Bernardić i Taritaš kleveću vlastitu državu

Još jedan trbuhozborac Milorada Pupovca

 

 

Nije trebalo dugo čekati. Nakon što je predsjednik SDP-a Davor Bernardić putem medija prosuo hrpu opskurnih i prljavih laži i kleveta, pridružila mu se i bivša „narodnjakinja“ i sadašnja kvaziliberalka Anka Mrak-Taritaš (predsjednica marginalnne skupine zvučnog imena: GLAS), koja pozornost javnosti može skrenuti na sebe samo lupetanjima, radikalnim izjavama ili aferama, nikako drugačije. Očito je čekala da netko „probije led“ pa da gukne. Dok je kod Bernardića glavno pitanje „zašto Pupovac sjedi u vladi koja je napravila klimu napada na Srbe“ – uz poantu kako je u Hrvatskoj „na djelu fašizam“ (koji opet „podržavaju“ Vlada i HDZ – a tko drugi, dakle i Pupovac kao koalicijski partner „podržava fašizam“), naša Anka je za konkretnu akciju: da se hitno i neodložno spriječi „progon Srba“, koji, eto, samo što se nisu ponovno svrstali u kolone kao u kolovozu 1995-e.

Anka Mrak Taritaš

 

Prema Anki („partizanki“ – neki je i tako zovu) koja pred hrvatskim pravosuđem još uvijek nije položila račune za sve marifetluke što ih je počinila dok je radila u upravi Grada Zagreba i na mjestu ministrice (jer, lopovi sjede samo u HDZ-u, zar ne?), hrvatska Vlada ne čini dovoljno na „zaštiti Srba“ i to joj je jedna od osnovnih zamjerki. Čak što više, ide i korak dalje, pa tvrdi kako je Vlada glavni krivac za „ugroženost“ ove manjine, sad i ovdje u našoj Republici Hrvatskoj!? Ne znam jesu li u pitanju lude gljive, bunika ili kakvi opijati, ali neki sebi očito dopuštaju svašta, pa sumnjam da su „čisti“.

 

U Republici Hrvatskoj prema popisu iz 2011. godine žive ukupno 22 nacionalne manjine i etničke zajednice, ali samo jedna jedina – i uvijek ista – je trajno „ugrožena“, „uskraćena“, „zakinuta“, „obespravljena“, „progonjena“ itd., itd. I gle čuda, radi se upravo o manjini čiji su pripadnici masovno rušili Hrvatsku, ubijali, palili, pljačkali, silovali i počinili nedjela kakva Europa ne pamti u svojoj povijesti nakon Drugoga svjetskog rata. I nisu kažnjeni za zločine – što je u svemu najgore. Trebate li pogađati o kojoj se manjini radi? Od čega su ugroženi Srbi danas u Hrvatskoj? Od toga što je nekolicina njih (ukupno na dva mjesta) fizički napadnuta, pri čemu je pretrpjela lakše ozljede? Od toga što je jedan od naših humanitaraca i heroja GSS-a navodno opsovao nekom tamo Arsiću „srpsku majku“ – a što nitko živ nije čuo, samo Arsić, iako se sve događalo na parkingu ispred zgrade pri čemu su se ova dvojica glasno svađala (da mu nije šapnuo možda?).

 

Napada li tko Hrvate? Ima li pretučenih Hrvata i tko vodi brigu o nacionalnoj strukturi i krvnim zrncima onih koji njih napadaju i mlate? Kako se, primjerice, za 22-godišnjeg Srbina Boška Šapića koji je bezdušno nožem zaklao dva hrvatska mladića (izbjeglice iz BiH) prije nešto više od 2 godine (u Vojniću kod Karlovca) u roku odmah znalo kako „zločin nije motiviran nacionalnom i vjerskom mržnjom“ o čemu je glasnogovornica nadležne PP izvijestila javnost netom poslije krvavog događaja (prije nego je izvršen bilo kakav očevid)?

Sjećate li se koliko nam je puta monstrum Dragan Paravinja (koji je bezdušno lišio života 17-godišnju Antoniju Bilić (nakon što ju nije uspio silovati) svima pljunuo u lice sipajući u kameru (na suđenju!) nebuloze o Jasenovcu (aludirajući da je njegovo kažnjavanje nastavak „genocida“ nad Srbima)?

