tu ne pomaže ni Gospa Međugorska kojoj se Matija ide klanjati svake godine. Svatko od nas je ono što jest, a ne ono što bi želio biti. I to se jako dobro vidi. Itekako. Déjà vu ("već viđeno") – rekli bi Francuzi.I to ne jednom, nego nebrojeno puta.

Zlatko Pinter