Hrvatski Fokus
Religija

Molitva Boljanina Frane Radića

Objavljen Zbornik radova 'Frano Radić – život i djelo'

 
 
Predstavljanje knjige o znamenitom Boljaninu, koji je svojim djelovanjem zadužio hrvatsku kulturnu povijest, Franu Radiću, polihistoru, pedagogu, arheologu, prevoditelju, kulturnom i javnom djelatniku, upriličeno je u petak, 2. kolovoza 2019. u Bolu na Braču u organizaciji Općinske knjižnice 'Hrvatska čitaonica'.
http://hrvatski-fokus.hr/wp-content/uploads/2019/08/Zbornik-radova-Frano-Radic-%E2%80%93-zivot-i-djelo-1080x640.jpg
Fundus 'Hrvatske čitaonice', odnosno, njezina zavičajna zbirka, bogatija je za vrijednu knjigu „Frano Radić – život i djelo“. Zamišljena kao autorsko djelo dr. sc. Franka Oreba, najavljena je bila još prije dvije godine. Ali zbog širine i bogatstva Radićeva duha i stvaralaštva pokrenuto je dublje znanstveno istraživanje i prikupljena je vrijedna građa. Stoga je knjiga prerasla u obimno djelo, u bogato opremljen zbornik radova u nakladi bolske knjižnice i Naklade Bošković. Zbornik je dizajnirao i grafički pripremio Neven Marin, a urednici su: Jakov Karmelić i Jadranka Nejašmić.
 
Obimna knjiga od 392 stranice, opremljena brojnim fotografijama, sadrži sljedeće priloge: Katarina Pavešić: Obiteljska sjećanja, dr. sc. Ljuba Radić: Frano Radić – O pedesetogodišnjici rada, dr. sc. Dasen Vrsalović: Frano Radić – znanstveni izvjestitelj Hrvatskog starinarskog društva u Kninu, dr. sc. Franko Oreb: Frano Radić (1857. – 1933.), dr. sc. Stanko Piplović: Školovanje graditelja u Dalmaciji tijekom 19. stoljeća, doc. dr. sc. Jakov Karmelić, prof. dr. sc. Roko Dejhalla: Frano Radić – pionir u teorijskom obrazovanju brodograditelja na Korčuli, Silvana Petešić: Numizmatička zbirka iz ostavštine Frana Radića, Gjuro Szabo: Nekrolog i Nada Vrsalović: Bibliografija Frana Radića. Knjiga sadrži i Radićeve radove: pretiske odabranih autografa, stručne članke s temama vezanim uz otok Brač i pretiske odabranih prijevoda.
 
Frano Radić rođen je u Bolu na otoku Braču 24. kolovoza 1857. godine. Osnovnu školu završio je u Bolu, a gimnaziju je pohađao u Zadru i Splitu. Ljubav prema spomenicima usadio mu je kanonik Ivan Dević, koji se, kako sam Radić kaže, „bavio starinama i poviješću“, a kod kojega je stanovao prvih godina školovanja u Splitu. Za vrijeme praznika u Bolu se družio s dominikancem Angelom Bojanićem (1828.-1889.), dugogodišnjim bolskim župnikom, koji se bavio numizmatikom, skupljao i obrađivao kulturno blago Bola i njegove okolice te 1876./77. napisao rad Povijesno-statistički osvrti o Bolu. U Beču je upisao studij arhitekture, no zbog loše materijalne situacije na drugoj godini morao je prekinuti studij. Poslušavši savjet Mihovila Pavlinovića (1831.-1887.), narodnog zastupnika u bečkom parlamentu, najdosljednijega zagovornika sjedinjenja Dalmacije s prekovelebitskom Hrvatskom, godine 1878. prihvaća mjesto učitelja u Građanskoj školi u Makarskoj. Godine 1881. pri Građanskoj učionici u Korčuli otvoren je strukovni tečaj za kamenoklesarstvo i brodogradnju. Iste je godine Frano Radić imenovan teoretičnim učiteljem strukovnoga tečaja brodogradnje i kamenoklesarstva. Premješten je u grad Korčulu, gdje ostaje 24 godine, kao stručni učitelj koji je organizirao prvu teorijsko-praktičnu obrtničku školu za brodogradnju i kamenoklesarstvo u Dalmaciji. Svrha je škole odgojiti vješte i valjane kamenare i brodograditelje. Za učenike svojega stručnog tečaja napisao je i dva priručnika, jedan za teoriju brodogradnje, a drugi za teoriju kamenarstva. Njegovi su učenici kao nadmajstori dospjeli i u brodogradilišta Carigrada i Buenos Airesa, a dva poznata kipara, Frano Kršinić (1897.-1982.) i Pero Pallavicini (1886.-1958.) također su bili njegovi učenici. Uz svoje nastavničke dužnosti Radić je godine 1885. za nastavu u građanskim školama uspio s njemačkog prevesti djelo Netoliczkoga Fizika i lučba, koje se trideset godina koristilo u hrvatskim građanskim školama.
 
