Jugo Hina o smrti Györgyja Konráda

Konrád: Naoružani Hrvati protjerali iz Krajine i Slavonije istojezične pravoslavce koje bismo mogli nazvati Srbima

Jugo Hina objavila je vijest da je umro mađarski pisac i disident Gyorgy Konrad (Berettyóújfalu). U kratkoj krajnje nepismenoj vijesti puno je pogrješaka i puno je skrivanja bitnoga. Krivo je napisano i ime i prezime ovoga osebujnoga Mađara. Piše Gyorgy Konrad, a treba György Konrád. Pogrješno je napisano njegovo mjesto rođenja. Piše: Berettyoujfau, ispravno je Berettyóújfalu. Piše da je njegov rodni grad blizu Debercena, a ovaj se mađarski grad hrvatski piše Debrecin, a mađarski Debrecen.

U nastavku vijesti hvali se ovaj mađarski pisac židovskih korijena, a, siguran sam, namjerno prešućuje ono najbitnije, a to je da mu je jedna od dviju žena bila Srpkinja i da je prezirao i jako loše pisao o Hrvatima, pa i u vrijeme velikosrpske agresije na Hrvatsku. A što je i kako loše György Konrád pisao o Hrvatima pogledajmo iz pera hrvatskoga, crnogorskog i srpskog pisca Mirka Kovača (Petrovići, Crna Gora, 26. XII. 1938. – Rovinj, 19. VIII. 2013.), koji je 1991. pobjegao iz Srbije jer nije podržao agresiju Srbije na Hrvatsku i BiH.

Mirko Kovač o srbofiliji Györgyja Konráda

Pišući o Konrádovoj knjizi Jugoslovenski rat i šta bi posle moglo da usledi Kovač je napisao kako mu se čini da je knjiga napisana »na brzac i u kabinetu Dobrice Ćosića«. »György je Konrád ponudio pregršt dvojbenih, malne i površnih spoznaja. Katkad mi se učini da je sve pisano na brzac i u kabinetu Dobrice Ćosića. Već za rata u Hrvatskoj nisu mi se sviđala Konrádova razmišljanja, ali tada se još moglo polemizirati s njegovim pristranim i krivim prosudbama, a sada mi se čini da bi takvo što bilo dosadno, pa ću ostati tek na popisu nekih njegovih proizvoljnosti, bezvoljan da štogod popravljam – od toga sam davno, već davno digao ruke. Pa ipak sam, čitajući ovu knjižicu, podcrtavao neke iritirajuće pasuse, jer sam bio začuđen kako autor takvog kalibra rabi loše klišeje. Nisam kanio sačiniti polemičan tekst, niti mi je do polemike, nego sam jedino bilješke s margine uredio i pretočio u svojevrsnu recenziju.

Lakše bi mi bilo i bolje bi mi leglo da je György Konrád sačinio neku svoju intimnu priču i smjestio je, kao i ovu brošuricu, u vremenski okvir od ožujka do lipnja 1999. godine, te da je NATO-bombardiranje Srbije upisao u neki svoj dnevnik i dao mu kakvu zgodnu i izazovnu literarnu formu, ali kad se stvarima prilazi socio-psihološki, kad se autor trsi povijesnim činjenicama, onda se tu mora dobro zaorati i jače zagristi. U svakom slučaju, zanimljive mislioce i pisce, a György je Konrád jedan od tih, moramo ozbiljno i s dužnim štovanjem tretirati, čak i onda kad griješe.

György Konrád bez mnogo zazora obrazlaže da je međunarodna zajednica rasturila Jugoslaviju, jer joj se, kako veli, "dopao raspad". Nije valjda netko moćan donio odluku o rasapu jedne države samo zato što mu se to sviđalo, zabave radi, "hajde da se zavalimo u fotelju i gledamo što će nam taj raspad donijeti", povikaše mudraci međunarodne zajednice. Pisac veli da su bili protiv Jugoslavije kao "umjetne tvorevine", a potom silom oružja podržali novu državu Bosnu, koja je također "umjetna tvorevina". Takav književnik, te političar i filozof, ne bi smio prihvaćati natuknice o državama kao "umjetnim tvorevinama", jer su te i takve rabljene i zlorabljene floskule svojstvene banalnim tipovima koji vole klišeje i ne prepoznaju glupost, a uza sve, može se mnogo toga nazvati "umjetnom tvorevinom", i je li uopće nužno razarati ono što je "umjetna tvorevina", ako kao takvo funkcionira.

