U Hrvatskoj sve je trulo osim Dinama

Torcida, BBB, Armada i slične "navijačke" udruge organizirane u cilju oponiranja, destrukcije i stvaranja animoziteta

 

 

Hrvatska smještena zapadno od brdovitog Balkana iza srijemske ravnice i istočno od  sunčanih vrhova Alpa uspjela se obraniti od srpske agresije, ali i bratstva i jedinstva svadljivih susjeda. Nije se međutim uspjela obraniti, među ostalima, od dva moćna socijalna agregata unutarnje politike. Jedan je u reformi obrazovanja koja je sudar Gutenbergove i digitalne galaksije ili rat tiskanih medija s tabletima, a drugi je sudar između onih koji su nogometnu organiziranost nazvali močvarom koju valja isušiti i HNS-a. I dok nam obrazovanje, kakvo imamo, u našim srednjim školama svake godine iznjedri darovite pojedince što osvajaju medalje na međunarodnim natjecanjima znanja, a osobito matematike, informatike, govorništva i drugih oblasti iz nogometne močvare nam se ostvarila srebrna kolajna na SP-u u Moskvi.

I Eduardo, i Luka, i Dani proizvod su Zdravka Mamića

 

Očito je da za obrazovanje nije ključna reforma kao što ni u nogometu nije bilo ključno isušivanje nogometne močvare. Oba, kako volim reći, socijalna agregata započeo je ex ministar Znanosti, obrazovanja i športa Željko Jovanović poznat po destrukciji. Poput kukavice koja odlaže jaja u tuđa gnijezda, izlegao je Borisa Jokića kao reformatora čije posljedice ostvaruje ministrica obrazovanja Blaženka Divjak s najlošijim rezultatima mature, a iz drugog kukavičjeg jajeta postavljenog u športu izlegla se neviđena hajka na Zdravka Mamića koji je svojim posebnim sposobnostima klub GNK Dinamo priključio europskoj nogometnoj eliti sa velikim doprinosima rezultatima reprezentacije koja je osvojila srebro na SP-u u Moskvi.

 

I dok Zdravko Mamić trpi uvrjede i poniženja, njegov provokator Željko Jovanović, kao i oni koji su ga podržavali, bez stida i srama skloni su podržavati reformu obrazovanja i nogometu pridavati značenje koje im se svidi kako bi izbjegli priznanje GNK Dinamu i nogometu kakvog imamo. Dinamo je sposobnostima Zdravka Mamića stavio se u red klubova koji su organizacijski, tehnički i materijalno među najboljima u Europi s posebnom brigom za razvoj darovitih igrača, što su stasali u nogometnoj školi kluba. Doduše ta škola ima svoju dugu tradiciju, ali ne i organizaciju iz koje je stvoren svojevrsni rasadnik igrača što su popunjavali, prije svega Dinamo, a zatim i potrebe bogatog i zahtjevnog tržišta europskih klubova. Koliko god usporedba djeluje pretenciozno valja naglasiti da je GNK Dinamo jedini klub koji je uspio sustavno ostvarivati sredstva iz dijela nagradnog fonda asocijacije UEFA kojima se profilirao na putu, moglo bi se reći, nogometne elite koja je pri dnu, ali pri dnu najboljeg čime nogometna Europa raspolaže. Zasluge za to ima, od našeg pravosuđa proganjani, Zdravko Mamić koji je žrtva onih koji nisu shvatili da se daroviti igrači jednako kao i treneri stvaraju i odrastaju u različitim sredinama, ali tek dolaskom u klubove, kakvog je stvorio dobivaju vrijednost i prepoznatljivost koja ne ovisi samo o njihovom talentu nego o uvjetima u kojima se talent razvija i međunarodno zastupa. GNK Dinamo je, u tom smislu, sadržajno i organizacijski, postigao točno onoliko koliko, osim Rijeke i Osijeka, ostalim našim klubovima nedostaje da bi bili konkurencija koja umjesto da slijedi vrhunsku dominira Torcidom, BBB-ovcima, Armadom i sličnim „navijačima“ kao organiziranim oponiranjem što na različite načine stvaraju animozitete koji nisu privrženi klupskoj pripadnosti nego njegovoj destrukciji.