Pamtite li ponašanje ratnog zločinca Dragana Vasiljkovića koji se istim rječnikom (kao i Paravinja) obraćao našoj javnosti i novinarima pravdajući svoja zlodjela?

Sjećate li se oskvrnuća braniteljskih spomenika diljem Hrvatske, četničkih derneka i okupljanja u Borovu Selu i na Banovini, provokacija na utakmicama, napada na naše policajce i skandiranja „Ovčara!“, „Ovčara“ (dijela srpske mladeži na nogometnim utakmicama u Vukovaru)?

 

Ja se sjećam. Ali se ne sjećam da se bilo što poduzelo u pravodobnom i odgovarajućem sankcioniranju ovih izgreda, mada i SOA već godinama upozorava na PORAST ČETNIČKOG EKSTREMIZMA U HRVATSKOJ, POGOTOVU MEĐU MLADIM SBIMA!

A kad smo mi Hrvati u pitanju, svaki, pa i najbeznačajniji, marginalni izgred prema bilo kojem srpskom građaninu pretvara se u „planetarni“ problem.

 

U svakoj normalnoj zemlji bi se odgovorni u vlasti slatko nasmijali na generalizaciju pojedinačnih incidenata i pokušaje da se to pripiše kao crimen cijeloj naciji, ali kod nas se (zahvaljujući upravo trbuhozborcima Milorada Pupovca poput Davora Bernardića i Anke Mrak-Taritaš koji bi okrenuli svijet naopako samo da se dočepaju vlasti), to shvaća smrtno ozbiljno i o tim nebulozama raspravlja na sjednicama vladajuće stranke – umjesto da se klevetnika privede sudu i kazni. Ne smeta njima to što lider SDSS-a i suradnici govore i rade, oni ne haju ni za tim što svojom prljavom kampanjom napadaju temelje države i šire velikosrpsku histeriju nalik onoj s kraja 80-ih godina, nego im smeta što Milorad nije njihov koalicijski partner i što se kao slijepac drži Plenkovića! To je „jedina mana“ Milorada Pupovca gledano iz njihove perspektive i zato su u stanju izmišljati najveće laži i blebetati o „svesrpskoj ugroženosti“ u Hrvatskoj, pri tomu jako pazeći da ne „očešu“ svoga ljubimca s kojim su na istoj liniji ne od jučer.

 

Naš etnobiznismen je vrlo tražena roba u političkoj kaljuži koja je ograničenoga promjera a u njoj se valja nekoliko krokodila (doduše, ne baš onih koji bi mogli bilo koga impresionirati – ali kakvi su da su, ubrajaju se među grabežljivce), što samo pokazuje do koje su se mjere srozale moralne i etičke norme u našem društvu, pogotovu kod onih koji se bave javnim poslovima. Bernardić i Taritaš kleveću vlastitu zemlju. Bez srama, bezočno, drsko, bezobrazno. I tomu se ne treba čuditi. Nije im prvi put. Oni nemaju ni politike, ni programa ni strategije, a jedini im je cilj dočepati se fotelja. Takvim individuama i ne preostaje ništa drugo nego na negativnoj kampanji protiv aktualne vlasti profitirati i pokušati ušićariti kakav poen kod budućih birača. Glavni oslonac im je negativni imidž koji HDZ ima u jednom dijelu javnosti kao „kriminalna organizacija“ koja je kriva za sve lopovluke i pljačke koji su se u Hrvatskoj dogodili od 1990-e do danas. S druge strane, dugotrajno tavorenje u oporbi zna biti zamorno i frustrirajuće, pa je njihovo nestrpljenje da nas ponovno „zajašu“ sasvim razumljivo. Koliko sutra – ako i kada Plenković siđe s trona i ne daj Bože njihova opcija dobije izbore – eto Pupovca i SDSS-a među njima.

No, da se vratimo na temu i kratko razmotrimo jesu li i po kojemu osnovu Srbi u Hrvatskoj (kao jedina manjina od ukupno 22) uopće ugroženi?