Od godine 1905. stručni je učitelj na Ženskoj učiteljskoj školi u Dubrovniku, gdje predaje fiziku, talijanski i prirodopis. Novi ga posao iznimno okupira pa za arheologiju više nema vremena, a sve se više zanima za prirodne znanosti. Do kraja života napisao je još samo dva rada s područja arheologije i povijesti umjetnosti. Zbog slabog vida godine 1914. je umirovljen te se vraća u rodni Bol, gdje je poživio još 19 godina. Umro je u 76. godini života, 13. travnja 1933. godine. Svoju knjižnicu te prirodoslovnu i numizmatičku zbirku poklonio je bolskoj osnovnoj školi, no iz te je ostavštine danas sačuvano samo dvadesetak knjiga. Pokopan je u obiteljskoj grobnici Elezovića, uz svoju drugu ženu. Godine 1980. Muzej hrvatskih arheoloških spomenika postavio je spomen-ploču na njegovu grobu. Najvažnije, najplodnije i najzanimljivije razdoblje u Radićevu životu su godine boravka u gradu Korčuli, kad se uz svoj redoviti posao intenzivno zanimao za arheologiju i povijest umjetnosti. To je vrijeme buđenja narodne svijesti u Dalmaciji, kad mnogobrojni arheološki nalazi dopunjuju stranice hrvatske povijesti. Veći dio arheoloških istraživanja vode amateri, koji i objavljuju rezultate istraživanja, no to je i vrijeme djelovanja naših znamenitih arheologa Šime Ljubića, Frane Bulića i Luke Jelića.
 
Frano Radić bio je uporan i marljiv te je samouk upoznao latinski i grčki jezik te antičku baštinu. Već u gimnaziji u Splitu zavolio je arheološke spomenike, posjećivao je Muzej te sklopio poznanstva s arheolozima M. Glavinićem i J. Alačevićem. Odlazi na studijska putovanja u Rim, Napulj, Akvileju, Veneciju, Como, obilazi muzeje Beča i Praga. Već prije pokretanja Starohrvatske prosvjete Radić je počeo proučavati starohrvatske crkvice, u čemu mu je od velike koristi bilo dvogodišnje studiranje arhitekture. U marljivu proučavanju i opisivanju crkvica po Dalmaciji i njihova kamenog namještaja pokazao se kao vrijedan istraživač, crtač i pisac. O tim je sakralnim spomenicima skupio obilnu građu koja je omogućila nastanak studija Miloja M. Vasića Arhitektura i skulptura u Dalmaciji od početka IX. do početka XV. stoljeća, Josefa Strzygovskog O razvitku starohrvatske umjetnosti  i Ljube Karamana Iz kolijevke hrvatske prošlosti. u povodu otvaranja Prvoga muzeja hrvatskih starina, dana 24. kolovoza 1893., izabran i za glavnog izvjestitelja Kninskog starinarskog društva, koje je tom prigodom promijenilo ime u Hrvatsko starinarsko društvo. Na VII. glavnoj skupštini Hrvatskoga starinarskoga društva zaključeno je da se pokrene društveni časopis pod imenom Starohrvatska prosvjeta, koji bi izlazio tromjesečno, a za glavnog urednika i znanstvenog izvjestitelja izabran je Frano Radić. Utemeljitelj časopisa bio je fra Lujo Marun koji je cijeli svoj život posvetio pronalaženju i otkrivanju starohrvatskih arheoloških položaja na području gotovo cijele Dalmacije. Njegovim iskapanjima počinje razvoj starohrvatske arheologije.
 
Početkom godine 1895. pojavio se prvi broj Prosvjete, pod uredništvom Frane Radića. Bilo je to prvo stručno glasilo u Hrvatskoj i među Južnim Slavenima posvećeno isključivo temama iz područja nacionalne arheologije. Radić se najviše dopisivao sa Šimom Ljubićem, koji ga je poticao na rad, a Frano Bulić odao mu je priznanje na uređivanju Starohrvatske prosvjete, koja je pod njegovim uredništvom donijela obilan materijal s područja hrvatske arheologije u Dalmaciji. U razdoblju od dvadeset godina, od 1884. do 1904., Frano Radić napisao je 125 radova s područja povijesti umjetnosti i arheologije. Za početak naše nacionalne arheologije značajni su Radićevi članci o spomenicima Kninskoga muzeja, jer je on bio prvi koji je našu i stranu stručnu javnost počeo upoznavati sa spomenicima što ih je Marun s toliko energije i ustrajnosti iskapao.
 
