Sakralna umjetnost novoga vremena

Svaki umjetnik pozvan je iznositi svoj doživljaj ljudske egzistencije otvorene Stvoritelju kroz svoju umjetnost

Suvremeni hrvatski likovni umjetnik, profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Splitu, akademski slikar, Josip Botteri Dini, pripada malobrojnoj skupini najistaknutijih domaćih stvaratelja. Izlagao je na brojnim samostalnim izložbama u domovini i svijetu. Autor je kompleksnog opusa. Značajan dio posvećen je sakralnim motivima. Razgovarali smo o sakralnoj umjetnosti novoga vremena.

• Kada se spomene sakralna umjetnost, na što prvo pomišljate?

-Roualt, Matisse, Bukovac, Medović, Rendić, Meštrović, Kršinić, Rosetti, Kerdić, Babić, Kljaković, Režek, Augustinčić, Dulčić, Chagall, Manessier, Sutherland, Jordan, Bifel i mnogi drugi i veći broj mlađih autora. Nije mi namjera načiniti elektronski popis svih onih umjetnika koji su u umjetnosti modernih, impresionističkih vremena do danas stvarali novu umjetnost, nadahnjujući se evanđeoskim tekstovima i uopće kršćanskom duhovnošću. Kršćanstvo je religija, koja se, kako je i znano, temelji na biblijskim tekstovima Starog zavjeta i svetim tekstovima Novog zavjeta i dokumentima crkvenih otaca i crkvenih sabora kroz zadnja dva tisućljeća. Nadahnuća su za kršćanstvo univerzalna. Događa se da se kroz umjetnost susreću i židovstvo i kršćanstvo, kao što je to genijalno sa židovske strane ostvario Marc Chagall.

• Kako umjetnici pristupaju sakralnom motivu?

-Svaki umjetnik pozvan je iznositi svoj doživljaj ljudske egzistencije otvorene Stvoritelju kroz svoju umjetnost. Mi govorimo o likovnoj umjetnosti, ne zaboravljajući i druge umjetnosti, glazbu, pjesništvo, književnost. U ovom govoru nitko ne može iskazati isključivo nego vlastiti doživljaj mora umjetnosti u kojem se duša kupa i pliva, prepušta zanosima kroz koje je prolazio umjetnik, dok je meditirao svete teme.

• Sakralna umjetnost u Hrvatskoj?

-Hrvati su među drugim narodima i kulturama ostvarili niz umjetnina. Vrlo je važno istaknuti mnoštvo novovjekih sakralnih gradnja,novih crkava, koje su dozivale suvremene umjetnike da u njima stvore nova djela vječito poželjne i potresne „BIBLIAE PAUPERUM“. Jedan od razloga za brojne novogradnje bila su ratna razaranja u kojima su uništene iz mržnje na sveto, mnoge svetinje. Drugi razlog je razvitak gradova i sela i duhovne i kulturološke potrebe da se Stvoritelju podignu svetišta u našem vremenu, u kojima će se slaviti Stvoritelj, Sv. Trojstvo, Bl. Djevica Marija, sveci i posebno evanđeoske teme.

• Kako vi vidite sakralnu umjetnost?

-Umjetnost u sebi živi od ponavljanja sadržaja i njihovih reinterpretacija, autorskih originalnih inačica. Kada govorimo o sakralnoj umjetnosti, mi ne mislimo samo na jasnu, odmah čitljivu, brzu prepoznatljivu ikonografiju i strogu figuraciju. Moramo biti svjesni koliko je u XX. stoljeću u području umjetnosti svih njenih rodova, zauzela prostora i u našoj svijesti i podsvijesti apstraktna umjetnost. O samom razvoju morfologije i smjeni umjetničkih pravaca nećemo govoriti jer ta su znanja predmet opće kulture i naobrazbe. Ipak treba reći kako se sakralna umjetnost kreće u kontinuitetu služeći se svim preobrazbama kroz koje prolazi razvoj umjetnosti općenito.