 

Tko ih to masovno proganja? Gdje i kako se očituje ta „histerija“ i „nesnošljivost“ Hrvata prema njima? NEMA TOGA, koliko god se bilo tko upinjao dokazati suprotno. NEMA. Srpska „ugroženost“ je bolesna i podla laž, to je stara i oprobana floskula kojom se eksponenti velikosrpske politike koriste kako bi ostvarili svoje ciljeve i ništa drugo. Kažu mnogi (pa i Pupovac), kako Srbi žive u mnogim krajevima u neimaštini, bez struje, vode, asfaltnih cesta, zaposlenja…

Imaju li svi Hrvati struju, vodu, asfalt, posao? Imaju li!? Kakav je njihov standard u tim krajevima – Lici, Zagori, Gorskom kotaru, sjevernoj Dalmaciji, na Kordunu, Banovini itd.? Je li tko napravio analizu i sumirao podatke o tomu koliko je Hrvata napustilo Hrvatsku od kad smo ušli u EU, a koliko Srba? Bilo bi vrlo zanimljivo vidjeti kako tu stoji stvar. Logično je očekivati kako ekonomski ugroženi najviše bježe, ali nisam siguran da su to u ovom slučaju Srbi.

 

Nadalje, naši lojalni građani srpske nacionalnosti koji grade budućnost u ovoj zemlji i smatraju je svojom domovinom, već su odavno trebali inzistirati da agresorska Srbija koja je srpsku manjinu gurnula u rat i krenula u osvajanje naše zemlje plati barem dio ratne odštete Hrvatskoj, pa da se to onda lijepo uloži u infrastrukturu, otvaranje radnih mjesta i povećanje standarda, a ne konstantno vršiti pritisak na vlast i državni proračun, kao da su našu zemlju poharali tsunamiji i uragani, a ne srpske horde i četnici. Evo što se kaže u dijelu izvješća Ministarstva rada i socijalne skrbi iz 2001. godine vezano za posljedice rata: „Republika Hrvatska je u Domovinskom ratu 1991.–1995. godine imala velike ljudske žrtve, stradanja stanovništva i ogromne materijalne štete, što je bitno obilježilo njen gospodarski i socijalni razvoj u proteklom desetljeću.

(…) Ratom i ratnim razaranjem bilo je obuhvaćeno 54% nacionalnog teritorija, na kojem je živjelo 36% hrvatskog stanovništva. Pod okupacijom se našlo 14.760 km² ili 26% hrvatskog teritorija. U Domovinskom je ratu u razdoblju 1991.–1995. godine Hrvatska imala 13.583 poginulih i nestalih, a 37.180 osoba je ranjeno. Ogroman broj ljudi protjeran je ili je pak morao napustiti svoje domove i naselja. U prosincu 1991. godine u Hrvatskoj je bilo oko 550 tisuća prognanika i izbjeglica, a k tome je 150 tisuća ljudi bilo u izbjeglištvu u inozemstvu.

 

Prema podacima Državne revizije za popis i procjenu ratne štete izravna ratna šteta u Hrvatskoj u razdoblju 1990.–1999. godine iznosila je 236.431.568.000 kuna ili 65.350.635.000 DEM.

Broj prognanika i izbjeglica u samoj Hrvatskoj smanjio se od 550 tisuća krajem 1991. godine na 386.264 u 1995. godini. Istodobno je broj izbjeglica u inozemstvu smanjen od 150 na 57 tisuća. Počevši od 1995. godine počinje masovan povratak prognanika i izbjeglica.

 (…) Hrvatska je u proteklom razdoblju izdvojila ogromna sredstva za zbrinjavanje prognanika, izbjeglica i povratnika, te za obnovu ratom opustošenih područja u koja se oni vraćaju.

 

Tablica 3.

Ukupni izdaci za obnovu i skrb o stradalnicima rata u razdoblju do 2000. godine

 

Vrsta ulaganja ili izdataka	Ukupna  ulaganja	Udio u %	Ulaganja  2000. godine	Udio u %
Obnova stambenih objekata,  komunalne i socijalne  infrastrukture	11.316.082.608,30	19.18	1.180.772.745,73	17,62
Obnova objekata i infrastrukture  javnih poduzeća	10.766.404.029,10	18,25	774.531.494,36	11,56
Izdaci za razminiranje	549.462.183,78	0,93	168.024.150,59	2,51
Izdaci za sudionike, žrtve i  stradalnike iz Dom. rata i  povratnike	36.373.283.798,70	61,64	4.578.383.510,92	68,32
Ukupno	59.005.619,80	100,00	6.701.711.901,60	100,00

 

(Izvor: https://hrcak.srce.hr/file/47404; stranica posjećena 28.8.2019.)

(Ovo su podaci o izdacima do 2000. godine, danas je brojka daleko veća).

