NK Rijeka je od 1954. bila srpska filijala

Plenković između Vrdoljaka i Bandića izabrao i Vrdoljaka i Bandića

• U Hrvatskoj je puno toga postavljeno naopako. Osuđeni kriminalci nalaze se na političkim dužnostima. Političari, protiv kojih se vode sudski procesi za kriminal i pogodovanja, omogućuju bivšim osuđenim kriminalcima da svoj kasnije "oprani novac" oplođuju u poslovnom odnosu s državom ili gradovima. Neosuđeni su oni koji su do 1990. osuđivali sve one koji su disali hrvatski. Od bivših jugoslavenskih sudaca, koji su represijom protiv Hrvata "čuvali" Jugoslaviju kao »zjenicu oka svoga«, danas imamo "ugledne" odvjetnike koji brane te iste bivše jugoslavenske dužnosnike. Političari, sinovi i kćeri bivših jugokomunista osnuju tzv. Povjerenstvo za suočavanje s prošlošću, a ono donese zaključke da je sve do 1990. bilo lijepo i bajno, a sve od 1991. u obrani od srpske agresije najobičnije "ustaštvo". I što je još gore, odluke toga Povjerenstva brane oni koji su bili osvjedočeni udbaši i kosovci. Naopako je i to što se progone hrvatski branitelji i pjevači ako su popularni, a dopušta se dolazak u Hrvatsku najvećem estradnom smeću iz Srbije i s istoka. Naopako je i prešućivanje rezolucija Europskoga parlamenta od 2006. do danas, a posebice zadnje rezolucije od 19. rujna 2019. – Rezolucije o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe [2019/2819(RSP)]

(http://www.europarl.europa.eu/doceo/document/TA-9-2019-0021_HR.html) – u kojoj su se po prvi puta nedvosmisleno izjednačila dva totalitarizma – nacizam i komunizam.

Gojko Zec

Zbog ove rezolucije trebalo je u Hrvatskom saboru organizirati posebnu sjednicu na kojoj bi govorili domoljubi i ljudi koji su protiv bilo kakvoga totalitarizma, a posebno protiv komunističkoga koji je u svojoj kratkoj povijesti počinio i, nažalost, još uvijek čini, najteže i najbrojnije zločine nad svojim sunarodnjacima u SSSR-u, Kini, Jugoslaviji Vijetnamu, Kubi, Istočnoj Njemačkoj, Poljskoj, Rumunjskoj, Albaniji, Grčkoj, Sjevernoj Koreji…, koji se broje u stotinama milijuna ubijenih. Naopako je i što se i nakon te rezolucije Europskoga parlamenta ništa nije poduzelo protiv onih koji i dalje otvoreno negiraju bilo kakav oblik hrvatske nezavisnosti i suverenosti, a pritom i dalje šire govor mržnje proistekao iz komunističkoga totalitarizma. Najnoviji primjer ovakvih događaja zbio se prije neki dan u Splitu, kada je aktualna vlast Andreja Plenkovića dozvolila održavanje skupa tzv. Udruga antifašista i antifašističkih boraca (UAAB) Splita i udruga Veterana Domovinskog rata i antifašista (VEDRA) u povodu "75. godišnjice od oslobođenja Splita od fašističkog okupatora", na kojem je održan nepojmljivi jugokomunistički i totalitaristički bal vampira u deliriju mržnje prema svemu hrvatskome. Taj i takav od Plenkovića i Davora Božinovića dozvoljeni bal vampira začinjen je s pjesmama koje pozivaju na novo nasilje nad Hrvatima, poput onih zlokobnih "Po šumama i gorama" i "Padaj silo i nepravdo".

• Naopako je da sveučilišni profesor povijesti primitivno vrijeđa predsjednicu države i nitko ga ne pozove na odgovornost, a kamoli smijeni. Radi se o "istoričaru" i crvenom političaru Draganu Markovini, koji je na američkoj N1 televiziji rekao da je hrvatska predsjednica "glupa" samo zato što govori istinu o totalitarnoj Jugoslaviji i Rijeci koja je i dandanas u vlasti onih koji ne vole ništa hrvatsko osim kuna hrvatskih. A Rijeka je bila i ostala – sve do danas – jugoslavenski grad u kojem ne vladaju Hrvati. To je činjenica koju svi jako dobro znamo, i Kolinda Grabar-Kitarović, samo ju je ponovila. A to što ju napada svaka šuša, potvrda je da je u pravu. A u pravu je 100 posto!

