KOS-ov projekt “Lazanski” završio u Moskvi

Tipičan primjer lijevoga četništva

Poznati "prijatelj" Hrvatske Miroslav Lazanski (Lazo) novi je veleposlanik Srbije u Moskvi. Iz političkog života Srbije odlazi kao zastupnik SNS-a (Vučićevci) u Narodnoj skupštini Srbije, a iz medijskog kao komentator „Politike“ i dugovječni „lonac i poklopac“ vojno-političkih tema na tabloidnim i sličnim televizijama Srbije s nacionalnom frekvencijom i srpske republike u BiH. Vidim kako to u ovdašnjoj mediji ne izaziva nikakvu pozornost, kao što godinama, i desetljećima, njegovi antihrvatski istupi pa srbijanskim medijima u njoj nisu primjećivani. Bit će kako on u njoj stalno, pa još i danas ima mnoštvo istomišljenika.

Zašto nas Miroslav Lazanski (Lazo) uopće zanima? Više je razloga, zagrebački je student, završio pravo, ovdje počeo novinarsku karijeru i stekao inicijalnu „slavu“, a od 1990. se otvoreno stavio, kao vrhunski obrazovani propagandist, u službu Velike Srbije, gdje i danas „radi“.

Zagrebački student i novinar

Rođen je u Karlovcu 1950. od oca Slovenca, podoficira Kraljevske vojske , a zatim oficira JNA, koji je umirovljen s "pune 44 godine". Mati mu je Srpkinja iz Visokog, navodno bliska rođakinja Biljane Plavšić („tetka“ Bilja i ona zagrebački doktorand). Nakon seljenja po potrebi JNA obitelj mu se doselila u Zagreb gdje je Lazanski studirao i završio Pravni fakultet. Surađivao u „Poletu“, naravno, s vojnim temama. Hvali se kako je on bio glavni „vinovnik“ afere  u kojoj se nogometaš Milan Šarović, golman Dinama, slikao gol, pa ih onda stisla Partija. On je to podmetnuo „Poletu“  kao „zvjezdaš“ ogorčen što Šarović (Crnogorac) iz zrenjaninskog Proletera nije prešao u Crvenu zvijezdu, već u Dinamo. Uvjeren sam kako jednostavno – laže hoteći svom imageu vojnog, čovjeka sustava, kosovca uostalom, kako ga doživljavaju i mnogi u Srbiji, dodati malo mladalačkog disidentstva (pornografskog, doduše) „sukoba s Partijom“ sl.

On takvoj „struji“, pa ni u ondašnjem „Poletu“ sigurno nije pripadao. Iz „Poleta“ je prešao u „Vjesnik“ pa u „Danas“ i tamo je izgradio zavidnu karijeru na lak i jednostavan način. U pitanju je bila vojna tematika, ponajprije JNA, a zatim i vanjska, dakako uvijek u skladu s doktrinom JNA (Partije). Na tom području jednostavno nije bilo konkurencije. Većinski dio većinskih mlađih Hrvata (žene iz te tematike tada isključene, bez obzira na nacionalnost, pa već time otpada više od pola moguće konkurencije) političkom, a naročito vojno-političkom novinarstvu nije mogao ni primirisati – zbog „grijehova“ roditelja (razne "sorte" narodnih neprijatelja,većinom propagandno izmišljenih – od  ustaša, domobrana, kapitalističko podrijetlo, seljačko-kulačko itd). Značajni dio njih se i sam „zagadio“ sudjelovanjem u Hrvatskom proljeću, možda samo pjevanjem Vile Velebita, Ustani bane… Trećem, manjinskom dijelu tadašnje mladeži,  vojna tematika, ni JNA-ovska, nije  nimalo „ležala“ njih je zanimala glazba, medijski "glamour", hipijevsko ljevičarenje, rock, post rock, punk i slične „zanimacije“, seks, alkohol, droga…, sve uglavnom bezopasno za režim, čak ih je i podržavao. „Zlatna mladež“, na neki način je spašavala Jugoslaviju poslije Hrvatskog proljeća, na tom dijelu masovne kulture „popuštao“ se društveni pritisak, a mnogi od njih su, usput rečeno, imali slično ,idejno, podrijetlo, borci, oficiri JNA, kao i Lazanski.

