Kada će Peti dan postati zadnji dan?
Redovito pratim emisiju Peti dan. I čudim se i pitam: Kako toliko učena i inteligentna osoba koja tako brzo slaže suvisle misli u jedan kontekst, ne vidi da mu kontekst „ne drži vodu“. Kao Aleksandru Musiću generaliziranje Hrvata. Što mu (s pravom) dobacuje Petar Tomev Mitrikevski. I u drugom slučaju, na portalu Dnevno, „podjela krivnje“ Eugena Jakovčića. Pa se pitam: Znaju li oni, i još mnogi, što oni rade (govore)? Jer nije u pitanju samo podjela krivnje, nego rotacija ukupne krivnje koju rotira Documenta, i još mnogi u Hrvatskoj. Rotacija krivnje po principu Srpskog Strvinarskog Imperijalizma, kojega je precizno opisao Francuz Georges Clemenceau prije stotinjak godina. Što je u mom zadnjem članku, što ćemo opet navesti.
Naime, Mario Tomasović (bivši čelnik splitske HVIDRA-e) i aktivist Documente Eugen Jakovčić su u sporu zbog „Documentina istraživanja ratnih zločina“. Gdje Eugen Jakovčić prigovara Mariju Tomasoviću da Tomasović zastupa tezu da je nemoguće počiniti ratni zločin u obrambenom ratu, tezu (kaže Jakovčić) koja nije u skladu s pravom ratovanja te ju ne prihvaćaju međunarodni a ni hrvatski sudovi. A ja tvrdim! Da Hrvatska nije mogla počiniti ratni zločin u Domovinskom ratu. Jer je ratni zločin posljedica političkog plana i vojne zapovjedi. A Hrvatska to nije imala nego Srbija. Srbija je imala Mein Kampf – Memorandum SANU. gdje su Hrvati, kao Rudolf Perišin morali bježati iz JNA. Vjerojatno Eugen Jakovčić, Boris Jokić, Tvrtko Jakovina, Miroslav Šeparović, Anto Nobilo, Igor Mandić, Goran Tribuson i kompanija nisu gledali dokumentarni film o pilotu JNA Rudolfu Perišinu. Dokumentarni film u kojem gledamo kako je pok. Rudolf strahovao za svoju obitelj koja je tada bila u Jajcu u BiH. Naime, svoj bijeg iz JNA, Rudolf je morao uskladiti sa izvlačenjem njegove obitelji iz Jajca. Da je njegov obitelj, nakon njegova bijega iz JNA, ostala u Jajcu, vjerojatno bi stradala.
A koliko je Hrvata u Srpskom Strvinarskom Imperijalizmu, u Vojvodini prisilno mobilizirano u JNA“ Baš onako kako govori Clemenceau. Što ćemo poslije navesti. Prije toga navod Eugena Jakovčića, koji se odnosi na bivšeg čelnika splitske HVIDRA-e Marija Tomasovića. „U intervjuu sam vrlo iscrpno na temelju onih spoznaja koje Documenta ima, s obzirom na to da smo pratili njegovo suđenje pokušao sagledati svu besmislenost jedne takve presude, prije svega za one kojima je ona najvažnija- Hrvate i muslimane u BiH. Oni su najviše osjetili posljedice politika i rata i svega što predstavlja Karadžić. U tom smislu intervju predstavlja civilizacijski iskorak prema svim standardima rata na ovim prostorima, a ne pokušaj izjednačavanja krivnje kao što to autor pamfleta“, tvrdi Jakovčić. I „Navodeći da je Tomasović zastupao tezu da je nemoguće počiniti ratni zločin u obrambenom ratu, tezu koja nije u skladu s pravom ratovanja te ju ne prihvaćaju međunarodni a ni hrvatski sudovi“, kaže Jakovčić. Drskost i bezobraština. Kako se netko može pozivati na Međunarodni sud kojega ne priznaje SAD? SAD ne daje svoje vojnike na taj sud.
