Iz opisa sam se prepoznao kao prpošitelj

Samo mali broj zanatnika postat će obrtnicima

Podudarila se dva događaja. Akcija „ruke“ i „pohvala starosti“. To me potaklo da napišem tekst o radnicima koji su vješti u svojim poslovima, a rade i rukama. Ljudske ruke su i danas, usprkos svim pomagalima,nenadmašivo sredstvo djelovanja. Zato je opravdan natpis na jednom nedavnom plakatu: „Gdje su ruke ima i struke“. No za ostvarenje tog cilja dovoljne su tri godine, od toga kako si postao naučnik (šegrt) da postaneš zlata vrijedan zanatnik (kalfa). Zanatnik umjesto kalfe ili rukodjelnog momka bio je poznat u Šibeniku još 18. stoljeću. Spominje ga primjerice i A. Barac (internet). Ne moraš postati ni majstorom, a posebno, ne obrtnikom.

Poticaj za usporedbu ruku i pohvale starosti potječe iz knjige akademika P. Pavličića „Pohvala starosti“. Napisao sam mu među ostalim. „Ne sjećam se da sam ikada čitao tako vjerno opisano što nam se događa kada postanemo starci. Jedna od najživotnijih knjiga koju sam pročitao. Jedna riječ koja mi se posebno sviđa, glagol "prpošiti se". Knjigu najtoplije preporučam svima koji su u mirovini za ljetno čitanje. Ako se još sjećaju lektire u školi i zavoljeli čitanje. I pridodao sam “Što sam stariji, bolje shvaćam što ste napisali“.No, u knjizi nisu navedeni izvršitelji radnje. Iz opisa sam se prepoznao kao prpošitelj. Ima nas puno, pa i na stranicama ovog portala. Koji pišemo tekstove o našim iskustvima iz mladosti ili početka karijere. Postoje i prpošiteljice. Nadam se da će se prepoznati ako budu čitale ovaj tekst. I odlučio sam voditi „Dnevnik jednog prpošitelja.“

Ovih dana čitam u vodećim njemačkim tehničkim novinama VDI-N. SR Njemačkoj nedostaje 311.000 strukovnih radnika na području MINT-a (o. a. u nas poznato kao STEM područje). Iz SAD-a dolazi vijest da nema strukovnih radnika, npr. na području prerade plastike. Velika Britanija želi ponovno proizvoditi, pa treba i strukovne radnike koji će proizvoditi te posebno, znati održavati proizvedeno. I u biltenu Zaklade Alexander von Humboldt ističe se taj problem. Kao i nedavno na jednom Učiteljskom simpoziju u nas.

Dok se slažem s nazivom strukovna škola, ne mogu shvatiti kako nadležni ne mogu shvatiti da iz nekih razloga izbjegavaju izraz zanatske škole. Izbjegavalo se to i u bivšoj državi, pa sam uz gimnaziju, službeno pohađao i školu učenika u privredi. Trebaju nam i obrtničke škole. Ali te nemaju veze sa zanatima. Samo mali broj zanatnika postat će obrtnicima. Obrtnik je poduzetnik. Za neka područja treba majstorski ispit (npr. frizeri), a za proizvodnju plastičnih i gumenih tvorevina treba samo obrtnica.

Konačno smo u Hrvatskoj shvatili da nam trebaju i oni koji su završili zanat i započela je opravdano promidžba struke. Nikada nisam pročitao koliko jedna zemlja treba u postotku limara, krojača, ekonomista, posebno, sve popularnijih psihologa, itd. I tada sam se prisjetio da sam na stranicama Večernjeg lista krajem 2016. napisao tekst „Osposobiti zanatnike za uspješne obrtnike“. Tih je dana VL objavio dva teksta. Jedan „Tko završi strukovnu školu, ima kruh u ruci“ (VL 9. prosinca 2016.). Zašto su svi došli u krizu s potrebnim stručnim radnicima? Odgovor je jednostavan. Napunili smo glave svima da će sve riješiti digitalizacija, roboti i visoko obrazovani. Život je negdje drugdje. Treba znati raditi i rukama. Zašto? Jer su ruke nenadmašivo sredstvo djelovanja. Taj sam članak objavio u časopisu „Sustavi“, urednika Josipa Stepanića, 2009. Koji je oko tog teksta pridodao više tekstova o ruci. Primjerice „Ozljede ruke u sportu“, „Ruke u plesu, nepriznato komunikacijsko oruđe, sustav prenošenja čovjekove vještine i kreativnosti, pneumatski mišić kao aktuator i dominantnost ruke“.