Za baviti se vojno-političkom tematikom, osim pedigrea, volje, znanja, trebao je i – želudac. Želudac za suradnju s KOS-om osim  ostaloga. I samo prezime „Lazanski“: djeluje zanimljivo, kao, podrijetlom, od nekog sirotog plemića šljivara iz laza ["laz" – "krčevina", dio brdske kosine podesan za hodanje, otvor, ulaz neki prostor (Anićev rječnik hrvatskog jezika)]. Pritom nimalo „srpski“, više, ne znam, makedonski, bugarski… a možda bi moglo biti, je l' te i „hrvatsko“. Ta tko bi se dosjetio Slovenaca, kamo li još tete Plavšićke. Onaj tko je birao Lazanskog o tome je tada sigurno vodio računa. Srbin iz Hrvatske (recimo „Srbljanović“), makar bio i bolji vojni stručnjak, Hrvat („Horvatović“, recimo) podjednako ili još manje, ni Musliman, ni Slovenac… nisu dolazili u obzir, a ovo je moglo funkcionirati među svim „narodima i narodnostima“  u vrijeme već, blago rečeno, poremećenih međunacionalnih odnosa. Uostalom  djeluje čak kao pseudonim, kodno ime i sl. I tako se „dogodilo“ da je u Vjesnikovoj kući Lazanski postao „usamljeni jahač“. Trebala je još samo njegova volja za učenjem, koje je imao, a obrazovao se i u „hodu“ i po svijetu, te  do konca osamdesetih postao neprikosnoveni, doduše slabo čitan, vojni analitičar, komentator i novinar.

Iz Hrvatske se povukao, vojnički rečeno, povukla ga JNA u Beograd u „politiku“. Tamo je od prikrivenog kosovca postao otkriveni propagandist, zavidnog umijeća, osvajačkog rata za Veliku Srbiju. Djelovao je i izravno u JNA propagandnom artiljerijom – u Srbiji primjerice stišavajući pobune mobiliziranih vojno sposobnih Srbijanaca u provinciji koji su odbijali ići u rat, jer su znali da se radi o osvajačkom ratu, što Lazanski danas ne priznaje. (Tim i takvim Srbijancima kapa dolje, spasili su svoje glave, a i mnoge „komšijske“, ako ništa.) Njegov životopis zaslužuje i temeljitiji prikaz jer odlično oslikava stanje političkog novinarstva u Hrvatskoj od 1972. do konca osamdesetih – skoro idealno tipski (etalon, uzorna „mjerna jedinica“ „lazanski“, recimo, jedan lazo (laz) itd.). Posebno i stoga što bi se stanje u ovdašnjoj mediji moglo lakše mjeriti, njena ideološka nagnuća i u-pregnuća, propagandna djelovanja… kako u posljednjih tridesetak godina, tako i danas.

Uzorni primjer lijevog četništva

Mnogima je tek po njegovu odlasku u Beograd postalo jasno da se radi o idejno „lijevom četniku“ najprije maskiranom u komunizam i jugoslavenstvo, a ubrzo nestale i te maske, te je ostalo čisto nepatvoreno, veliko srpstvo. Na koncu se i otvoreno politički angažirao pripadnika neočetničkog pokreta nacional-socijalističkog usmjerenja (Šešelj) s konca osamdesetih i devedesetih, Aleksandra Vučića i kao takav aktivist odlazi u Moskvu. Poslije poraza Srbije i JNA u Hrvatskoj preostali su mu napori dokazivanja: a) teza o građanskom ratu, b) opravdanosti srpske „pobune“ u Hrvatskoj, c) te kako se Srbija u to „građanski rat“ i „ pobunu“ nikako nije miješala, pa nema ni njene agresije, odgovornosti, krivnje… Naravno i tumačenje nastanka srpske republike u BiH kao pobjede tamošnjih Srba, ali i Srbije i JNA-JA plus izgledno ujedinjenje), te uporno tumačenje kako Srbija nije kapitulirala na Kosovu, nije izgubila rat, iako se odatle povukla.  Nas će ovdje zanimati samo ponešto njegovih stajališta o ratu u Hrvatskoj.

