Za razliku od Bandića, Pupovac se zna sakriti

Anto Đapić zaslužuje sve čestitke

 

 

• Protekli tjedan protekao je u skrivanju Milorada Pupovca. Nestao je i nema ga u javnosti. Prema nekima je u Beogradu kod "burazerâ", prema drugima je skoknuo na Cipar, a ima onih koji kažu da su ga vidjeli u Budvi i Banjoj Luci. Kao i dosad, nakon dva tjedna pojavit će se i – ne će ispričati. A i ne mora. Siguran sam da i dalje ima cjelokupnu potporu od strane svog koalicijskoga šefa Andreja Plenkovića. Može Milorad reći i učiniti što god hoće i može biti siguran da se Andrej na njega nikada ne će naljutiti. Za razliku od Pupovca za kojega ne znamo gdje je, za Milana Bandića se znalo kada je putovao u Dubai, a zna se i da je s tvrtkom Eagle Hills potpisao Memorandum o razumijevanju o gradnji novoga modernog Zagreba na Savi. Tko je kriv Bandiću što se ne zna sakriti, pa je sada u velikim problemima i u medijima i u gradskoj Skupštini. Progone ga i ne daju mu mira.

Svi traže Milorada Pupovca…

 

• Početkom studenoga 2018. izaslanstvo HDZ-a, na čijem je čelu bio predsjednik vladajuće stranke i Hrvatske vlade, Andrej Plenković, putovalo je u Finsku Vladinim zrakoplovom na kongres europskih pučana. O tomu se mjesecima govorilo i sada su ih tužile tužibabe iz Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa da to nisu smjeli činiti. U HDZ-u se brane da su platili put, a nasljednica Dijane Orešković Letica, Nataša Novaković, ne vjeruje im. Dodatan problem za Plenkovića je što su u državnom zrakoplovu za privatne, stranačke interese s njime putovali donedavni čelnici koje je on ne tako davno smijenio: Nada Murganić, Tomislav Tolušić i Lovro Kuščević. Od onih koji nisu smijenjeni jedino je još na jeftinom putu bio Plenkovićev "intimus" Davor Božinović. Pokrene li se postupak protiv putnika u Helsinki i budu li kažnjeni, ostaje pitanje kako će se među optuženima podijeliti dug, na Andreja i Davora, ili će i smijenjeni morati "participirati".

 

• Što god tko mislio o Anti Đapiću, koji je desetljećima nepravedno sotoniziran, najbolje je ocijenio Milorada Pupovca i njegov planski sustav rušenja hrvatske državnosti u "sadejstvu" sa četničkim režimom u Srbiji. Đapić je između ostaloga rekao: »Današnja Hrvatska ne smije pristajati na srpsko potenciranje hrvatske državnosti isključivo uz nastanak NDH. NDH je bila i izraz povijesnih težnji hrvatskog naroda i oblik državnosti u tadašnjim okolnostima… Treba osuditi i spriječiti politiku i ponašanje Milorada Pupovca, političko srbovanje u Hrvatskoj, iskorijeniti njihovu političku i organizacijsku strukturu, a antifašistima dati mjesto koje im pripada, sramno mjesto u hrvatskoj nacionalnoj memoriji, daleko od države, državnog proračuna, državnom osudom zločinačke paradigme na kojoj djeluju« i zato zaslužuje sve čestitke.

