Hrvatski Fokus
Kultura

Izložba Staklene svjetiljke iz Zadra

Izložba MAS-a 'Staklene svjetiljke kroz vrijeme' gostuje u Splitu

 
 
Jedna od najposjećenijih izložbi Muzeja antičkog stakla u Zadru 'Staklene svjetiljke kroz vrijeme', čiji su autori dr. sc. Vedrana Jović Gazić i dr. sc. Berislav Štefanac, gostuje u Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu. Izložba je otvorena u ponedjeljak, 29. srpnja 2019. godine, i moći će se pogledati do 30. listopada 2019. Izložba je bila postavljena u Zadru u studenom prošle godine u sklopu obilježavanja Dana grada Zadra (Sv. Krševana). Ovo je prvo gostovanje izložbe u čijem postavu sudjeluje 10 muzeja iz cijele Hrvatske ustupanjem građe iz vlastitih fundusa, pa tako i prvi domaćin Muzej hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu.
http://hrvatskifokus-2021.ga/wp-content/uploads/2019/07/MAS_IZLOZBA_5.jpg
Izložba Staklene svjetiljke kroz vrijeme obuhvaća pregled tipološki vrlo raznolikih svjetiljki koje su u širokom vremenskom rasponu od 1. do 19. stoljeća bile u opticaju na području Hrvatske, najčešće u svakodnevnoj funkciji osvijetljavanja sakralnih ili profanih, javnih ili privatnih prostora. Odabrana tema rasvjete, svjetlosti, odnosno rasvjetnih tijela uvijek je atraktivna, a moglo bi se reći i povoljna za prezentaciju u formi izložbe. Pruža raznolike mogućnosti popratnih likovnih interpretacija i rekonstrukcija kojima je ovom prilikom pridana posebna važnost. Osim izloženih originalnih povijesnih primjeraka svjetiljki, počevši od rijetkih sačuvanih antičkih lucerni do uljanica 19. stoljeća s prepoznatljivim globularnim recipijentom za ulje, izložba obuhvaća staklene replike nekolicine najzastupljenijih formi srednjovjekovnih i novovjekovnih svjetiljki, te vrlo zanimljive rekonstrukcije prototipnih povijesnih formi suvremenih lustera. Izložba ukupno sadrži 103 primjeraka staklenih svjetiljki, cjelovitih, fragmentiranih, rekonstruiranih, koje se do sada definitivno nisu našle na okupu, u isto vrijeme i na istom mjestu.
 
Početci osvjetljavanja staklenim svjetiljkama mogu se pratiti od antike, točnije rimskog ranocarskog razdoblja. Prema malo­brojnim arheološkim nalazima njihova primjena najintenzivnija je u razdoblju od druge polovine 1. do 3. stoljeća, usporedo s gorućim bakljama, uljanicama od terakote i metala, čiji su se oblici primjenjivali i u izradi staklenih inačica. Tijekom kasnoantičkog razdoblja staklarstvo je bilo obilježeno visokim tehnološkim i estetskim ostvarenjima, što se odrazilo i na izradu staklenih svjetiljki. Posebno intenzivna proizvodnja i primjena vezane su uz razvoj kršćanstva. Porastu proizvodnje posebno su doprinijele političke odluke prvih kršćanskih careva koje su pokrenule i masovnu izgradnju ranokršćanskih bazilika. U osvjetljavanju njihovog posvećenog prostora često su se primjenjivale upravo staklene uljanice. Osim primarne funkcije osvjetljavanja interijera, rasvjeta u crkvama imala je važnu simboličku ulogu u liturgiji. Posebno osvjetljenje primjenjivalo se i nad oltarima te grobovima mučenika, u baptisterijima i kriptama. Uljne svjetiljke stalno su bile prisutne u procesijama i pogrebnim obredima.
Upravo u kasnoantičkom razdoblju, uslijed intenzivnog razvoja raznolikih formi svjetiljki nastaju i složeniji oblici stalaka i nosača, poput polikandila izrađenih od kružnih perforiranih metalnih ploča s utorima za umetanje svjetiljke. Broj utora bio je promjenjiv, ovisno o veličini polikandila, za svega tri ili šest svjetiljki. Postojale su i raskošnije inačice koje su mogle no­siti i više od dvadeset svjetiljki. Na području Hrvatske do sada su sačuvani samo manji dijelovi metalnih polikandila, ulomci lanaca za vješanje s motivom križa i medaljona. Češći su nalazi jednostavnih nosača (monokandila), namijenjeni tek jednoj svjetiljci. Razni oblici polikandila ponovo su bili vrlo popularni tijekom srednjeg vijeka, što je također bilo dobrim dijelom uvjetovano velikim uzletom u podizanju crkvenih građevina, posebno romaničkih i gotičkih bazilika. Najkasnije od sredine 13. stoljeća uobičajen je bio specifičan oblik polikandila nalik konstrukciji krletke.
 
