Crni mramor Prozirna stasa, ozbiljna lica, sasvim tiho na prstima šeta vrijeme između grobnica u kojima prošlost spava U crnini crnoga mramora radoznalo gleda imena blijeda onih što im se u snovima uvela ljubav okameni Laganim korakom, kao da lebdi iznad tišine grobova osluškuje šaputanje duša u plamenu dogorjelih svijeća Na miris smrti pogled mu drhti, u grču mu lice problijedi, prepade se samrtnih misli, zar su i moji dani odbrojani? U vitkim visinama čempresa vjetar tiho rekvijem pjeva, utjehom ga okrijepi, ako imaš dušu, nikad ne ćeš umrijeti! Duša nije samo tek zaspala sjena, ona je živi svjedok i opomena: Vječnost je uvijek jača i od smrti i od vremena! Mijo Arapović