Frano Radić je u gradu Korčuli uz pedagoški rad, zajedno s Vidom Vuletićem Vukasovićem, razvio vrlo živu djelatnost na skupljanju, istraživanju, proučavanju i objavljivanju bogate i raznovrsne otočne spomeničke baštine. Pisao je u onodobnim stručnim časopisima (splitskome Bulettinu, zagrebačkom Vjesniku hrvatskoga arheološkog društva, sarajevskom Glasniku Zemaljskog muzeja itd.) te u dnevnom tisku o spomenicima svih epoha i kultura na otoku Korčuli od prapovijesti i ranoga srednjeg vijeka do kasnijih razdoblja, ne ograničavajući se samo na arhitekturu nego ulazeći i u područje slikarstva, kiparstva i umjetničkog obrta. Zaslužan je i za utemeljenje Domorodnog ili Domovinskog muzeja u gradu Korčuli 1885. godine. Polemika koju je Radić vodio s Bulićem oko mramornog reljefa s prikazom vladara na prijestolju uz dvojicu pratilaca iz Krstionice katedrale u Splitu najzanimljivija je među njegovim kritikama i polemikama jer je taj srednjovjekovni spomenik i poslije doživljavao različita tumačenja. Bulić je nekoliko puta pisao o prikazu Krista u slavi, u glavnoj sjedećoj figuri reljefa iz Krstionice, a rasprava se vodila i na Kongresu u Splitu. Radić je tvrdio da je tu riječ o prikazu hrvatskoga kralja. Već za vrijeme Kongresa neki su stručnjaci prihvatili Radićevo mišljenje. Danas se smatra da je na reljefu iz Krstionice prikazan hrvatski kralj Petar Krešimir Četvrti. Kao stručni učitelj u Građanskoj školi u Korčuli, a zatim u Ženskoj preparandiji u Dubrovniku, bavio se i stručnim pedagoškim, pa čak i književnim radom; piše književne osvrte, pjesme, kritike i putopisne crtice. Raspravljao je i pisao o važnosti građanskih škola te poboljšanju njihovih nastavnih programa, o položaju učitelja i nastavnim metodama.
 
Prema opisu njegova rođaka Frano Radić bio je srednjeg rasta, uvijek u crnini, u dugom svečanom haljetku, s visokim škrobljenim ovratnikom, s velikim naočalama zlatnog okvira; uspravna i stroga držanja, te ozbiljnim i dotjeranim govorom, bez osmijeha ili tek s osmijehom ironije, on je bio oličenje znanja. U svjetonazoru je čvrsto osvjedočeni katolik. Pristupio je franjevačkomu trećem redu (trećoredac), zastupajući i provodeći u životu i u javnom djelovanju Franjine regule: poštenje, poniznost i socijalnu pravdu. Bio je bratim najstarije korčulanske bratovštine Svih svetih. „Ne žalimo truda i vremena, jer je bilo vrijedno čekanja. Ponosna sam što je prva knjiga u izdanju bolske knjižnice Hrvatske čitaonice, knjigao najznačajnijoj osobi u bolskoj kulturnoj povijesti, Frani Radiću koji je nakon 57 godina plodonosnog življenja izvan Bola našao spokoj svojih umirovljeničkih dana i trajno počivalište u Bolu. Neka njegova uzorna osoba, njegovo domoljublje i uzvišeno vjerovanje u služenje Bogu i narodu, budu putokaz svima nama danas i sutra“, rekla je ravnateljica knjižnice Jadranka Nejašmić.
 
Molitva Frane Radića koju je sastavio 1897. godine za Općinsko vijeće Korčule. „BOŽE SVEMOGUĆI, MOLIMO TE, BLAGOSLOVI NAS U VRŠENJU ZADAĆE, KOJA NAM JE ZADANA. DAJ NAM MUDROSTI I PAMETI, OŽIVI U NAS DUBOKO OSVJEDOČENJE DA O TEBI POSVE OVISIMO I UČINI DA NAŠA VIJEĆANJA IDU ZAISTA ZA PRAVIM INTERESIMA NAŠE OBĆINE. AMEN!“
 

Nives Matijević

Povezane objave

Crkvu ponovno pretvaraju u džamiju

HF

Trijumfalna vrata u Firenci

HF

Prava ljubav

HF

Nazorove pjesme religioznoga sadržaja

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više