Armensko vinarstvo

O armenskom vinarstvu pisali su i poznati povjesničari Herodot, Ksenofont i Strabon

Vinarstvo i vinogradarstvo u Armeniji imaju dugu i bogatu povijest i tradiciju. Armenija se smatra jednom od kolijevki vinarstva. U Armeniji je vino stoljećima pravljeno u tradicionalnim amforama zvanim "karas". Podatci o armenskom vinu postoje još od biblijskih vremena kada je patrijarh-pravednik Noa uzgajao vinovu lozu u podnožju planine Ararat. Prema klinopisima urartskih careva vino je pripremano u čast boga Haldija, a sadnja vinove loze bila je ravna podvigu. O armenskom vinarstvu pisali su također poznati povjesničari Herodot, Ksenofont i Strabon. U radovima Herodota čitamo da su Armenci izvozili vino čak u Babilon. A vinarska kultura, prema pojedinim istraživačima, s Armenske visoravni proširila se je u Egipat, Mezopotamiju, Perziju, Grčku, Rim…

U Armeniji je otkrivena jedna od najstarijih vinarija u svijetu. Blizu sela Areni u Vajocdzorskom marzu, u pećini Areni-1 iz bakrenoga doba (eneolitika) arheolozi su pronašli najstarije postrojenje za proizvodnju vina. Vinarija je stara prema arheološkim istraživanjima više od 6.000 godina. Vino je tu bilo proizveđeno vjerojatno za "ritualne pogrebne ceremonije" jer su u toj pećini pronađene lubanje triju djevojaka u dobi od 11 do 16 godina (A. Bagdasarov: Armensko selo Areni i njegova okoliсa).

Uzgred budi rečeno da se u Armenaca na blagdan Uznesenja Blažene Djevice Marije (Velike Gospe), nakon liturgije, blagoslivlja vinograd. Prema tradiciji prvu berbu grožđa uvijek donose u crkvu, svećenik čita odgovarajuću molitvu i blagoslivlja vinovu lozu, nakon čega plodove razdaju vjernicima. Prema starim tradicijama grožđe se prije toga ne jede. Blagdan se slavi u nedjelju koja je najbliže 15. danu kolovoza, to jest može biti i prije i poslije 15 kolovoza, ali obvezatno u nedjelju. Blagoslovljeno grožđe vjernici nose svojim kućama.

Povijest armenskoga vinarstva počinje 1887. god. kad je trgovac Nerses Tairov (Tairjan) (1859. – 1938.), uz dozvolu jerevanske vlasti, osnovao u bivšoj jerevanskoj tvrđavi prvo poduzeće u Armeniji za proizvodnju vina i konjaka. Isprva se je primitivno proizvodilo oko 1.200 vedara vina (vedro sadrži oko 12 litara). Zbog poslovnih i drugih razloga godine 1900. prodaje svoju tvornicu ruskomu proizvođaču Nikolaju Šustovu. Šustov je sagradio pogon za rektifikaciju alkohola i počeo razvijati proizvodnju vina i konjaka. Uskoro su Šustovljevaa vina i konjaci postali popularni u Ruskom Carstvu i Europi. Nakon Listopadskoga prevrata 1917. god. Šustovljev posao je nacionaliziran, a tvornica je postala vlasništvo sovjetske države. Armensko vinarstvo je bilo ujedinjeno u poduzeće vina i konjaka "Ararat". U Sovjetskoj Armeniji proizvodnja vina od 1940. do 1985. se je povećala devet puta, konjaka sedamnaest puta, a pjenušca od 1960. do 1986. deset puta.

U Armeniji se područje uzgoja vinove loze dijeli na nekoliko osnovnih vinarskih regija: Aragacotn, Ararat, Armavir, Tavuš, Vajats-Dzor. Osnovne sorte grožđa su: ahtanak, areni, kahet, kangun, voskeat. Najpoznatije autohtone sorte su bijeli: voskeat i mskhali (rabe se za proizvodnju brendija, armenskoga konjaka) i crni: areni i kahet. Areni (dobio ime od sela Areni) je crna sorta grožđa koja se odlikuje aromom i svježinom, a aroma mu je – višnja, crni papar i crni čaj. Kahet je sorta crnoga grožđa i prevodi se s armenskoga kao "vješan". Grozdovi su mu veliki i teški pa ih treba vješati da se ne bi vinova loza slomila. Vina od te vrste grožđa imaju aromu cvijeća i šumskih bobica. Ahtanak je sorta crnoga grožđa, naziv kojega se prevodi kao "pobjeda". U aromi su tamne bobe i nijanse papra, a u bačve obično dodaju kavu i čokoladu. Voskeat nazivaju carica bijelih vina, a naziv se prevodi s armenskoga kao "zlatna bobica". Kangun je sorta bijeloga grožđa i znači u prijevodu "ustrajan; izdržljiv" jer je otporan prema sumrazicama, a zimi vinove loze ne prekrivaju. Grožđe kangum zrije kasno. Aroma mu je: bijelo voće, poljsko cvijeće, med i dunja. Muškat vardabujr je autohtona sorta koja ima aromu ruže, ličija (azijske trešnje) i meda. Druge su sorte: crne – arpa, nerkeni, saperavi, tigrani; bijele – bananc, čilar, garandmak, hardži.

Vina se dijele na crna, bijela i ružičasta. Ona mogu biti poluslatka, polusuha i suha. Ovo je dijeljenje povezano s količinom sladora (šećera) u vinu. Vino se smatra polusuhim ako slador u njem iznosi do 3 %, ako je od 3 do 5% , to je poluslatko, a je do 0,3 %, onda je suho. Ljubitelji i poznavatelji vina kažu da se crno suho vino dobro slaže s crvenim mesom, a suho bijelo s ribom. Ima ih koji smatraju da primjerice crna vina najbolje pašu s mladim i tvrdim sirovima. Ružičasto se vino poslužuje hladno jer se smatra ljetnim, lakim pićem "za plažu". Poluslatka i polusuha vina se smatraju desertnima, poslužuju se sa slatkišima, s voćem, salatama i lakim mesnim jelima uz kiselo-slatki umak.

Korisno je svakodnevno popiti, prema pojedinim stručnjacima, 160 grama crnoga vina jer ono sadržava veliku količinu fenola koji usporava starenje organizma. Unatoč tomu postoji i tvrdnja da i najmanja količina alkohola nije dobra za zdravlje. Što je bolje, neka odluči onaj koji vino pije ili onaj koji ne pije!

Artur Bagdasarov