LNG terminal na Krku – novi Obrovac?

Hrvatska ostaje bez dostatne opskrbljenosti plinom

Svatko tko zna nešto o staroj Jugi, zna s kakvom je euforijom uz vatromet i slavlje 1970. obilježen početak izgradnje Tvornice glinice Jadral u Obrovcu, koja će u povijesti ostati upamćena kao jedan od najvećih promašaja privrede Socijalističke republike Hrvatske u tadašnjoj Jugoslaviji, pa je pojam „obrovac“ tako postao sinonim za svaki veći promašeni projekt općenito. Komunjare su smatrali da se tek s izgradnjom tvornice eksploatacija tražene rudače/glinice mogao razviti isplativ biznis u aluminijskoj industriji. Mogao, kažemo, jer se to na koncu nije dogodilo, što zbog pogrješnih procjena o količini rude koju je skrivao obrovački krški kraj, a još više čini se zbog nepovoljnog modela financiranja i rada obrovačke tvornice za koju je prije konačnog zatvaranja procijenjeno da manje troškove stvara ako ne proizvodi, nego da radi. Jadral je bio promašaj i zbog toga što su se  parametri sa kojima se ulazilo u projekt  u međuvremenu višestruko promijenili.

Euforistično lobiranje za projekt LNG terminal na Krku u mnogo čemu podsjeća na projekt Jadral/Obrovac, prije svega po političkom proglašavanju ovog projekta od strateškog značaja za Hrvatsku, uz nedostatak čvrstih dokaza o isplativost ove investicije i upornog „zastrašivanja“ hrvatske javnosti da bez tog LNG terminala na Krku, Hrvatska ostaje bez dostatne opskrbljenosti plinom?! Da je sumnja u novi hrvatski „obrovac“ opravdana potvrđuju nekoliko činjenica:

– Činjenica je da se bez ikakvih valjanijih argumenata i dokaza odustalo od orijentacije za dobavu plinom sa istoka, takozvanim 'južnim tokom', isključivo pod političkim pritiskom iz EU-a i SAD-a

– Činjenica je da je argument da LNG terminal na Krku za nas znači sigurnost opskrbljivanja plinom od više alternativnih dobavljača plina je prilično „šupalj“, jer nema nikakvih dokaza da je Hrvatska bilo kojem dobavljaču plina na svijetu toliko „važna“ da bi je ucjenjivali ne isporukom plina, ako smo sposobni platiti taj plin.

– Činjenica je da je trenutačno i vjerojatno i srednjoročno, cijena plina s istoka (Rusija) niža od cijene plina sa zapada (SAD), što će i dugoročno vjerojatno ostati tako.

– Činjenica je da planirani kapacitet LNG terminala na Krku, od 2,6 milijardi kubika plina godišnje, daleko veći od hrvatskih potreba od hrvatskih potreba od 520 milijuna kubika plina godišnje, za hrvatske zakupce INA i HEP, a za razliku od 2,08 milijardi kubika plina godišnje, za sada nema ozbiljnih/sigurnih zakupaca. Uz ovako nisku iskorištenost kapaciteta (oko 20 %) nema šansi da projekt bude ekonomski isplativ!

– Činjenica je da sve gubitke i neracionalnosti u poslovanju bi morali podmirivati hrvatski građana i kroz povećane cijene koje bi morali plaćati INI odnosno HEP-u.

– Činjenica je da je upitna i činjenica da od iznosa investicije od 233,6 milijuna eura, brod/skladište plina košta 156,9 milijuna eura, gradi u Šangaju i to posredstvom norveške tvrtke Golar kao isporučitelja, umjesto da se razmotrila mogućnost gradnje u Hrvatskoj, budući da se radi o objektu manje tehničke kompliciranosti od brodova koje naši škverovi znaju graditi.

– Činjenica je da su argumenti zagovornika LNG terminala na kopnu zanemareni, lapidarnom tvrdnjom da je „ploveći“ LNG terminal siguran kao i terminal na kopnu, što je iz više razloga neodrživa tvrdnja.

Sve gore navedene činjenice, i još podosta onih za koje nije bilo ovdje mjesta da se o njima govori (tendencija prjelaska na obnovljive izvore, moguće blokade u dolasku brodova koji dopremaju LNG do Krka, brod je lakša meta za eventualne terorističke napade, veći troškovi održavanja broda-skladišta od skladišta na kopnu, itd…), daju podlogu za to da se za LNG terminal na Krku može pretpostaviti da će eventualno postati neki novi hrvatski „obrovac“, s gubicima u poslovanju, čije podmirivanje će tradicionalno, morati snositi hrvatski građani! Politika i lobiji koji u projektu LNG terminala na Krku imaju svoje materijalne interese, uspjeli su „progurati“ ovaj projekt kao projekt od strateškog interesa za Hrvatsku, ali će isti ti „guratelji“ tog projekta, kao po običaju, nestati u „mišjim“ rupama, kada se bude pokazalo da je ovo neki novi hrvatski „obrovac“! „Drugo vrijeme, ista sudbina“ – mogao bi  biti neki prikladni komentar za cijelu ovu priču. Živi bili pa vidjeli!

Laslo Torma, dipl. el. ing.