Sakralna umjetnost, može se smatrati u jednom smislu i angažiranom  umjetnosti. Umjetnik je svjestan kako njegovo djelo je u službi svetog. Pred praznim zidom crkve, najčešće iza glavnog oltara, iza svetohraništa ,slikar se osjeti malenim, jednim od mnogih romara. Treba u molitvi klečeći pokušati zaroniti u snoviđenje. Dogodi se sretno viđenje ponekad. Umjetnost je viđenje, viđenje, viđenje u sebi ili izvan sebe,kako ćemo to naći u Ivanovoj Apokalipsi zapisano. To je nadahnuće. Moramo biti ponizni i zahvaljivati Gospodinu. Jer „Tko će se uspeti na goru Gospodinovu i tko će stati na sveto mjesto njegovo?“ samo onaj koji je neporočan i čista srca. Ali, svi smo svjesni svojih slabosti, stoga moramo tiho, na prstima prolaziti svetom mjestu. To su osjećali i osjećaju svi oni koji se osjećaju pozvani ostvarivati sakralnu umjetnost.

• Često spominjete samoću, važnu za umjetnika. Što je još važno za umjetnike koji se bave sakralnom umjetnošću?

– O BEATA SOLITUDO. Bez samoće i odcjepljenja od svega profanog, ne može nastati ništa uzvišenog. Sakralnu umjetnost možemo nazivati i uzvišenom. Rekli smo da je sakralna umjetnost angažirana. U svakoj angažiranoj umjetnosti događa se neka određena poslušnost, pa bi to mogli nazvati i neslobodom. A umjetnost se upravo hvali slobodom, pa čak i neposluhom, do anarhije. Sakralnom umjetnosti iskreno se može baviti onaj koji može poštovati kontinuitete u kojima su prethodnici stvarali u povijesti umjetnosti svjetske i nacionalne. Za slobodu umjetničkog izražavanja u području stvaranja sakralne umjetnosti umjetnik se mora na svoj način izboriti. On zna da ova umjetnost služi kao suvremena vizualizacija navještaja Božje riječi i da umjetnički izraz treba nositi neprolazne komunikacijske mogućnosti za mnoštvo vjernika koje će u sadašnjem i u budućem vremenu uz njegovo djelo moći moliti i razmatrati svete tajne.

I naručitelja i umjetnika brine ono mnoštvo koje će komunicirati s umjetnošću. Jer u crkvi umjetnost nije dekoracija, ona ne može biti niti provokacija. Ona ne može biti nečitljiva, ako govori o određenoj temi. Umjetnik je stvorio svoj izražajni jezik, on želi govoriti svojim autentičnim stilom, izrazom, jezikom. Potrebno je doći do sretnog susreta međusobnog poštovanja naručitelja i autora. Sakralna će umjetnost živjeti i komunicirati, dulje, biti aktualnija dulji vremenski period,ako umjetnik bude dosljedan sebi i svojem stilu i što slobodniji u svom izražavanju. U slobodi umjetničkog izražavanja krije se ključ buduće recepcije umjetničkog djela. U slobodi umjetnik dotiče i ostvaruje proročku ulogu. Ipak, iznad svega, umjetnika njegova sredina mora prepoznati. Njegova umjetnost treba postati duhovna pratnja i potreba svoje sredine.

Umjetnost ne poznaje granica. Istinska umjetnost govori univerzalnim jezikom i biva prepoznata u općem svijetu umjetnosti. Europska umjetnost baštini u svojim temeljnim zasadama najbolja iskustva i dosege umjetnosti stare Grčke i Rima, kao i umjetnost Bizanta,koje utječu na stvaranje predromanike, romanike, gotike, renesanse, baroka, manirizma, rokokoa i klasicizma da bi tek u impresionizmu europski duh stvorio bitno novi umjetnički stil i otvorio put novim ikonografskim i morfološkim umjetničkim ostvarenjima. Slijede zatim različiti novovjeki stilovi i umjetničke prakse od postimpresionizma u različitim strujanjima do fauvizma, jugendstila, kubizma, apstrakcije, lirske i geometrijske, dadaizma,nadrealizma itd. sve do u naše dane. I ne znajući za sve te novosti, čovjek našeg doba, kao i kroz svu povijest, čezne susresti umjetničko djelo koje govori jakim likovnim govorom, originalnim autorskim rukopisom i intelektualnim pristupom, kojim može ostvariti komunikaciju sa suvremenim čovjekom. Umjetnost nije samo igra i nije samo zgodna dosjetljiva novost. Umjetnost može u sebi imati i te elemente, ali posebno sakralna umjetnost mora vezati promatrača novošću interpretacije svetih tema, originalnim i sugestivnim likovnim govorom, koristeći u ostvarenju sve likovne elemente u najboljem čistom izdanju, u neponovljivim kombinacijama.