Za njega je rat u Hrvatskoj počeo 1990., čim je HDZ pobijedio na izborima. Laž, (post)propagandna jer ako ćemo tako 1990. je rat u  Hrvatskoj počela JNA i prije nego je HDZ došao na vlast – oduzimanjem oružja Teritorijalne obrane RH. Opravdanje srpske „pobune“ u Hrvatskoj je jednostavno, „klasično“ zajedničko i lijevom i desnom i središnjem četništvu. (Napomena“ „četništvo“ je ovdje shvaćeno prvo kao paleo fašizam, a ono od sredine osamdesetih pa nadalje kao nacionalsocijalizam.) Pobuna je nastala – u srpskom sjećanju na Drugi rat i NDH, ustaše… A to se, kao, sve pojavilo 1990. ( Pupovac ide do 2019.) Ništa od tog rat (ma bio i„građanski“) nije počeo 1990. već puno ranije najprije kao propagandni sredinom osamdesetih (Memorandum SANU-a i još puno sličnih „stvari“). Trajao je kao „birokratska revolucija“ (revolucija je građanski rat, ali u: Srbiji!) da bi SFR Jugoslavija bila mrtva nakon ukidanja ustavno, a na Kosovu i vojno, autonomije Kosova i Vojvodine. „Pobuna“ Srba u Hrvatskoj bila je vođena iz Srbije, vojno odatle pomagana, naoružavana, financirana, najveći njen dio odradila je JNA i srbijanska TO (Lazanski ju osobno mobilizirao i tjerao na Hrvatsku), pomagana paravojnim bandama dragovoljaca iz Srbije (šešeljevci, vuk draškovićevci, Dušan Silni, arkanovci…, sve pod kontrolom KOS-a, uostalom kao i Lazanski, neki pod srbijanskom službom DS-a. On pritom tvrdi kako je Srbija pomagala samo „garnizone JNA u Hrvatskoj“. Baš svašta, uostalom  koje i čije vojske kad SFRJ više nije postojala?

Nije meni do rasprave sa Lazanskim(a), od toga mi je mučno, povraća mi se, ali kako on ima želudac za tridesetogodišnje ponavljanje laži, tridesetogodišnju propagandu, tridesetogodišnji rat protiv Hrvatske… moram se braniti makar za smanjenje želučanih tegoba – moram uzimati jučer povučeni lijek (izaziva rak kod štakora) Ranix. Ne bih se ni osvrtao na prethodno, jer ovo su „sitnice“ u odnosu na ono što je Lazanski o Hrvatima uopće, a i današnjim, izgovorio kod nekog novinara Sarape (gluplji od…, uvrijedit ću životinju, a pokvarenije nema) na TV Pinku ili kod Milomira Marića na TV „Srećnoj“ (Koji nije glup k'o Sarapa, ali je „ljukaviji“ i pokvareniji da bolji ne može biti. Usput, poznati TV novinar Milojko Pantić, a protivnik režima, zavapio je nedavno „napadaju nas sarape,  marići, šarenice, gusjenice i slične larve“.) ili sam kod sebe na srpskoj bosanskoj televiziji, da Lazanski ne ode za veleposlanika Srbije u Moskvu. Niti me zanima koga Srbija bira za svoje ambasadore (osim u Hrvatskoj), još manje se smijem pačati u to koga Rusija prima. Ali malo me je ipak ovo drugo „štrecnulo“. Potpuno je jasno kako Rusi o Lazanskom znaju sve, više nego li i on sam o sebi, pa me “u tom svjetlu“ malo brine što nam je iz toga čitati. Bilo bi najbolje da mu oni na taj način samo „vraćaju“ dugove pred umirovljenje. Ako je drugačije, e za to ćemo pitati upućenije.

Mato Dretvić Filakov