 

Bez Mamića ne bi imali Modrića, Eduarda i Olma

 

Za GNK Dinamo, ovakvog kakvog imamo, nisu valjda zaslužni oni što s tribina skandiraju uvrjedljive poruke ili svoju strast i prijetnju izražavaju bakljama, petardama i nasiljem nad onim što im ne pruža otpor. Nisu zaslužni ni oni koji bi, rekli bi, s ulice mijenjali upravu kluba što osvaja državna prvenstva, kad je Dinamo u pitanju, kao na industrijskoj traci. Ni veliki dio novinara od takvih se ne razlikuju pa uporno i dosljedno kritiziraju klub koji je doslovce iznjedrio Luku Modrića najboljeg igrača svijeta ali i prije njega omogućio razvoj popularnog Brazilca Eduarda Alvesa da Silve baš onako kako danas kotira daroviti španjolski Katalonac Dani Olmo koji je zablistao u Dinamu i dosegao visoku međunarodnu vrijednost. Sve tri akvizicije, neovisno o sporovima koji su vođeni s Eduardom, djela su Zdravka Mamića koji je u njima prepoznao vrline rasnih nogometaša i na taj način dominirao domaćom nogometnom scenom čijeg kreatora umjesto da slijede pokušavaju uništiti.

 

Mogao je, recimo, Luka Modrić, uz brojne darovite igrače, igrati za bilo koji klub jednako dobro kao što je igrao u Dinamu, a danas u Realu i ostao bi zabilježen samo kao dobar igrač, ali nikad bez Dinama, kao kvalitetnog kluba, ne bi imao mogućnost predstaviti se onako kako je uspio s klubom čija je organizacijska i sadržajna struktura omogućila mu prepoznatljivost vrlinama kojima raspolaže. To što smo uzeli za primjer Luku Modrića jednako vrijedi za bilo kojeg igrača ili trenera pa i za sadašnjeg vrlo poštovanog trenera Nenada Bjelicu koji je tek dolaskom u GNK Dinamo dobio mogućnost prikazati kvalitete koje nikad ne bi došle do izražaja u klubu gdje je osuđen raditi s izborom igrača na koje nije imao utjecaja, a još i manje uvjete rada kakve pružaju dobro organizirani klubovi. Velike igrače izvan svake dvojbe stvaraju stručnjaci brojnih profila uz konstataciju da samo dobro organizirani klubovi imaju sve ono što zovemo strukom koju, uz trenera, čini visoko kvalitetna zdravstvena zaštita, prehrana i smještaj kako bi se igrači ili bilo koji članovi kluba posvetili „poslu“ za koji su angažirani, da se našalimo, pa makar i za kontrolu ulaznica za ulaz na stadion. 

 

Tužno je, jadno i nakaradno, ali za male sredine tipično, da je Zdravko Mamić kao idejni i organizacijski kreator klupskih uspjeha, umjesto poštovanja doživio sudbinu zločinca koji je pobjegao od pravosuđa; ono je kao i naša javnost, žrtva predrasuda kojima dominira medijska i svaka druga hajka utemeljena na pakosti, zlobi i strastima navijački raspoloženog puka kojeg podgrijavaju mediji jednako opterećeni osobnim ili nečijim interesima, ali i bolesnim navijačkim strastima. Ne samo da je tužno nego je i tragično što je Zdravko Mamić osuđen zbog iznosa koji bi svi rado platili da ostvare ono što je za klub ostvario njegovim vođenjem puneći državni proračun i osiguravajući klupsku egzistenciju s oko 200 zaposlenika. Ostao je na margini interesa onih koji bi bili dužni, ne samo brinuti, nego i njegovati kvalitetne pojedince umjesto proganjati ih zato što raspolažu energijom i vizijom koju ignoriraju bez misaoni istomišljenici najmoćnijeg socijalnog agregata.

