Ostvarenja Haavare
Između 1933. i 1941. godine, otprilike 60.000 njemačkih Židova iselilo se u Palestinu pomoću Haavare i drugih njemačko-cionističkih sporazuma, to jest gotovo 10 % židovske populacije u Njemačkoj 1933. god. (Ti su njemački Židovi sačinjavali 15 % židovske populacije u Palestini 1939.). Poneki su iseljenici pomoću društva Haavare prebacili značajna osobna bogatstva iz Njemačke u Palestinu. Kao što je to zapisao židovski povjesničar Edwin Black: «Mnogi od tih ljudi, posebno krajem tridesetih godina, mogli su prebaciti prave replike svojih kuća i svojih tvornica, to jest, ponovno izgraditi svoj život na gotovo istovjetan način».57
Ukupna svota novca prebačenog iz Njemačke u Palestinu posredstvom Havaare u razdoblju od kolovoza 1933. do kraja 1939. godine iznosila je 8,1 milijuna funti ili 139,57 milijuna njemačkih maraka (ili pretvoreno u dolare više od 40 milijuna dolara). Toj se svoti treba dodati 33,9 milijuna njemačkih maraka (13,8 milijuna dolara) koje je dala Reichsbanka za primjenu Sporazuma.58
Povjesničar Edwin Black je procijenio da su 70 milijuna dodatnih dolara mogli biti prebačeni u Palestinu dodatnim trgovačkim sporazumima s Njemačkom, i međunarodnim bankarskim transakcijama. Njemačka davanja imala su veliko djelovanje na jednu tako nerazvijenu zemlju kakva je bila Palestina tridesetih godina XX. stoljeća, primjećuje on. Više velikih industrijskih poduzeća je otvoreno s kapitalom koji je dolazio iz Njemačke, uračunavši u to i tvrtke za sustav odvodnje „Mekoroth“ i tekstila „Lodzia“. Priljev proizvoda i kapitala za Havaaru, zaključuje Edwin Black, „proizveo je gospodarsku eksploziju u židovskoj Palestini“ i bio je „neophodni čimbenik u stvaranju židovske države“.59
Sporazum s Haavarom uvelike je doprinio židovskom razvitku u Palestini i, prema tomu, i osnivanju države Izrael. U jednoj okružnici njemačkog Ministarstva vanjskih poslova, iz siječnja 1939. godine, stoji, uz određenu uznemirenost, da «prijevoz židovske imovine izvan Njemačke (u sporazumu s Haavarom) doprinosi na ne baš zanemariv način izgradnji židovske države u Palestini».60
Bivši službenici društva Haavare u Palestini potvrdili su te tvrdnje u jednoj detaljnoj studiji o Sporazumu o prijevozu, objavljenoj 1972. godine: «Gospodarska djelatnost bila je omogućena priljevom njemačkog kapitala i prijevozima Haavare u privatnom i javnom sektoru, a to je bilo od velike važnosti za razvitak zemlje. Mnogobrojne nove industrije i trgovačka poduzeća su našla svoje mjesto u židovskoj Palestini, i mnoge tvrtke, koje su jako važne još i danas za gospodarstvo države Izrael, duguju svoje postojanje Haavari.»61
Dr. Ludwig Pinner, predstavnik, Haavare u Tel-Avivu tridesetih godina, kasnije je komentirao da su Haavarini imigranti izvanredno sposobni, i da su «doprinijeli na odlučujući način» gospodarskom, društvenom, kulturnom i obrazovnom razvitku židovske zajednice u Palestini.62
Sporazum o prijevozu bio je primjer od najveće važnosti suradnje između Hitlerove Njemačke i međunarodnog cionizma. Tim sporazumom je Treći Reich učinio više nego ijedna druga vlada tridesetih godina u pomaganju židovskog razvitka u Palestini.
Bilješke:
57 E. Black, Transfer Agreement, p. 379.; F. Nicosia, Third Reich, pp. 212, 255 (n. 66).
58 W. Feilchenfeld, et al., Haavara-Transfer, str. 75.; "Haavara," Encyclopaedia Judaica, (1971), Vol. 7, p. 1013.
59E. Black, TransferAgreement, str. 379, 373, 382.
60 Okružnica od 25. siječnja 1939. Nüremberški dokument 3358-PS. International Military Tribunal, Trial of the Major War Criminals Before the International Military Tribunal (Nuremberg: 1947-1949), Vol. 32, str. 242-243.
61 Werner Feilchenfeld, et al., Haavara-Transfer nach Palaestina (Tübingen: Mohr/Siebeck, 1972). Navod u: Ingrid Weckert, Feuerzeichen (Tübingen: Grabert, 1981), str. 222-223.
62 W. Feilchenfeld, et al., Haavara-Transfer nach Palaestina (1972). Navod u: I. Weckert, Feuerzeichen (1981), str. 224.
63 Sporazum o prijevozu nazvan je Haavara–Abkommen. Haavara, hebrejski הרבעה- prijevoz.