 

Gleda li tko ove brojke i jesu li naši sugrađani srpske nacionalnosti (prije svega povratnici) svjesni koliki teret Hrvatska nosi sve ove godine, među ostalim i za njihovo zbrinjavanje? Trebaju li oni, ako ništa drugo, imati razumijevanja za ove enormne troškove s kojima bi se i mnogo bogatije zemlje teško nosile, ili su im važna samo njihova prava i njihov položaj? Dodamo li svemu tomu da je na našoj (hrvatskoj) strani pobijeno oko 16.000 građana, da se mnogima još uvijek ne znaju grobovi, da je rijetko koji zločin kažnjen – čemu grčevit otpor (kad su Srbi u pitanju) pružaju upravo Milorad Pupovac i SDSS – te da se konstantno provociraju krizne situacije, pogotovu u Vukovaru (s nametanjem ćirilice – i to protivno Članku 8. Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina) dok žrtve sreću na ulicama ili u državnim institucijama ubojice svojih najbližih ili vlastite mučitelje i silovatelje, čovjek s pravom mora biti ogorčen ovom kampanjom u kojoj se Hrvatsku proziva za „fašizam“ i „ustašizaciju“.

 

Prema podacima Ministarstva branitelja Republike Hrvatske od 26. lipnja 2019. godine, Hrvatska još uvijek traga za 1.892 osobe, od kojih su 436 hrvatski branitelji, a ostalo civili.

(Vidi:https://www.rtl.hr/vijesti-hr/novosti/hrvatska/3523417/medved-u-zadnje-tri-godine-prosjek-pronalaska-nestalih-veci-nego-u-proteklih-deset/)

Znaju li Davor Bernardić, Anka Mrak-Taritaš i njihovi istomišljenici koliko još hrvatskih stradalnika ne zna za kosti najbližih članova obitelji ili se bave politikom kako bi javnim prostorom širili histeriju o srpskoj „ugroženosti“ i pomagali Miloradu Pupovcu i njegovoj kamarili na oživotvorenju Memoranduma 2?

Je li to fašizam kad žrtva traži kažnjavanje zločinaca?

Je li ustaštvo kad se traži istina o najvećem velikosrpskom i komunističkom mitu Jasenovcu uz pomoć kojega komunisti i velikosrpski propagandisti već više od pola stoljeća hrvatskome narodu nameću nepostojeću krivnju za „genocid“ i nazivaju ga „zločinačkim“?

Gospoda i drugovi (Davor, Anka, Milorad i njima slični), morali bi znati da Hrvati od istine odustati neće, niti će popustiti u svojoj borbi za utvrđivanje činjenica o prošlosti, kako o Drugome svjetskom ratu i poraću, tako i Domovinskom ratu.

I tu ne pomaže galama kojom nas žele zastrašiti i ušutkati.

Dobar dio njihovih gnjusnih laži već je izašao na vidjelo i to nikako ne mogu podnijeti oni kojima se smisao politike i javnog djelovanja svodi na klevetanja i blaćenje zemlje u kojoj žive.

Mi kojima je do Hrvatske stalo, ostanimo dostojanstveni, mirni, razumni, spremni u svako doba podastrijeti istinu i reći „popu-pop a bobu-bob, ali nemojmo dopustiti da nas uvuku u svoju kaljugu i natjeraju na prihvaćanje njihovih metoda obračuna.

Slušajmo svoju Katoličku crkvu i biskupe koji su odgovorili na klevete na primjeren i pravi način, kao i udruge branitelja na konferenciji što ju je organizirala Udruga Specijalne policije iz Domovinskog rata (danas, 28. kolovoza).

(Vidi: https://kamenjar.com/braniteljske-udruge-pupovac-vrsi-destabilizaciju-hrvatske/) To je jedini pravi put.

 

Moramo nastaviti vršiti javni pritisak na institucije pravne države i vlast da se ova stvar istjera na čistac, a oni koji krše zakone i Ustav ove zemlje odgovaraju za to i tu popuštanja ne smije niti može biti – zbog budućnosti naše Domovine, hrvatskoga naroda i svih građana dobre volje koji žele živjeti mirno i dostojanstveno. Stisnuti zube, ohladiti glave i naprijed: nepopustljivo i do kraja, ali u isto vrijeme mudro, pametno i staloženo. A oni neka klepeću… tiha voda brege dere, kaže naš narod.

 

Zlatko Pinter