 

• Sve one brojne laži i lažne konstrukcije, kojima se služe razni domaći i strani poznatiji ljudi iz politike, kulture, društva, znanosti…, protiv Hrvata i Hrvatske imaju odraz na jačanje velikosrpskoga napada iz Beograda. Kada u bošnjačkom mediju, primjerice Hrvoje Klasić ili Faris Nanić, napišu da je Hrvatska "fašistička zemlja" to u Beogradu jedva dočekaju, prenesu i multipliciraju. I, u zadnje vrijeme, uglavnom se pozovu na napis u Indexu, "uglednom hrvatskom portalu". Dobro im dođu i izjave Damira Grubiše, Stipe Mesića, Ive Josipovića, Jadranke Kosor… Činjenica je da su u Drugome svjetskom ratu Židovi najviše stradali u Srbiji i da su se početkom rata tamošnji čelni političari poput Milana Nedića hvalili Nijemcima da je Srbija "Juden frei", ali su u drugoj Jugoslaviji to prešutjeli i optužili Hrvate za sve zlo koje je učinjeno nad ondašnjim jugoslavenskim Židovima. Činjenica je i da je Hrvatska tijekom toga rata dala najveći doprinos pobjedi nad fašizmom, što je prije neki dan na obilježavanju 80. obljetnice početka Drugog svjetskog rata u Poljskoj izrekla i hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović. I kada hrvatski političari napokon govore istinu javljaju se čelni ljude aktualne srbijanske vlasti i pokušavaju tu istinu pretvoriti u laž. U pomanjkanju argumenata srbijanski ministar obrane Aleksandar Vulin proziva hrvatsku predsjednicu da je pijana, da je "sljedbenik Pavelića", da "uživa da se ruga žrtvama ustaških koljača", da je NDH "najstrašnija fašistička tvorevina", "mjesto s logorom za djecu gdje je zaklano 20.000 malih Srba, Židova i Cigana" (http://www.politika.rs/sr/clanak/436962/Vulin-Kitarovickinih-lazi-se-gade-antifasisti)… Na našu sramotu, Vulin samo ponavlja ono što ovi "naši" prethodnici – iz nekih razloga – rado ponavljaju.

 

• Kada sam saznao da Zajednica udruga i članova HVIDR-e grada Zagreba najoštrije osuđuje postupke organizatora ovogodišnjega Rujanfesta, grada Zagreba, zbog toga što su organizatori pozvali srpske i srbijanske pjevače koji su tijekom velikosrpske agresije pjevali četničke pjesme i iskazivali potporu velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku, potražio sam program Rujanfesta i pronašao popis onih koji stižu na Bundek i Zagreb. Među njima su Željko Joksimović, Miroslav Ilić, Seka Aleksić, Momčilo Bajagić Bajaga i Instruktori, Željko Samardžić, Edo Maajka, Neki novi klinci (Balašević Tribute band), Dejan Matić, Senidah Senida Hajdarpašić, Slobodan Veljković Coby, Ministarke iz Beograda… Cijela bulumenta srpskih i onih njima sličnih folk-pjevača treba pjevati i nastupati u Zagrebu pod sloganom 'Pomakni svoje granice zabave'. Hoće li, vidjet ćemo.

Serbian festival na Bundeku

 