 

Može djelovati u današnjima uvjetima  neprimjereno, tek da bi potvrdio prethodnu tezu, moram se vratiti vremenima bivše države u čijem je nogometnom miljeu dominirala Crvena zvezda ili klub koji je nekad bio onakav kakav je danas GNK Dinamo u Hrvatskoj.[i] U nevezanom razgovoru nogometnih djelatnika za kavanskim stolom, u ono vrijeme, poveo se razgovor o kvaliteti trenera pa je jedan među sudionicima obratio se dr. Aci Obradoviću, za kojeg svi tvrde da je bio idejni začetnik organiziranosti i kodeksa Crvene zvezde, hvaleći tada uspješnog  trenera Gojka Zeca. Na tu pohvalu mu je Obradović odgovorio: recite vi meni koji trener u Crvenoj zvezdi nije bio uspješan? Drugim riječima, za uspjeh svakog trenera, naravno i igrača,  u klubu je bitna organizacija koja, o tome nema dvojbe, ima širok utjecaj na društvena, a samim tim, i na politička zbivanja koja kad je u Hrvatska u pitanju i GNK Dinamo u njoj ne postoji! Pustimo na stranu činjenicu da je u bivšoj državi spomenuti klub dominirao i služio se svim mogućim sredstvima koristeći osvojene i stečene privilegije, tek činjenica je da klub nikad ne bi postao prvak Europe da nije bio kvalitetno organiziran! Klupski uspjesi, nekad Crvene zvezde, a danas GNK Dinama, značajno ovise o organiziranosti kojoj su danas najbliži Rijeka i Osijek, a tu „blizinu“ valjalo bi očekivati i od drugih naših klubova umjesto zlobe, pakosti i podmetanja? To je, međutim, posebna priča o mentalitetu kakvim raspolaže narod istočno od Alpa među kojima, to je očito, Hrvati dominiraju kao međusobno posvađan, uzajamno prevaren i od brojnih vlasti ideološki i materijalno zlorabljen narod.

 

Navijačke udruge – izvor najvećeg zla

 

Naša medijska scena je katastrofalna i, još među rijetkima zaostala, oslonjena na podršci navijačkim udrugama koje zlorabe pripadnost klubu za destrukciju umjesto za podršku. Što uopće znači navijačka udruga koja umjesto bodrenja igrača prostor tribina koristi za skandiranje uvrjeda ili bacanjem baklji i detonacijama petardi želi ostaviti dojam prisutnosti kao čimbenik čega? Zar su mase s tribina organizirane da bi se zadovoljile njihove strasti uplitanjem u klupsku politiku? Zar zbog plaćene ulaznice ima bilo tko pravo utjecati ili postavljati zahtjeve pojedincu, upravi kluba ili pak njenoj politici? Uopće nema dvojbe o tome, da u nas, navijačkim skupinama dirigira pojedinac ili skupina koja bi po svim pravilima reda i odgovornosti posljedice morala snositi, ovisno o stupnju aktivnosti, od države i njenih organa ustanovljenih za red i disciplinu navijačkog orkestriranja.

 