Ne samo što je međunarodna zajednica zabave radi rasturila jednu državu nego se stavila na stranu "albanskih terorista", veli pisac, i to na isti način kako se prije toga stavila na stranu slovenske i hrvatske secesionističke politike. Autor nadalje zbori da su Zapadnjaci sve svoje greške prebacili na Miloševića i proglasili ga zlotvorom samo zato da bi okrivili "vaskoliki srpski narod", te da bi proizveli glavnog demona protiv kojega će onda pokrenuti zračnu kampanju. Ispada kako je u ovoj balkanskoj priči najnevinija domaća politička stoka koja je na ovim pustim poljima harala, ili još hara, eto više od deset ljeta.

Analitičar György Konrád tvrdi da su "zapadni političari priznali etnički nacionalizam", što je neminovno vodilo u etničko čišćenje, pa su tako "naoružani Hrvati protjerali iz Krajine i Slavonije istojezične pravoslavce koje bismo mogli nazvati Srbima". Ne shvaćam kako bismo ih mogli drukčije nazvati, ali dopuštam da Konrád zna još neko ime za prognane pravoslavce. On dalje veli da su i "naoružani Srbi sa srpskih teritorija u Bosni protjerali istojezične muslimane i katolike koje bismo mogli nazvati Bošnjacima i Hrvatima".

Čim analitičar dvoji kako nazvati istojezične prognanike, biva očito da je to za njega jedno te isto, te da se to jedno te isto može i drukčije nazvati, a može i ostati tako kako je. Jedino je autor nešto više siguran u to da su Muslimani zapravo Srbi, pa veli kako su Hrvati i Srbi "protjerivali muslimanske Srbe koji se drukčije zovu i Bošnjacima i koji su za vrijeme Drugog svjetskog rata bili na strani ustaša". Ovo je toliko nevjerojatno da sam pomišljao kako je prijevod falsificiran i u službi propagande, ali znajući da je Vicko Arpad prevoditelj, temeljit i jedan od ponajboljih, onda sumnje ne stoje, neznanje je autorovo.

Čudi me da je jedan Konrád tako slasno pokusao bajato jelo iz srpske političke menze, te da je uzeo zdravo za gotovo žvaku o "muslimanskim Srbima", uz to još i ustašama. Kad se već piše ovakva studija, onda se moraju sve finese ozbiljno uzimati i pedantno složiti. Pisac brošure Jugoslovenski rat danomice zaobilazi Srbiju, koja je zapravo najozbiljniji krivac rata, valjda samo zato da bi je kasnije prikazao što nevinijom žrtvom "NATO-agresije". Zločini JNA nisu mu bitni, a za nasilje nad Albancima krivi su sami Albanci, jer su bojkotirali izbore i nisu se "udružili s opozicijom kako bi na vlast u Srbiji možda doveli neke druge ljude". Konrád bi morao znati da je srpska opozicija nacionalistička i još više protualbanska. Ona Miloševiću zamjera što Albance nije davno poubijao i protjerao. Ali jedan takav mislilac kao što je Konrád, ipak znade najednom odbrusiti, i tu smo odmah suglasni, kako mu se nimalo "ne dopada kada veliki udari na manjeg i slabijeg". To ugledni pisac misli na moćni NATO koji tuče malu Srbiju, ali taj princip ne vrijedi kad jaka Srbija udara na slabe i male Albance.

Doduše, on veli na jednom mjestu da je NATO-intervencija vodila k tomu da će "mali tući još manjeg", kao da je do tada vladala idila među njima, pa je NATO sve pokvario i potaknuo osvetu. Isto tako, u suglasju sam s piscem Konrádom kad veliča "duh samoodređenja" koji je zahvatio Srednju i Istočnu Europu nakon propasti komunizma, ali me čudi što niječe taj duh ako su u pitanju narodi nekadašnje jugoslavenske federacije i naziva ga secesionističkim. Nije valjda "duh samoodređenja" privilegija za jedne, a mana za druge.

