Hrvatski Fokus

Uh, ta matematika!

 
 
Zdravi razum, bez poznavanja postotnog računa i osnovnoškolske matematike, govori da jednaki postotak na različito (cijene, plaće, glavnicu…), pri povećanju i snižavanju stvara veće razlike nego su bile prije. Više dobiva onaj tko više ima. To je posebno vidljivo, osjetljivo, u neku ruku nepravedno, kod povišice plaća, pogotovo ako su za jednak ili približno jednak posao po složenosti i stručnosti, bile različite plaće. Ta razlika će sada biti još veća. Linearno povećanje plaća za sve  6,12 posto, dovest će do još većeg nereda, disbalansa i nezadovljstva. Ne mogu si nikako objasniti, da se s tim složio naš ministar financija, koji unatoč one sjene od Agrokora kotira kao najbolji, najomiljeniji, najstručniji ministar u ovoj pomalo mrskoj vladi, jer on zna što radi, ne pravi se pametan, normalan je, dostupan, ne bahati se i ne laže. Možda ponekad malo hiperbolira, što mu se može oprostiti, jer je vrhunski obrazovan, stručan, sposoban, dobro odgojen, fin, pristojan  gospodin i ugledan građanin, bez afera, repova, muljaža, vrludanja, lutanja i obmanjivanja.
http://hrvatski-fokus.hr/wp-content/uploads/2019/10/banner.jpg
Osim toga, mislim da  sindikatima prosvjetara nije bio glavni cilj povisiti plaće, već napraviti sistematizaciju radnih mjesta, složenost poslova i usustavljivanje plaća prema složenosti posla i stručnosti u svim područjima, barem onih temeljnih, od čega se polazi. Nije svejedno kolika i kakva ti je satnica, od čega je sastavljena, koliko imaš različitih odjeljenja, koliko sati redovne , dodatne , dopunske, izborne, fakultativne nastave, je si li razrednik, vođa kabineta, vođa smjene, satničar…
 
Čitam kako je neki dan bivša ministrica obrazovanja rekla da plaću treba zaraditi, za što nije dovoljno 16 sati nastave tjedno, kao i da sada nije vrijeme za štrajk. Poštujem i cijenim bivšu ministricu, ali se ne slažem s njom kako sada nije vrijeme za štrajk. Nastavnici su čekali strpljivo i dugo. Obećavali su im stalno, vukli ih za nos, rugali im se. Zapravo još uvijek im nije niti vraćeno, što im je onomad u krizi oduzeto. Postoje pedagoški standardi i norme. Istina netko može čak s 12 sati redovne nastave “skrpiti” punu satnicu, sa svakojakim zaduženjima, naročito ako je dobar s ravnateljem škole i ima veze u ministarstvu, što bivša ministrica dobro zna. Dakle, 12 sati nastave glazbene kulture, zbor (veliki i mali), nekakve grupe koje nemaju nikave veze sa strukom nastavnika… i računica dođe do 22 sata, još ti se dodijeli razredništvo, jer si podoban. Nema veze što si jedan sat s tim razredom tjedno. Razredništvo se dodjeljuje i vjeroučiteljima, što je apsurd, pogotovo kad u razredu ima nekoliko djece koja ne polaze vjeronauk, ali falilo je sati. Urgirao je rodijak ili kum i stvar je riješena. S druge pak strane, učitelj matematike ima pet odjela (različitih), dodatnu i dopunsku nastavu, ponekad je i razrednik. To je po nekakvoj računici 21 ili 22 sata tjedno, a samo redovna nastava iznosi 20 sati. Osim toga, vješt glazbenjak zbor uvježbava na redovnoj nastavi, te ih samo jednom tjedno ili mjesečno, pred nastup skupi sve zajedno izvan redovne satnice. Naravno da ne ide na nikakva natjecanja, da su ishodi učenja nikakvi… i nikome ništa.
 
Čovjek je aktivan u MZ, čupa s djecom ambroziju po parku, slika se za novine. Matematičar pak ide na sva natjecanja, osvaja prva mjesta, od općinskog do državnog i nikome ništa. To se komentira kako čovjek  ima sreću, jer ima talentirane i nadarene učenike, s kojima uopće nije potrebno raditi. Kaj god! To je najvća glupost koju sam ikada čula. Takva djeca su zahtjevna i s njima se treba više baviti nego s prosječnima. To su djeca s posebnim potrebama, ako ih ne prepoznaš i posebno ne zaposliš, gotovo je, oni će se uprosječiti, bit će im dosadno, izbjegavati će školu, sve će im postati glupo. Glazbenjak postane mentor, a matematičar biva kažnjen, ne dobiva više razredništvo, jer ga to čini popularnim kod djece i roditelja, još k tomu sasvim slučajno raskrinkava “maturalce” i provizije uz tu aktivnost.
 