• Koje  autore osobito ističete? Koja djela?

-Ako bi trebalo ukazivati na neka moderna istaknuta likovna djela sakralnog nadahnuća od Hrvatske do na kraj svijeta tada bih bez dvojbe nabrojio neke stvaraoce: Medović, Bukovac, Šulentić, Trepše, Gecan, Meštrović, Kljaković, Babić, Kerdić, Augustinčić, Dulčić, Režek, Ivančić, Michieli, Kršinić i drugi. U svijetu su zasigurno Roualt, Sutherland, Manzu, Matisse… Uvijek se radi o autorima izgrađene umjetničke osobnosti i originalnosti, u čijim se djelima, kao u zrcalu ogledaju iskustva suvremene umjetnosti. Suvremena umjetnost, možemo kazati, je empatična i kroz umjetnost autori osjećaju svu tragiku, boli i nepodnosive patnje koje zahvaćaju suvremeni svijet.

I dok umjetnost u svojoj otvorenosti ljudskim patnjama zapada u bezizlaznu ulicu u kojoj gasnu nade, patnju sa patnjom Bogočovjeka, Krista Gospodina i uspijeva kroz kršćansku nadu govoriti o vječnoj radosti za čovjeka. Kršćanska sakralna umjetnost utemeljena je i nadahnuta Božjom riječi i i dalje pruža likovne doživljaje u kojima dominira svjetlo i Krist kao konačna nada. Sakralna likovna djela uvjerljivo svjedoče živuću vjeru, nadu i poziv na ljubav. O svim navedenim umjetnicima postoji stručna literatura iz pera povjesničara umjetnosti. Pa ih u ovom tekstu ne opisujem i ne analiziram. Mogu tek dati naznake za neka djela koja su na mene ostavila snažniji utisak: U prvom redu jest Meštrovićevo djelo. Nezamisliva je povijest sakralne hrvatske umjetnosti a da se sa uzvišenošću i udivljenjem i zahvalnošću ne govori o Ivanu Meštroviću. Kapela u Kaštilcu u Splitu, njegov osobni najviši domet, ali i  najviši domet hrvatske sakralne skulpture. Zatim, vitraji u crkvi sv. Franje na Kaptolu u Zagrebu, koje je u 1960-im godinama ostvario Ivo Dulčić. S tim djelom, suvremena hrvatska umjetnost postala je avangardna za ostali svijet a od tada Dulčić predvodi i potiče svojom slikarskom smjelošću sve likovne slobode i originalnosti u hrvatskoj sakralnoj umjetnosti. Svi smo mu dužni. Svi smo mu učenici. Onda, Marijan Trepše u crkvi Ranjenog Isusa na Trgu bana Jelačića, ostvario je vitraje muke Isusove. Šulentić Zlatko je na Ksaveru, u franjevačkoj crkvi ostvario više sugestivnih sakralnih djela. I Ljubo Babić, kao i Ivo Kerdić, ostvarili su značajna djela sakralnog nadahnuća u 20. Stoljeću u Hrvatskoj. Posebno mjesto u vremenu do Drugoga svjetskog rata u hrvatskoj sakralnoj umjetnosti pripada Jozi Kljakoviću zbog fresaka ostvarenih u crkvi sv. Marka u  Zagrebu i u crkvi Bl. Djevice Marije u Biskupiji kod Knina. U objema crkvama radio je istodobno s Meštrovićem koji je stvarao skulpture a u Biskupiji i skulpture i arhitekturu crkve. Ova razmišljanja tek naznačuju snagu i množinu likovnih djela sakralne umjetnosti kroz XX. stoljeće.

Miroslav Pelikan