Krajnje je vrijeme da netko, da netko vrlo ozbiljan i politički odgovoran, postavi pitanje: tko je navijače uniformirao i organizirao za destrukciju pod egidom navijanja? Dvojim da policija ne raspolaže podacima, a istražni i sudski organi instrumentima zaustavljanja neciviliziranog i nasilnog ponašanja onih kojima je potrebna udruga za navijanje što je samo izlika za odnose prema klubu, ali i za međusobne sudare navijačkih „susreta“ što svjedoče o nasilju, mržnji i netoleranciji koje NETKO njeguje, a država tolerira! Riječ je o činjenici da naši mediji ili podržavaju takve navijačke skupine ili njihovu destrukciju uopće ne osuđuju nego, eventualno, samo konstatiraju događanja, nerede i puno toga što su asocijacije FIFA-e i UEFA-e uvijek rigorozno kažnjavale i financijskim sredstvima sankcionirale klubovima ili nacionalnom savezu, a nikad navijačkoj skupini koja je iznjedrila nasilje, destrukciju ili provokaciju. Razumljivo je da je u konačnici uvijek odgovoran klub ili nacionalni savez države čiji nadležni organi nisu na razini odgovornosti za posao koji su dužni obavljati. Naši organi zaduženi za mir, red, dostojanstvo građana (publike) osim privođenja izgrednika nisu se nikad posvetili činjenici da te, kako ih zovu navijačke ispade uniformiranih likova, organizirane i pripremljene za javni nastup kazne, a dirigenta navijačkog orkestra učine odgovornim i naravno primjereno kažnjenim onako kako je neprimjereno kažnjen Zdravko Mamić.

 

Suludo je i zdravog društva nedostojno kad tribina ispunjena navijačima BBB-a ili loših plavih dječaka čovjeku zaslužnom što je GNK Dinamo desetljeće i više stalni natjecatelj u Kupu UEFA-e, i koji je klub učinio financijski nezavisnim o proračunu grada skandira „Mamiću Cigane, odlazi iz svetinje!“ Zar progoniti čovjeka koji je klub rezultatima stavio na pijedestal međunarodne vrijednosti i do praga nogometne elite vrijeđati? U čije ime? Zar u ime kreatora destrukcije? To nije niti može biti apel uniformiranih masa nego nečijeg, pitaj Boga čijeg, interesa koji ima jedan jedini cilj diskreditirati kreatora uspješnog Dinama. Jednako je nepojmljivo da pravosuđe i naši mediji umjesto da su na strani Zdravka Mamića postali su dio njegova progona zanemarujući sve što je učinio i GNK Dinamo dovodeći klub do stupnja međunarodnog respekta koji je šest puta sudjelovao u Ligi prvaka i deset puta u, kako se popularno kaže, natjecanju za nogometno proljeće što ni jednoj našoj djelatnosti nije uspjelo u gospodarstvu kakvo imamo i u politici koju vodimo. Sve smo bliže stihovima pjesme Dobriše Cesarića: „…i svak je išao svojim putem za slavom i za hljebom, a on je krvareći ljepotom plovio nebom“.

 

Očito je da naša vlast plovi svojim nebom ne hajući za ono što ono pokriva u obrazovanju, u stvaralaštvu Mate Rimca, naših darovitih učenika i u športu, a poglavito u nogometu. Pokazalo se da je jedino šport u stanju ujediniti rezultatima nacionalne reprezentacije i pomiriti sve ono što politika svađa i jednako sposoban posvađati klupsku zaslijepljenost za što je odgovorna politika i pravosuđe koje je, kako se to lijepo kaže, suspektno. Nije li doček naših reprezentativaca sa SP-a iz Moskve pokazao ono jedinstvo kojim se Hrvatska obranila od agresije, ali ne i od krive politike koju u nas vode talenti socijalističke izgradnje!!!

 

Na kraju valjalo bi postaviti pitanje koga je to Zdravko Mamić ojadio, oštetio i na drugi način doveo do stanja zbog kojeg je optužen kao glavni lik zločinačkog udruživanja i pritom zanemariti sve što je učinio za klub nezavisan o proračunu grada s golemim doprinosom reprezentaciji; ona godinama ne koristi sredstva proračuna Republike Hrvatske uz glavninu igrača koje je transferirao GNK Dinamo? Očito je nešto trulo u državi, da parafraziram Shakespearovog lika iz Hamleta, njegove istoimene drame.

 

Bilješka:

 

[i] Što bi Crvena zvezda dala da ima klub i rezultate kakve postiže GNK Dinamo. Iako i danas cijeni Dragana Džajića, nema dvojbe da bi jednako poštovala i Zdravka Mamića!

 

Željko Mataja