Tko napada hrvatsku predsjednicu zato što je rekla istinu da je NK Rijeka bio srpski klub? Oni koji i dalje ne vole Hrvatsku pa lažu. Oni koji se srame vlastite prošlosti. Oni koji ne znaju. I oni koji to rade iz interesa, poput Olega Butkovića, ministra prometa ili "saobraćaja"! »Teza da je NK Rijeka bila srpski klub nije stav HDZ-a u Primorsko-goranskoj županiji«, pjeva Butković iz Novoga Vinodolskog i uzaludno pokušava uvjeriti novinare Novoga lista da NK Rijeka u Jugoslaviji nije bila srpski klub i dodvoriti se Partiji u Rijeci, Zlatku Komadini, Vojku Obersnelu i Ines Strenja Linić. »Kolinda Grabar-Kitarović rijetko istupa u javnosti, ali njezina je nevolja što gotovo sve što kaže izazove burne, za nju mahom negativne reakcije«, krajnje neuspješno napadaju predsjednicu novinari riječkoga Novoga lista Damir Cupač i Dražen Ciglenečki. Teško je znati iz kojih se razloga pobunio Hrvoje Zekanović iz Hrasta izjavom »Kod Kolinde Grabar-Kitarović više me ništa ne može iznenaditi«. To mu ne ide u plus. Protiv predsjednice oglasila se u Novome listu nekakva Udruga dragovoljaca i veterana Domovinskog rata Armada Rijeka i objavila da je, »baš kao i cjelokupna javnost, šokirana izjavom predsjednice Republike«. Nisu napisali koje "Republike"! Oglasio se i Slovenac njemačkoga prezimena, Vojko Obersnel, aktualni i dugovječni riječki gradonačelnik, i napao hrvatsku predsjednicu: »Pa koliki je taj rezervoar gluposti? Gdje je kraj?«. Dodali bismo: gdje je kraj Obersnelovim lažima?

A da je Kolinda Grabar-Kitarović višestruko u pravu potvrđuju Roman Leljak i Željko Cvrtila. Kriminalist Cvrtila je nedavno na "Podcastu Velebit" izjavio: »Hrvatska je od 1918. pod patronatom Srbije i mi se nismo toga oslobodili. Srbija preko svojih obavještajnih službi drži moćne poluge vlasti u Hrvatskoj« i rekao je istinu, a istraživač povijesti jugokomunističkih totalitarnih zločina nad Hrvatima Leljak je ustvrdio: »Na cijelom svijetu još uvijek je živih 17 tisuća vojnika sudionika Drugoga svjetskog rata. Od toga njih više od 50 tisuća živi u Hrvatskoj« i time i slijepcima otvorio oči. Činjenica je da je Hrvatska od 1918. pod patronatom ako ne Srbije, onda pod mentalnim patronatom velikosrpske ideje umotane u jugoslavenski celofan, a da toga ti "Titini pioniri" nisu ni svjesni. Klasičan oblik stockholmskog sindroma kada žrtva s vremenom osjećajno zavoli agresora ili silovatelja. A na temelju Leljakove izjave možemo ustvrditi da iz interesa – zbog hrvatskih kuna – umjesto da se smanjuje broj korisnika onih koji dobivaju mirovine u svojstvu boraca NOB-a, što god to značilo, njihov se broj povećava! I to je ta mentalna jugonostalogija koja je daleko najjače izražena u Rijeci i Istri, koju su poslije Drugoga svjetskog rata naselili Srbi iz Srbije i BiH i ni do danas se nisu asimilirali u hrvatski većinski korpus, Angela Merkel bi rekla "integrirali".

Potvrdu Predsjedničine tvrdnje da je nogometna Rijeka i njezin NK Rijeka bio srpska filijala vidimo i iz ovoga krnjeg popisa nogometaša koji su od 1945. do 1991. stizali u Rijeku i igrali: Sava Filipović, Borče Sredojević, Miloš Hrstić, Milan Radović, Miodrag Kustudić, Damir Desnica, Radojko Avramović, Petar Radaković, Stevan Đorić, Nikola Demić, Boško Bursać, Dragoljub Bursać, Dragan Rajović, Milenko Plavšić, Milan Živadinović, Đorđe Mugoša, Nedeljko Vukoje, Stojanović, Jeremić, Jovović, Srđan Čebinac, Nikica Milenković, Milan Bačvarević, Čolović, Nebojša Petrović, Dušan Lukić, Nebojša Malbaša, Rade Ljepojević, Radomir Stefanović, Dragan Stevanović, Teodor Nikolnikov, Simo Radulj, Vasiljević… A tu su još i treneri koji su trenirali Rijeku: Ratomir Čabrić, Milorad Ognjanov, Ostoja Simić, Stevan Vilotić, Gojko Zec, Dragan Spasojević… I što je možda najgore, svojedobno je Crvena Zvezda svoga nogometnog čelnika, Slobodana Ćosića, poslije gušenja Hrvatskoga proljeća, 1975., poslala u Rijeku da upravlja klubom. I upravljao je.

