“Mrtvi dan” – propust živih

Zašto "Dan mrtvih" (Dušni dan, 2. studenog) nije blagdan i ujedno neradni dan?

Prava je sramota da "Dan mrtvih" ili Dušni dan (možda pogrješno zvan i "Mrtvim danom" jer ga obilježavaju itekako živi ljudi i jer ne postoje neki "živi dani", umjesto „Spomen svih vjernih mrtvih“, „spomendan mrtvih“, 2 studenog) nije blagdan i ujedno neradni dan obzirom da su ljudi znatno duže smrtna bića (ispod zemlje) od tog razvidno životnog privida (na Zemlji). Potpuno je prirodno npr. Dan državnosti ili neovisnosti dogovorno ustaliti u jednom danu, također je pošteno i moralno obilježiti blagdanom i sjećanje na žrtvu Vukovara (18. 11.) neradnim danom, ali Dan mrtvih trebao bi biti univerzalni blagdan i neradni dan kao što je i fizička smrt univerzalna i neizbježna, bez obzira vjerujemo li ili ne tijekom života koji završava smrtnošću. Kada bi na smrt gledali kao na pravnu kategoriju morali bi znati da takve kao i sve „kategorije“ donose živi ljudi dok su živi, a doslovno svi umiru, pa je u tom smislu potrebito i (naj)dugoročnije strahopoštovanje spram smrti. Staroegipatska civilizacija je npr. doslovno (ceremonijom i hidraulikom društva) živjela za smrt.

Duša je besmrtno počelo i 'božanska iskra' čovjeka u skoro svim religijama. Grci su je nazivali pneuma ('dah', 'duh'), ali i drukčije u značenju 'vitalnog principa' biljki, životinja i čovjeka. (Leksikon ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1990., str. 212.).

U grčkoj mitologiji Endimij je sin elidskog kralja Etlija (ili Zeusa) i Kalike, ljubavnik Selene (božice Mjeseca) „koja ga je posjećivala u snu i imala s njime pedeset kćeri“. Ono što je važno, kao kakav drevni predložak, molba je Endimija upućena Zeusu „za vječni san i vječnu mladost“. John Keats (1818.) pak Endimija karakterizira kao „onoga koji traži sigurnost u smrti“ (Endimion). Postoje i druge inačice priče po kojima je Endimion bio kralj ili možda pastir ili lovac, a u njega se zaljubila Artemida. (Otto Holzapfel, Leksikon europske mitologije, Školska knjiga, Zagreb, 2008, str. 90.-91.; Vojtech Zamarovsky, Junaci antičkih mitova, Školska knjiga, Zagreb, 1973., str. 75.).

Kralj smrti se često prikazuje kao kostur s mačem, kos(ijer)om, srpom i pješčanom urom. Drugi simboli smrti su veo (krinka, plašt), zmija, lav, škorpion, pepeo (posmrtni ostaci), bubnjar. Smrt je također okarakterizirana kao plesačica, ponekad kao prekrasna djevojka, u hinduizmu. Šiva je bog plesa i smrti. (J. C. Cooper, An Illustrated Encyclopaedia of Traditional Symbols, Thames & Hudson, London, 2004., str. 50.).

Sumerska 'Poema' vjerojatno je glavni izvor akadskog 'Spjeva o Gilgamešu' jer se „već u njoj postavlja pitanje o neizbježnoj nepravdi vezanoj za smrt“. Sumerska poema ('Gilgamešova smrt') govori o Gilgamešu koji traga za besmrtnošću, a bogovi su mu poručili da je dobio „kraljevstvo, junaštvo i čast, ali ne i besmrtnost koju su zadržali za sebe“. U 'Epu o Gilgamešu (IX.-XI. pjevanje) pak Gilgameš spoznaje da je smrt čovjekov usud od kojeg „se može izbaviti jedino časnim, spomena vrijednim djelima kod budućih naraštaja“. Gilgameša tjera poriv traganja i odlaska u nepoznate predjele u svrhu otkrića tajne vječnog života uz nazočnost „straha od potpunog uništenja“. Božica mudrosti Siduri upozorila je Gilgameša tijekom putovanja do Utnapištima (babilonskog junaka; biblijski mlađeg Noe): „Kad bozi stvoriše ljude, / Smrt oni čovjeku dahu, / Život za sebe zadržahu oni“. Nadalje „Pogleda što pogled bi izdrž'o Sunca, / Od davnih vremena još nije bilo“. Gilgamešovu sudbinu krojilo je „sedam Anunnakija podzemlja i božica Mametum, kao tvorni aspekt božice Ištar“ (uosobljenje Majke Zemlje). Utnapištim u spoznaji dospijeća do vječnog života ukazuje Gilgamešu na područje u „Svjetskom Oceanu“ gdje raste biljka besmrtnosti. (Navodno naftaši i bankari intenzivno tragaju za ovom „biljkom besmrtnosti“ jer namjeravaju Bogu ponuditi buket nekog drugog „cvijeća“, a Ovaj bi im se možda zauzvrat smilovao i dopustio na Onom svijetu distribuciju nafte i odavno potrošenih i nepostojećih obveznica, mirovinskih fondova i novca.)