• Damir Grubiša, SDP-ov političar, diplomat, profesor na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, predsjednik Savjeta SDP-a za međunarodne odnose…, rođen je u Rijeci 1947. »od oca Hrvata i majke Talijanke« (http://www.mvep.hr/hr/predstavnistva/poslanici/grubisa-prof-dr-sc-damir/). Taj i takav SDP-ov kadar za razne poslove i namjene za Pupovčeve velikosrpske Novosti opravdava Milorada Pupovca, Aleksandra Vučića, Aleksandra Vulina… U razgovoru s Draganom Grozdanićem ustvrdio je: »Napadi na hrvatske Srbe su rezultat političke klime koja se sustavno godinama potiče ili koju vlast tolerira« i nastavio: »Korijeni te netrpeljivosti i agresivnosti leže u temeljima ovdašnje politike u vrijeme kada je hrvatska vlast, nakon demokratskih izbora 1990. u odgovoru na Miloševićevu politiku stvaranja Velike Srbije i pobunu Srba u Hrvatskoj, krenula putem demonizacije i progona Srba: njihovim izbacivanjem s posla, istjerivanjem iz stanova, šikaniranjem pa i ubojstvima, dok je propagandna mašinerija režima sijala strah čak i od onih Srba koji su ostali lojalni Hrvatskoj kao svojoj domovini«, čime je amnestirao Srbiju i Miloševića, a dodatno optužio Hrvatsku i predsjednika Franju Tuđmana da je kriv za srpsku agresiju na Hrvatsku. I ne samo što je Grubiša optužio Hrvatsku da je izazvala Srbiju da ju napadne, odnosno da je dobila što je zaslužila, on ide i dalje u sotoniziranju Hrvata i Hrvatske i kaže: »Činjenica da su već tada provedene nedvosmislena rehabilitacija ustaške ideologije i revizija povijesti u funkciji Domovinskog rata ima za posljedicu to da hrvatsko društvo gotovo trideset godina poslije regredira, umjesto da se ulaskom u Europsku uniju normaliziralo, prije svega prihvaćanjem antifašističkih, antirasističkih i antinacionalističkih vrijednosti te iste Europe. Za taj hrvatski put ‘naprijed prema prošlosti’ s renesansom skvadrističkih, fašističkih batinaških metoda, kao što je to slučaj maskiranih napadača kod Knina, razbijanje ćiriličnih ploča u Vukovaru i protuustavno ponašanje pojedinih političara, odgovornost dakle snosi i politička kasta na vlasti«. I sada zamislite tko nam je, u osobi Damira Grubiše, bio veleposlanik u Rimu? Taj sin »od oca Hrvata i majke Talijanke«.

 

U nastavku Grubiša govori o "ambivalentnosti prema ustaškoj prošlosti Hrvatske", "otvorenom revizionizmu u odnosu na hrvatski fašistički režim", koji je, po njemu, "ugrađen u školske programe, čime stasaju nove generacije s poremećenim sustavom vrijednosti, a destruktivnu ulogu imaju i masovni mediji, posebno državna televizija", što su znali da se nikako ne može pomiriti s postojanjem hrvatske države. U nastavku Grubiša zaziva nasilne metode, nastale u vrijeme njemu očito dragih totalitarističkih represivnih sustava u boljševičkoj Rusiji, SSSR-u, Jugoslaviji, Kini, Sjevernoj Koreji… i proziva naše aktualne političke vođe da "oklijevaju da raskrste s genocidnom ustaškom prošlosti, toleriranju ustaške simbolike i poruka, militarizaciji zemlje i popuštanju pred kršćanskim militantnim fundamentalizmom", što "baca Hrvatsku u povijesnu kaljužu". Za njega u Hrvatskoj postoji "ur-fašizam", urbani fašizam, kojega, prema Umbertu Ecu naziva "vječni fašizam", a razlog postojanja toga "ur-fašizma" vidi u "povijesnom revizionizmu u vezi Drugog svjetskog rata i glorifikaciju Domovinskog rata, bez suočavanja s ratnim zločinima počinjenim s pretekstom oslobađanja vlastitih teritorija i izgradnje vlastite države", što je klasična jugo podjela krivnje između srpskoga agresora i hrvatske žrtve.

 