Branko Mijić, urednik, komentator i šef Novoga lista, i svega što se kreira u medijima u Rijeci i šire, u pomanjkanju argumenata, pokušao se našaliti s Predsjedničinom izjavom koju Grabar-Kitarović nije izrekla da je Rijeku »optužila kao filijalu srbijanskih klubova Zvezde i Partizana, dakle ekspozituru beogradske čaršijske politike, osamdesetih godina prošlog stoljeća!« (http://novilist.hr/Komentari/Kolumne/Komentar-Branka-Mijica/BRANKO-MIJIC-Kolindin-autogol), čime je pokušao lukavo podvaliti priču da je Rijeka prije osamdesetih bila – hrvatska. Laže li laže taj Mijić. U Rijeku su već pedesetih godina kao treneri odlukom KPJ počeli dolaziti srpski treneri. Prvi je bio Srbijanac Ratomir Čabrić (Varvarin, 19. IX. 1918. – Beograd, 13. IV. 1990.), koji je 1954. Postao trener kluba. Tri godine kasnije iz Novoga Sada za trenera dolazi Milorad Ognjanov, a 1961. Ostoja Simić. Deset godina kasnije, 1971., u jeku buđenja hrvatske svijesti o okupaciji i izrabljivanju Hrvata i Hrvatske od strane Srba, Srbije i Beograda, trener Rijeke postaje Srbijanac Stevan Vilotić (Šabac, 15. IX. 1925. – Beograd, 27. VI. 1987.), gdje ostaje dvije godine. Dvije godine kasnije, 1974., započinje najveća era srpskih trenera u Rijeci. Započela je s Gojkom Zecom (Orahovica, 15. IX. 1935. – Luanda, 3. XI. 1995.), a nastavljena s Dragutinom Spasojevićem (Nikšić, 15. II. 1934. – Podgorica, 21. V. 2016.), koji ostaju na čelu kluba s Kvarnera do 1979. godine.

• Svima njima smeta Predsjedničina izjava da je Jugoslavija, a i okupirana Hrvatska u njoj, bila iza "željezne zavjese", a bila je. I svi mi, koji smo živjeli u tom velikosrpskom i jugokomunističkom toru, to jako dobro znamo. A to ne znaju oni koji su bili na strani onih koji su nas i zatvorili u taj totalitaristički tor. Točno je kako je rekla predsjednica da je britanski premijer Winston Churchill rekao da se željezna zavjesa spustila od Szczecina na Baltiku do Trsta na Jadranskom moru i da su iza nje ostale sve prijestolnice srednjoeuropske kulture, u koju je tada uključio i Beograd. I točno je rekla kako ju nitko ne treba uvjeravati "u život kakav nije bio" u Jugoslaviji. Jer ovo što žele progurati napadači na nju je najobičnija laž. I jugonostalgija. I zato iz svega srca pozdravljam Predsjedničin poziv: »Ako je itko nostalgičan za bivšom Jugoslavijom, ajmo uvesti tjedan dana bivše Jugoslavije«. Pa neka do mile volje pjevaju po šumama i gorama…

Ivan Vrdoljak

• A sada nešto o štrajku prosvjetara koji je dosadio svima a samo ne sindikalnim čelnicima. O štetnosti štrajka ne treba niti govoriti. On je u cijelosti suvišan. Zasad od štrajka korist je jedino imao HNS i Ivan Vrdoljak. Radili su što su mislili da je najbolje za njih kao stranku koja nema niti jedan posto biračkoga tijela na izborima, a to je pokušaj stvaranja osjećaja kod ljudi da oni nešto odlučuju i da oni nešto nude prosvjetnim radnicima. Nije istina ni jedno a ni drugo. Niti je njih briga za učenike i nastavnike, niti su oni ozbiljna prijetnja Andreju Plenkoviću da će ga srušiti s vlasti i izazvati nove saborske izbore. Kada bi došlo do skorih, prijevremenih izbora, HNS bi bez neke ozbiljnije predizborne koalicije nestao s političke scene. I zato je Vrdoljak dokazao da je naučio bit političke borbe i sve njezine zamke u koje je djelomice ulovio Plenkovića. Vrdoljak je jako dobro procijenio da predsjednik Vlade ne će riskirati i osloniti se na uvijek nepredvidljivoga Milana Bandića, i da će, i pod cijenu ponižavanja, zadržati uz sebe HNS i njegova četiri glasa u Saboru. Time su svi na dobitku. I Plenković, jer je kupio mir do ljeta, a zbog godišnjih odmora to znači do jeseni 2020., a i Vrdoljak jer je očuvao mir u svojoj strančici zbog unosnih plaća i utjecaja HNS-ovih zastupnika i državnih tajnika.

Ostaje pitanje što od dogovora između Plenkovića i Vrdoljaka imaju prosvjetari, prije svega sindikalni čelnici iz prosvjete? Ništa! Veliko ništa. Ali to je bilo i očekivano, jer je i njima zadnjih dana napokon postalo jasno da se HNS i ministrica Blaženka Divjak nimalo ne bore za interese prosvjetara, nego da se bore za najobičnije političko preživljavanje već odavno političkog mrtvaca zvanoga HNS. Ostaje pitanje dokle će sindikalni čelnici ustrajavati na štrajku? Pitanje je i zašto se sada elegantno ne povuku iz ove besmislene situacije? Odgovor će ubrzo doći od Plenkovića. U neku ruku on je već došao podjelom sindikata i sindikalnih čelnika. Oni koji misle da i dalje mogu neradom i štrajkom u školama unedogled vršiti teror nad učenicima morat će uskoro povući određene konzekvencije. Koje? Čini mi se da ih Plenković još uvijek nema. Ali sam siguran da će jako brzo pronaći. Prije svega u interesu naše djece.

Marijan Majstorović