Primjena staklenih svjetiljki u srednjem vijeku ponajviše je vezana uz sakralne prostore, ali sve učestaliji su podatci i o njihovoj primjeni u profanim prostorima, zgradama javne i privatne namjene. Jedan od najčešće korištenih tipova jest bikonična svjetiljka s ručkicama za vješanje (tzv. islamski tip). Na njihovu prisutnost na zapadnom Mediteranu već u 10.-11. stoljeću neizravno ukazuju literarni i likovni izvori, minijature u rano­srednjovjekovnim liturgijskim knjigama. Premda se izvorna primjena i proizvodnja bikoničnih svjetiljki vezuje uz islamsku tradiciju, njihova distribucija od 13. do 16. stoljeća znatno nadilazi okvire izravnog utjecaja islamske religije i kulture, stoga su mnoge kršćanske crkve, katedrale ili samostani na zapadnom Mediteranu, istočno-jadranskoj obali, ali i dubljoj unutrašnjosti jugozapadnog Balkana, bile opremljene upravo islamskim ili džamijskim tipom svjetiljke.
 
Uz trajnu prisutnost svjetiljki bikonična tijela, tijekom 16. i 17. stoljeća uvodi se još jedna specifična forma viseće staklene svjetiljke – cesendello– kao prepoznatljiv proizvod muranskih radionica, također nastao pod utjecajem islamske tradicije. Prisutnost muranskih cesendellana Istoku posvjedočena je poznatom narudžbom velikog vezira Mehmed-paše Sokolovića iz 1569. godine, ali i brojnim pojedinačnim nalazima. Zastupljenost tog tipa svjetiljki u novovjekovnim interijerima na prostoru Hrvatske, posebno Dalmacije, nije upitna, no zasad je potvrđena vrlo skromnim arheološkim tragovima na kopnu, te znatno brojnijim podmorskim nalazima s brodoloma iz 17. stoljeća u Koločepskom kanalu (Drevine i rt Ratac).
Kronološki pregled tipologije staklenih svjetiljki završava posljednjim primjercima ručne izrade staklenih svjetiljki iz druge polovine 19. stoljeća. To je razdoblje obilježeno osnivanjem brojnih manufaktura, kao rezultat vrlo intenzivnog tehnološkog razvoja društva. Sjeverna Hrvatska i Slavonija područja su na kojem su pokrenute prve staklane, a uz pretežno strane osnivače, proizvodnju su uz pomoć stranih majstora nosili i domaći staklari. Po uspjehu i raznovrsnom proizvodnom repertoaru poznata je bila staklana na Zvečevu u središtu Slavonije, među čijim proizvodima je i prepoznatljiva uljanica na visokoj nozi s kuglastim recipijentom za vodu i ulje.
 
Posudbom građe iz vlastitih fundusa realizaciju izložbe omogućili su: Arheološki muzej u Splitu, Muzej hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu, Dubrovački muzeji – Pomorski muzej u Dubrovniku, Gradski muzej u Šibeniku, Gradski muzej u Umagu, Gradski muzej Požege, Muzej đakovštine u Đakovu, Muzeja Slavonije Osijek te Arheološki muzej Osijek. Među sudionicima koji su iznimnom susretljivošću ustupili građu je i Odjel za arheologiju Sveučilišta u Zadru, kao i gospodin Srećko Tolja, vlasnik privatne zbirke. Dio zastupljenog materijala potječe iz fundusa Muzeja antičkog stakla u Zadru (Zbirka srednjovjekovnog i novozavjetnog stakla – u nastajanju).
 

Nives Matijević

Povezani članci

Fotoklub Split se predstavio u Parizu

HF

Sugestivne slikoskulpture Bojana Doleneca

HF

Nemoj slovu prići

HF

Nisam se obazirao na nikakve stilove

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...