I nakon svega Grubiša se dotiče Jove Mirića (Krbavica, 24. X. 1935. – Zagreb, 5. IV. 2015.), glavnoga ideologa Srba u Hrvatskoj od sredine sedamdesetih godina XX. stoljeća i prethodnika ovodobnoga srpskog ideologa Dejana Jovića. Mirić je kao profesor na Fakultetu političkih nauka (znanosti) 1984. objavio knjigu Sistem i kriza sa ciljem rušenja jugoslavenskoga Ustava iz 1974., koji je bio trn u oku svim srpskim i jugoslavenskim unitaristima, pa tako i Miriću. Mirić je u vrijeme srpske agresije na Hrvatsku lukavom podjelom krivnje pokušavao opravdati srpsku agresiju i ovim riječima: »Nova hrvatska vlast Srbe u Hrvatskoj brutalno je politički desubjektivirala, a srpska politika ih još brutalnije gurnula u rat protiv Hrvatske. Jer, oni nisu znali politički da odgovore na hrvatsku politiku dekonstitucionalizacije, političke desubjektivizacije i diskriminacije. Odgovorili su – pobunom, nasiljem i terorom, pa na taj način i sami učinili legitimnom represivnost nove hrvatske vlasti. Te pobune u takvom oružanom obliku najvjerojatnije ne bi bilo da srpska manjina u Hrvatskoj nije imala iza leđa "starijeg brata", ali je sasvim sigurno da u Srbima u Hrvatskoj ni Srbija (Milošević, Šešelj, Drašković, ni Armija) ne bi imali uporište da su oni u Hrvatskoj imali demokratsku vlast i državu koju bi osjećali svojom«. (Ilija T. Radaković, Besmislena Yu-ratovanja 1991.-1995., http://www.znaci.net/00001/23_4_12.htm) I nakon ove Mirićeve izjave iz devedesetih Grubiša od njega pokušava nametnuti nam da povjerujemo da je on bio sve drugo samo ne ono što je i kako govorio i pisao. »Primjenjujući Ecovu taksonomiju karakteristika ur-fašizma na Hrvatsku, moramo krenuti od povijesnog revizionizma fašističke prošlosti. Ne manje je važan kult države i državotvorstva, po kojemu je država sve, a pojedinac ništa, infinitezimalna veličina, suprotstavljen državi kao najvišoj kreaciji nacionalnog duha. Ta ‘opčinjenost državom’, kako je govorio politolog Jovan Mirić, koji je inače kao profesor na Fakultetu političkih znanosti bio podvrgnut šikaniranju po nacionalnoj osnovi i zbog toga se ranije umirovio, nameće se pojedincu kao totalitet kojemu je sve podređeno, a onaj koji se usudi podvrgnuti kritici bilo koji aspekt funkcioniranja države olako se etiketira kao neprijatelj Hrvatske te izvrgava javnom progonu i demonizaciji«, rekao je o Miriću Grubiša i time se pokazao u pravome svjetlu.

 

• Hrvatska vlada spašava riječko brodogradilište 3. maj sa 150 milijuna kuna! To je najobičnije pljačkanje hrvatskih poreznih obveznika i pokušaj udobrovoljavanja SDP-ove vlasti u Rijeci. Dodatno ulje na vatru dolio je ministar gospodarstva, poduzetništva i obrta Darko Horvat izjavom da će vjerovnicima isplatiti tek 15 posto njihovih potraživanja.

 

• Miljenko Jergović živi u Hrvatskoj, ali je još uvijek duboko u Sarajevu i Jugoslaviji. Potpuno se vratio srpskoj ijekavici i piše li piše u JUL-u "tačno", "pretumače", "Evropa", "Minhen"… Pišući o 80. obljetnici vojnoga napada Njemačke na Poljsku (https://www.jutarnji.hr/komentari/pise-miljenko-jergovic-kako-je-1-rujna-prije-80-godina-ratom-dovrsena-kratka-povijest-europskog-bescasca/9282179/), u namjeri da amnestira Josifa Staljina i drage mu onodobne "internacionalne komuniste", kao i boljševičke vlasti u Moskvi koje su 23. VIII. 1939. potpisali agresorski pakt Ribbentrop – Molotov protiv kršćanske Poljske, Jergović je optužio Katoličku Crkvu i Sile osovine, ali ne i Sovjetski Savez i profašistički režim Milana Stojadinovića u Beogradu.