Nesretni Gilgameš nije imao sreće u svezi biljke života „kao što s plodom ubranim sa stabla spoznaje dobra i zla nije imao židovski Adam jer mu je biljku života kriomice ukrala zmija“ koja je tako (p)ostala kriva za neupitnu smrt Gilgameša, Adama i svih onih daljnje rođenih. Akadski ep o Gilgamešu može se usporediti s grčkim tragedijama (Eshil, Sofoklo, Euripid) koje govore o ljudskoj životnoj borbi (npr. Prometej). Gilgameš, iako „dvije trećine bog, a jednom čovjek“, ukazuje na fizičku smrt, ali i pripadajući zaborav ako tijekom života čovjek nije učinio časna i zahvalna djela. U 'Epu' Gilgameš kaže: „Tko li, prijatelju moj, na nebo uziđe? / Samo će bogovi i Sunce živjeti vječno, / A čovjek – njegove su godine izbrojane / Ma što radio – u vjetar ode!“. Ljudskoj patnji i smrti prethodi nemoć „ispraznosti čovjekova života“ još od najdrevnijih iskoraka čovječanstva. Sumerska poema 'Čovjek i njegov bog' inačica je pravednog Joba, akadska poema 'Hvalit ću Gospoda mudrosti' akadska je inačica pravednog Joba; kao i kasnomezopotamska poema 'Razgovor gospodara i sluge', staroegipatski ep 'Čovjek umoran od života razgovara sa svojom dušom', tako i 'Pjesma harfista' (oko 1786.-1567. pr. Krista) i 'Druga pjesma harfista' iz grobnice Neferhotepa (kraj XV. st. pr. Krista). (Marko Višić, Književnost drevnog Bliskog Istoka, /Enuma Eliš – Gilgameš/, Naprijed, Zagreb, 1993., str. 289., 293., 305., 322., 324., 331., 341.).

Tako Gilgameš veli: „Što mogu učiniti, Utnapištimu, gdje ću poći? / Onaj koji slijedi iza mene, grabežljiv (pohlepan, lakom), sjedi u mojoj spavaonici. Smrt! I gdjegod mogu okrenuti moje lice, tu je on. Smrt!“. Podzemni svijet (Mezopotamije) u starije vrijeme prikazivan je kao grad sigurnosno okružen uokolo sedam zidova i sedam uzastopnih vrata. Vladari tog svijeta bili su Nergal (zvani i Meslamtea, Ugur ili Era) i njegov pratitelj Ereškigal. Ranija tradicija spominje „Velikog bika nebesa“ umjesto Nergala. Čuvar vrata Nedu drži vrata zatvorenim, dijelom zbog nedobrodošlih posjetitelja, ali uglavnom da nitko od stanovnika ne bi vrebao ('hvatao plijen') živućih. (Thorkild Jacobsen,The Treasures of Darkness, A History of Mesopotamian Religion, Yale University Press, New Haven – London, 1976., str. 207., 228.-229.).

Živi bi trebali blagovati (neradnim danom) upravo na „Dan mrtvih“ (Dušni dan) i to bi svi trebali zdušno prihvatiti kao što će sve jednog dana prihvatiti smrt.

Đivo Bašić