O ravnateljima da ne govorim. Svaka čast onima pravima, koji su dobro zanat ispekli u razredu, a ne onima koji su pobjegli iz razreda i tamo se više ne žele vratiti. Neki od njih nemaju pojma o nastavi, pedagogiji, psihologiji, metodici, pedagoškoj psihologiji, ali su dobri s mjesnim šerifima i članovi su stranke “zna se”. Danas u osnovnoj školi rade magistri, a ponegdje i doktori znanosti. Zar oni vrijede manje nego njihovi kolege s jednakim stupnjem obrazovanja koji rade na fakultetu, institutu, ili negdje drugdje. Negdje imaju manje plaće od “terta” u vrtićima. Ne podcjenjujem ničiji rad, niti složenost posla, ali reda, pravde i pravednosti bi moralo biti, u istoj branši. Socijalni radnici su isto više plaćeni od učitelja i profesora. Nije lako niti jednostavno procijeniti čiji je posao teži i složeniji, pogotovo odokativno. Morala bi se napraviti kompletna analiza jednakih ili sličnih poslova, stručne spreme, složenosti zadataka, odrediti čvrste temeljne parametre i onda ih nadograđivati. Naravno to sve mora biti u konkretnim brojkama, a ne opisno, literalno, kao da pišeš nekakav životopis, recimo za predsjednicu države.
 
Nastavnici se moraju permanentno obrazovati, radi sebe samih i radi zakonskih obveza. To se prati preko izvješća na kraju školske godine. Zapravo, malo tko to prati, jer se ta obvezna izvješća uglavnom ne čitaju. Mnogi, koji kritiziraju nastavnike kako malo rade, imaju puno slobodnog vremena, zapravo pojma nemaju što sve nastavnici moraju znati, što rade i da zapravo nemaju slobodnog vremena. Oni žive, rastu i razvijaju se s tom djecom, svaki dan. Djeca nisu objekti (stvari), amorfna jednolična masa, “mali ljudi”, tabula rasa. Svako dijete je jedinstveno, posebno s drugačijim potrebama, motivacijom, mogućnostima i zahtjevima, Nema tu nikakvog linearnog rasta, baš kao niti kod vrjednovanja rada i postignuća javnih i državnih službenika. Čovjek se zapita, od koga to naši državni dužnosnici rade budale. Svima jednaki postotak??? Zar oni ne shvaćaju da to nije jednako ili pak misle da smo mi ispodprosječni, bedasti i glupi. Neki dan se čuo pljesak nakon te  objave u Saboru. Ja stvarno više ništa ne kužim. Tko je tu lud? Matematika i prebrojavanje, računanje, limesi, funkcije, relacije, sustavi jednadžbi, nejednadžbe, projiciranja, geometrija, steremetrija, volumeni, površine, nizovi, redovi, trigonometrija, infinitezimalni račun…, sve je to bilo na tapeti u Saboru prilikom iskazivanja nepovjerenja ministru Milanu Kujundžiću. Unatoč, egzemlarnim čvrstim dokazima, od svega ništa, osim velike sramote, naročito od ponašanja ministra zdravstva, koji je svoju prepotenciju, bahatost, neukusni smisao za humor, napadanje kolega po struci, naglašavanja svojih titula, podcjenjivanja sugovornika…, doveo do vrhunca dozvoljenog i mogućeg. Tako se ponašaju prekupci i nakupci na stočarskom sajmu. Pravi intelektualac bi se uzdignuo iznad takvih nastupa, čak i onda kada bi bio vrijeđan i napadan bez ikakvog razloga.
 
Žao mi je doktorice Ines Strenja-Linić, koja s tolikim marom, žarom, upornošću, radom i konkretnim primjerima, želi pridonijeti boljem sustavu zdravstva i svima nama. To je obrazovana, sposobna, hrabra i razumna žena, koja je četiri godina provela u ratu, na prvoj crti, stalnim izlaganjem svojeg života, dok su “titulari” skupljali titule po svijetu, bogatili se, stvarali ime u struci i u političkoj stranci, a danas joj se rugaju, marginaliziraju je, ne prihvaćaju njezine dobronamjerne savjete, stručne smjernice i sveloliku strst u struci i politici.
 
Tu je isto matematika u pitanju i to ona visoka, s dobrom dozom diskriminacije, uhljebarstva, rodijaštva, kumstva, prijateljstva, umreženosti i filozofije: ja tebi, ti meni. Imajući u vidu sposobnosti i mentalitet Raosovog Matana, u Vrdoljakovoj režiji, zna se tko će izvući deblji kraj. Zna se da u toj računici 2+2 nisu četiri i to ne će biti, sve dok ovom državom vladaju podobni, od vrha do najniže razine. Usput to pokazuje kao odgoj ne ide paralelno s obrazovanjem. To je jedna druga priča koju bi trebalo početi pričati. Sve je više pokazatelja da više nismo seljaci, već seljačine, bez obzira na stupanj obrazovanja. Vraćamo se sve dublje mentalno na Balkan. Ovdje Europejac svakim danom sve više biva Balkanac. Matematika i u tomu ima svoje prste, naročito ekonomska, utilitarna, rodijačka i kumska.
 

Ankica Benček

Povezane objave

Srbi u Hrvatskoj nisu obespravljeni, nego povlašteni

HF

Budimo objektivni, predsjednik Milanović nije ništa loše rekao

hrvatski-fokus

Nažalost još se vjeruje Plenkovićevim Ostap Benderovcima!

hrvatski-fokus

Velikosrpski kič u vjersko-političkom celofanu

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više