 

• Na društvenim mrežama piše da je Faris Nanić rođen u Zagrebu 1964. godine, gdje je završio Građevinski fakultet, da se novinarstvom, publicistikom i esejistikom bavi od 1988., da je objavljivao tekstove u mnogim domaćim i stranim publikacijama, da je bio novinar, urednik, glavni urednik i direktor u nekoliko izdavačkih i novinskih kuća, da je pokrenuo te više godina bio glavnim urednikom Preporodovog Journala, mjesečnika KDBH Preporod, da je dosad objavio tri knjige… Nanić kao građevinski inženjer radio je u Gortanu, Hrvatskim autocestama, Viaduktu u Ujedinjenim Arapskim Emiratima… Još piše i da je jedan od 40-orice potpisnika inicijative za osnivanje Stranke demokratske akcije Hrvatske 1990., čiji je 1999. bio politički tajnik. Jedno vrijeme obnašao je državne dužnosti u Sarajevu. Živi i radi na relaciji Zagreb-Sarajevo. Zašto ovaj uvod? Zato što je Farisov primjer preslika onih političkih Hrvata – a kojih nije mali broj – koji imaju veliki problem da žive u domovinu, a ne vole ju. A ne vole čak ni riječ "veli", "velim". Previše mu je hrvatska. Sve svoje frustracije protiv Hrvata i Hrvatske redovito istrese u svojim napisima u vrhbosanskom bošnjačkom portalu Stav, pa tako i ovaj puta u članku pod naslovom »Nacionalistički inspirirano nasilje u Hrvatskoj može preći u mainstream« (https://stav.ba/nacionalisticki-inspirirano-nasilje-u-hrvatskoj-moze-preci-u-mainstream/).

 

Već sam naslov govori o onome što piše u tekstu, a to je nasilje. Iako Nanić brani "ugrožene Srbe" u Hrvatskoj, oni mu nisu bitni, hrvatski mu Srbi samo koriste kao paravan za ocrnjivanje Hrvata što se još nisu predali organiziranoj najezdi islamskih migranata iz Azije i sjeverne Afrike. Nanićev napis upućen je i "desnim hrvaćanskim portalima", koji su ga "nekoliko puta prozvali da kao autor koji je rođen i živi u Hrvatskoj piše o fašizaciji zemlje". Smeta mu to "prozivanje" tih "desnih hrvaćanskih portala", pa, da bi se našalio, za sebe kaže: "ja Bošnjak i musliman, stranac, haman Azijat", što bi trebalo značiti da mu netko u Hrvatskoj predbacuje što je Bošnjak ili musliman, što nema nikakve veze s istinom. Nanić brani Turke zulumćare koji su u XV. stoljeću upali u današnju Bosnu, srce hrvatske državnosti i pokušava zamjenom teza ismijati činjenicu da su Turci – posljednji barbari s Istoka – bili agresori koji su zaustavili Hrvate u svekolikom razvoju. I umjesto da prizna turska stoljetna klanja Hrvata katolika, on optužuje Hrvate da su »otimali pljačkom, paleži, ubojstvima i silovanjima, Ilirima, Tračanima, istočnim Rimljanima, Bošnjacima, Mađarima…«. Smeta mu i činjenica da su Hrvati spasili Hrvate 1995. u Cazinskoj krajini, poznatijoj kao »Turskoj Hrvatskoj«, od Srba da ih ne pokolju kao što su poklali u Srebrenici tamošnje pučanstvo. Prihvat 750.000 bošnjačkih izbjeglica u Hrvatskoj ispred srpske kame od 1992. do 1995. za Nanića je »eksplozivna mješavina potpunih izmišljotina, mitova, malo, slabo savladane, osnovnoškolske historije i puno neznanja i kompleksa superiornosti«.