Pisac Konrád okomio se u svojemu uratku na one površne i neuke koji Srbiju prokazuju kao fašističku, a Miloševića uspoređuju s Hitlerom. U njegovoj argumentaciji najjači je adut da Srbi nikoga nisu napali, nego su "napadnuti avijacijom NATO-a". Ljutito je osporio da Srbi istrjebljuju Albance, nego je slika posve drukčija, jer je "pola milijuna Srba iskusilo ubojstva i etnička čišćenja u Slavoniji, u Krajini i u muslimanskim i hrvatskim dijelovima Bosne i Hercegovine". On veli da je Zapadu bio potreban Milošević kao zlotvor, eda bi "lideri NATO-a blistali u moralnoj dobroti". Miloševića okrivljuje samo zato što se sam uklopio "u sliku đavola", i to po mjeri Zapada, i "tako im došao kao naručen".

Naravski, György Konrád ima umjesnih prosudbi i dobrih pasusa, a svatko razborit s njim će se složiti da je nasilje neprihvatljivo ma s koje strane dolazilo, ali neka su njegova tumačenja u najmanju ruku neobična ili neduhovita, kao, primjerice, kad kaže da je čitav taj rat "proveden i da se vodi zbog nas televizijskih gledatelja". Zazirem od mišljenja koje hoće po svaku cijenu biti zabavno ili "šokirati prostotu". Tko bi to u svijetu ratovao kako bi nama, televizijskim gledateljima, priuštio zabavu? I kakav je to onda svijet u kojemu živimo i tko je taj monstrum koji poradi naše zabave i valjda vlastita profita odluči poubijati nekoliko tisuća djece samo u Sarajevu. Možda ja ne kužim te "sinarhijske dramaturge" koji sjede u nekoj loži i vuku sve konce toga jedinstvenoga i globalnoga programa smrti. Ta mi je dramaturgija neprihvatljiva, jer nivelira zbiljno i fiktivno, istinito i lažno. Ili nas mislioci tipa Konráda zafrkavaju.

Prostor mi je ograničen, pa je nemoguće navesti mnoge citate iz ove knjižice, katkad zapanjujuće originalne, poput onih da je "kalašnjikov modni detalj u izgledu mladih ljudi", ili da je normalno divljaštvo i okrutnost srpskih vojnika, jer su i sami prognanici, a albanski su im gerilci spalili domove. Konráda najviše boli to što se "NATO stavio na stranu albanske nacionalističke diktature", a to mu je još čudnije kad se zna da je za "vrijeme Drugog svjetskog rata albanski nacionalizam bio saveznik hrvatske fašističke države". Nije li ovdje autor nasjeo na srpske mitove i upao u istu prazninu? A onda, pomalo posprdno, nagađa kako zagovornici zračnih udara "toliko suosjećaju s kosovskim Albancima da će se i rasplakati". Ma koliko se vrli književnik rugao suzama, moram priznati da me jad i bijeda albanskog izgona, tragičnost njihova egzodusa, toliko puta potresla i rasplakala«. (Mirko Kovač, Elita gora od rulje (7), Đerđ Konrad, srpska majka, E-novine, 2. XI. 2009., http://www.e-novine.com/kultura/kultura-tema/31709-Konrad-srpska-majka.html)

Tako je Mirko Kovač pisao o Györgyju Konrádu. Tako je trebala i Hina ukratko napisati o drugoj strani ovoga mađarskoga pisca u svojoj kratkoj vijesti, koja je u cijelosti ista kao i Tanjugova vijest koju su prenijeli srbijanski mediji. A zašto Hina nije napisala istinu? Zato jer su je preuzeli ljudi koji još uvijek žale i žive u nepostojećoj jugo tvorevini, ili kako bi slikovito rekao ne tako davno preminuli hrvatski književnik, pjesnik, novinar, karikaturist, humorist, satiričar, aforističar, dramatičar Janko Bučar (Barovka, 26. VI. 1952. – New Delhi, 20. VI. 2016.) u: jugotvorovini.

Pavao Blažević