Iz teksta napisanog 2016. prenosim. „Svima koji su bilo kada živjeli u realnom ili fizičkom, dakle materijalnom svijetu znaju da je još u kolovozu 2004. u Topuskom održan skup »Utjecaj strukovnog obrazovanja na gospodarstvo Republike Hrvatske«. Govorio sam o mom dvojakom identitetu. O putevima od gimnazije do diplome strojarskog inženjera i šegrta, koji je učio alatničarski zanat i postao alatničarski zanatnik. To ga je iskustvo trajno obilježilo. Sada se smatra alatničarskim znanstvenikom, ali nikada nije postao alatničarski obrtnik, kao njegov otac. I tu dolazimo do središnje teme, je su li zaista naše enciklopedije, brojni rječnici i jezikoslovci u pravu kada izjednačuju zanat i obrt. Odnosno natuknicu zanat upućuju na obrt“. Opseg teksta ne dopušta podrobnije objašnjenje. Izbjegavajući devedesetih riječ zanatlija, svi su ju pretvorili u obrtnika. Brodnjak tumači da riječ zanatlija znači zanatnik ali i obrtnik. Objašnjenje ću završiti glasovitom rečenicom Leonarda da Vincija. „Umjetnost je zanat plus ono nešto“. Neki glasoviti slikari i kipari imali su obrtničke radionice u kojima su učenici najprije učili zanat slikanja i kiparenja. „Što treba učiniti da obrazujemo potreban broj zanatnika, jer obrtnika koji su mali poduzetnici, treba bitno manje. Trebamo trogodišnje zanatske škole. Od zavarivača do dimnjačara ili alatničara. A potrebne su i obrtničke škole gdje se uči kako uspješno poslovati. Što nas sprječava uvođenju takvog rješenja? Ljudi koji odlučuju, a ne razlikuju zanat i obrt“.

Ovaj tekst je tzv. ogledni početak „Dnevnika jednog prpošitelja“. No, pojavila se važna upadnica, povezana s tri moja teksta u razdoblju od desetak dana. Jedna inačica objavljena je i na ovom portalu 26. srpnja 2019. Donald Trump je odlučio na izvorni i zanimljiv način financirati svoju kandidaturu za ponovni izbor kao predsjednika SAD-a. Prodajom plastičnih slamki s ugraviranim natpisom TRUMP. U svojoj propagandnoj poruci na Twitteru najavio je da prodaje snop od 10 slamki za 15 USD. Naveo da su dugačke 23 cm, mogu se ponovno upotrebljavati i reciklirati, ne sadrže u javnosti dvojbeni bisfenol A (BPA) i da su Made in USA. No, u skladu s odredbama Federal Trade Commission Green Guide smatra se da te slamke ne zadovoljavaju zelene kriterije recikličnosti (29. 7. 2019.). Dakle ne mogu se reciklirati. Stoga ne čudi da razni festivali, igrači američkog nogometa, hrvatski glazbenici i mnogi drugi misle da postoji jednokratna plastika, umjesto jednokratnih plastičnih proizvoda. Vrećice, slamke, opušci ili plastično posuđe i pribor stoga nisu jednokratna plastika. Već jednokratni plastični proizvodi. A plastični pribor i vrećice su višekratno upotrebljivi.

Profesor emeritus Igor Čatić