 

U nastavku Nanić lamentira o tzv. »retuđmanizaciji Hrvatske u svom najraskošnijem obliku«, što bi po njemu trebalo biti loše, vrijeđa predsjednika Vlade za korupciju, predsjednicu države za domoljublje… Zanimljiv je Nanićev stav oko činjenice da mladi Srbi u Hrvatskoj gledaju utakmice Zvezde a ne Dinama u Ligi prvaka, pa to uspoređuje s navijanjem Hrvata u BiH za hrvatsku nogometnu reprezentaciju što se nikako ne može uspoređivati. Iako obzirno, ipak se dotiče organiziranoga useljavanja migranata u Hrvatsku i Europu. Napada hrvatske policajce za "nasilje" i nikad dokazane "nelegalne ulaze i pucanje na teritoriju Bosne i Hercegovine". »U Hrvatskoj je na djelu fašizacija društva u kojoj se ne smije "ni riječ dignuti na svetinje" poput tzv. Domovinskog rata, starih i novih hrvatskih mitova i legendi, brige za Hrvate izvan Hrvatske (čitaj: hercegovačke katolike u Bosni, članove HDZ-a), uz direktno miješanje ne samo u unutarnje poslove već i samo unutarnje uređenje Bosne i Hercegovine, ili propitkivati čak niti tipove poput Franje Tuđmana i Gojka Šuška, dvojice lidera udruženog zločinačkog pothvata iz pravomoćne presude Haaškog tribunala za zločine u bivšoj Jugoslaviji hercegovačkim smušenjacima s ubojitim djelovanjem, u kojem se ovom prvom gradi sve veći broj sve kičastijih monumenata?! Monumenata koji se dižu projektantu države Hrvata i katolika u kojoj su ostali gosti ili neprijatelji ako ne začepe gubice i ako traže poštivanje svojih ustavnih prava«, mrtav-hladan napisa Nanić. Smeta mu "nadijevanje" ulica po Franji Tuđmanu i Gojku Šušku, kao i "njegovim zločinačkim pobočnicima" u čemu on vidi "proces fašizacije društva". Farisu smeta sve hrvatsko, katoličko, kršćansko.

 

• Osim Harisa Nanića, Muslimana-Bošnjaka, koji je rođen u Hrvatskoj, a ne voli ju, Hrvatska je prepuna Hrvata-katolika koji također ne volu svoju domovinu. Jedan od njih je Hrvoje Klasić (Sisak, 6. XII. 1972.), historičar "novoga doba". Klasić u razgovoru za bošnjački dnevni list Dnevni avaz u vlasništvu Fahrudina Radončića na malo drukčiji način ocrnjuje svoju domovinu Hrvatsku (https://avaz.ba/vijesti/intervju/513109/hrvoje-klasic-za-avaz-nama-ovdje-nuzno-trebaju-ljudi-poput-vilija-branta). Povod razgovoru s Melihom Smajkić je navodna prijetnja smrću našemu Hrvoju. Nakon ove prijetnje, u koju blago sumnjam, Klasić nije odgovarao na novinarkina izravna probošnjačka odnosno protuhrvatska pitanja, ali je ipak – na puno blaži način – izrekao bezbroj neistina. Izruguje se pogrebima HOS-ovaca u uniformama HOS-a, poduzetnicima koji imaju stotinu zaposlenih radnika, ponovio je da je "Jasenovac bio logor smrti", da je "ustaški pokret bio zločinački", da je pozdrav Za dom spremni "ustaški pozdrav"… Iako je u nastavku razgovora rekao da "ne voli gledati u tuđe dvorište" ipak je sa zadovoljstvom optužio Hrvatsku što je spasila Bosnu i Hercegovinu od srpske agresije. Iako je u razgovoru ustvrdio: »Nisam nikad bio stručnjak za Bosnu« nije Klasiću zasmetalo da spomene »nedosljednost hrvatskih političkih elita prema hrvatskom narodu u BiH i sve što se radilo na uspostavi 'Herceg-Bosne', pomaganju u ratu vojno-financijski, kako god, sada, između ostalog, dolazi na naplatu«. Izrekao je ono što današnji suncokret-Bošnjaci žele čuti, a to je da je konstanta hrvatske politike prema BiH "figa u džepu", i da se uvijek "pomalo licemjerno javno govorilo o cjelovitosti BiH, o identitetu BiH", a ustvari lagalo. Ima Klasić rješenje i za probleme u "regionu". Traži novoga Willyja Brandta. Hoće li ga naći, nije rekao.

