Pjesma o Vjenceslavu Čižeku

            Volio je Boku ljubavlju bez kraja

 

 

                Bila mu je Boka

                Svjetlost oba oka

                I skrivena nada

                Da će kada-tada

                Opet svjetla biti.

                Iz Boke je nik'o,

                Miris mora disao,

                Al' nije obik'o

                Hodit pokisao.

 

                Bila mu je Boka

                Suza nasred oka

                I rijeka duboka

                Koju, kad bi htio,

                Pregaziti nije

                Nikada ni smio.

                Volio je ljude

                I dobre, i hude,

                Vjerovao Bogu

                Da i slijepi ljudi

                (kada Bog im sudi)

                Voljet Dom svoj mogu.

                Nikad svojom voljom

                Za sudbinom boljom

                Otišao ne bi

                I dao baš sve bi

                Da vode duboke

                Sasušiti mogu

                Pa da čilih nogu

                U njoj živjet smije

                Kao nekad. Prije.

 

                Bila mu je Boka

                Voćka puna soka,

                More čisto, mirno.

                Planina visoka

                Koje nikad niko

                Nije kletvom dirn'o.

 

                Trpio je mnoge pokore i zlobe,

                Boli što i kosti ljudske drobe.

                Volio je Boku ljubavlju bez kraja,

                Ćutio da ona i s Bogom ga spaja.

               

                Bez ijedne suze,

                Bez srca drhtaja

                Smrt ga podla uze.

 

                Još i danas Boka

                Živi mu sred oka,

                Ali svjetla nema.

                Mrak je. Kamen šuti.

                Putem mu do groba

                U to noćno doba

                Uzdasi su nijemi razasuti.

                Možda i noć ipak

                Uskrsnuće sluti!?

 

Malkica Dugeč, 5. 9. 2019.