Je li Documenta registrirala izvlačenje obitelji Rudolfa Perišina iz BiH (Jajca)? Što Eugenu Jakovčiću znači ona Alijina „To nije naš rat“ kad su goloruki Hrvati na Kupresu izašli pred tenkove JNA? Je li to ona njegova briga za one kojih se to najviše tiče iz njegova navoda? Nikad nisam čuo takvu kanonadu tako negativnih pridjeva o nekomu (nečemu) kao što Aleksandar Musić i Boris Jokić, u emisiji Peti dan iznose o NDH-ustašama. Uz obrazloženje kako to nije generaliziranje Hrvata, nego dobronamjerno nastojanje da se Hrvati suoče sa poviješću NDH-ustašama. Kako se ti negativni pridjevi odnose samo na jedan postotak Hrvata. Pa se pitam: Kako netko može reći kako se i danas Hrvati moraju suočavati sa povijesti NDH-ustašama kada je to suočavanje onako završilo u Vukovaru? Kako netko može govoriti da se to odnosi samo na manji postotak Hrvata, kada su za svakog predsjednika Srbije, svi Hrvati ustaše, i kada u „Krajini“ nije bilo probiranja Hrvata antifašista od ustaša?
Sad, opet Srpski Strvinarski Imperijalizam Georgesa Clemenceaua. „Strategija i taktika Srba je naseljavanje u susjedne zemlje, terorizam i provociranje međunarodnih sukoba u regiji, zatim agresija i okupacija susjednih zemalja, ubojstva, prisilna mobilizacija, silovanja i teror nesrpskog pučanstva na okupiranom teritoriju, genocid s karakteristikama „etničkog čišćenja“ i progon nesrpskog pučanstva iz te druge zemlje, koju se tako destabilizira radi novih dugoročnih srpskih osvajanja, te doseljavanja srpskih kolonista u svrhu proširivanja „Velike Srbije“. Agresivna politička taktika „strvinarskog imperijalizma“ sastoji se u tome da se u cikličkim razdobljima, otprilike svakih 20 godina, terorizmom destabiliziraju susjedne zemlje ili pojedine regije, a zatim se agresijom priključe Velikoj Srbiji, pučanstvo se genocidom očisti i protjera u susjedne zemlje koje se kane destabilizirati, a na „neočišćena područja dosele srpski kolonisti“. Georges Clemenceau je umro 24. studenog 1929. Doživjet će tako uvođenje Aleksandrove diktature i nastavak svega što je napisao o Srbima. Tako će oni to ponoviti za vrijeme Drugog svjetskog rata, pa ponovo za rata na prostoru bivše Yu države, 6. srpnja 2018. na portalu Hrvatski Fokus piše Zrinko Horvat.
Mislim da ovdje ima dovoljno materijala za dokumentarno-igrani film Srpski Strvinarski Imperijalizam. Koji počinje sa bijegom Rudolfa Perišina iz JNA, i izvlačenjem njegove obitelji iz Jajca. Slijedi dijeljenje Srbima automatskog oružja i snajpera iz arsenala JNA. Pa kupovanje shut gunova koje kupuju Hrvati. Najegzaktniji slučaj Srpskog Strvinarskog Imperijalizma je slučaj granatiranja grada Zadra. Zadarski Srbi su pripremljeni za napuštanje svojih domova u Zadru, kojemu se zaustavlja opskrba vode i struje. Oko Zadra su minska polja. Zadrani od granata bježe u skloništa, neki bježe putničkim brodovima. Mnogi stradavaju u minskom polju, a zrakoplovi JNA raketiraju putničke brodove kojima Zadrani bježe. U filmu dominira ona „Slobodane šalji nam salate…“ i ćirilica. Zapovjednik vojske koja to pjeva je predsjednik Srbije Aleksandar Vučić. On je u europskim metropolama vrlo cijenjen i uživa velik ugled. A hrvatski Ustav uvodi ćirilicu u Vukovar. Film završava u Republici srpskoj.
Jure Vukić, Tribanj