 

• Proslavu Svete nedjelje u čast Predragocjenoj Krvi Kristovoj, u nedjelju 1. rujna, predvodio je đakovačko-osječki nadbiskup Đuro Hranić i u propovijedi rekao kako bi škola za život trebala biti utemeljena na Isusovoj školi koja je škola poniznosti, ali i istinska škola za život. »Takva škola uči, osim poticanja na izvrsnost i isticanja onih najizvrsnijih, prihvaćati i vrjednovati one koji ostaju kod kuće. Koji ne mogu ići na natjecanja, niti osvajaju prva mjesta, poput hromih, slijepih i onih koji ne mogu uzvratiti, kako se spominje u evanđelju koje Crkva pred nas stavlja ove nedjelje. Istinska škola za život pozvana je podržavati i male te skromne, ali itekako važne korake djece s invaliditetom, motoričkim ili mentalnim poteškoćama, autistične te druge djece i mlade«, pojasnio je biskup Hranić i izravno poručio ministrici obrazovanja Blaženki Divjak da griješi kada uznastojava na "izvrsnosti". Još je rekao kako se škola za život ne može ostvariti bez poštovanja učiteljskoga poziva i zatražio kako učitelji također imaju svoja osobna prava i moraju imati ispunjene osobne pretpostavke u životu kako bi dali svoj obol školi budućnosti.

Nadbiskup Đuro Hranić u Ludbregu 2019.: Škola za život trebala bi biti utemeljena na Isusovoj školi koja je škola poniznosti, ali i istinska škola za život

 

• U nastojanju da se kod obrazovanja djece u školi što više onemogući roditelje da odgajaju svoju djecu, liberalna HNS-ova "ministarka" Blaženka Divjak nastoji ukinuti dosadašnju mogućnost da roditelj sam do tri dana može opravdati izostanak svog djeteta, te traži da baš svaki izostanak opravdava liječnik obiteljske medicine, što je u suprotnosti sa zdravim razumom. »Osim što se time stvaraju nepotrebne gužve u, ionako pretrpanim ordinacijama, djecu se dovodi u situaciju da se u čekaonicama, pogotovo u zimskim vremenima, dodatno zaraze kakvim virusom i ozbiljnije razbole«, poručili su joj iz Koordinacije hrvatske obiteljske medicine (KoHOM).

 

• Đole Balašević ima tri kćeri. Jedna od njih je Beba Balašević. Kao i njegov otac – jugonostalgičarka je. Na svome twitteru (https://cro.time.mk/c/f144fd5b42/) napisala je poruku nogometnim navijačima "s prostora" bivše Jugoslavije, koji čine nerede: »Majke mi ne kapiram ovo više. Brate mili, jeste htjeli svi da imate svoje države? Jeste. Jeste dobili svi svoje države? Jeste. Skinite nam se svima već jednom«.

 

• Poljski predsjednik Andrzej Duda, u govoru prigodom 80. obljetnice početka Drugog svjetskog rata, upozorio je na povratak imperijalističkih težnji u Europi. Njegova kritika ovaj puta je uglavnom bila upućena na Rusiju, koja je 2008. okupirala sjever Gruzije (Južna Osetija) i 2014. jug Ukrajine (Krim, Luhansk i Donbas). "Znate što se dogodilo 2008. u Gruziji i 2014. u Ukrajini do danas, granice su pomaknute, okupacija, ratni zatvorenici, vojne provokacije", istaknuo je Duda i pozvao europske čelnike i svijeta, članice NATO-a i EU-a da "izvuku lekciju iz te situacije".

 

Marijan Majstorović