Povijest našega mora

U Splitu održan znanstveni skup 'Naše more – Marenostrum 1069. – 2019.)'

U prigodi 950. obljetnice prvog spomena Jadrana „našim morem“, Hrvatski pomorski muzej Split i Zavod za znanstveni i umjetnički rad HAZU u Splitu organizirali su znanstveni skup „Naše more – Marenostrum 1069. – 2019.)“.

U uvodnom obraćanju ravnateljica HPM Split dr.sc. Danka Radić istaknula je kako se ovim skupom nastoje donijeti nova saznanja o povijesti istočnog dijela Jadrana, kontinuitetu života na Jadranu proteklih tisućljeća kojeg su Hrvati uspješno održali, arheološkim i podmorskim nalazima, pomorskim putovima i trgovini tijekom tisućljeća, povijesnom tijeku razvoja pomorstva na Jadranu, tehnološkom i gospodarskom razvoju, brodogradnji i brodarstvu. „Iako hrvatska znanost i historiografija obiluje mnoštvom spoznaja o našem moru i krajevima koje ono oplakuje, 950. obljetnica prvog spomena Jadrana „našim morem“ prigoda je za širenje i dopunu saznanja novim istraživanjima i prinosima.“

Čestitajući organizatorima i sudionicima na istraživačkom entuzijazmu, zapovjednik HRM kontraadmiral Ivo Raffanelli zahvalio je na svemu onom čime će doprinijeti hrvatskoj pomorskoj povijesti i znanosti uopće. „Cjelokupni potencijal mora i priobalja i na njima utemeljene tvarne i duhovne vrijednosti čine pomorsku moć države. Taj pojam usko je povezan sa geografskim položajem zemlje, ukupnog snagom njezinog gospodarstva, pomorskom orijentacijom kao uporištem i težišnom strategijom te sposobnostima zaštite nacionalnih vrijednosti i interesa na moru. Danas, mare nostrum Croaticum obuhvaća gotovo četvrtinu površine Jadrana. S obzirom na to da ukupna morska površina nad kojom Republika  Hrvatska ima jurisdikciju iznosi 111.531 kilometar četvorni, a kopnena 56.578 kilometra četvornih, nepobitna je činjenica da je opstojnost naše domovine velikim dijelom omeđena njezinom pomorskom orijentacijom. Ne čudi onda da je ovo važno geostrateško područje stoljećima bilo poprište borbi za opstanak i dominaciju nad njim. S obzirom na sve navedeno, pitanje zaštite nacionalnih interesa na moru danas predstavlja najveću odgovornost. No, uvjet bez kojeg se ne može u tom  procesu jest suradnja sa znanstvenom zajednicom, to jest oslanjanje na suvremena interdisciplinarna znanstvena istraživanja na teme mora i pomorstva“, istaknuo je kontraadmiral Raffanelli.  

Od najstarijih vijesti u kojima je akvatorij Jadrana identificiran Kronovim morem i Rejinim zaljevom, preko prve pojave kod Hekateja u 6. st.pr. Krista naziva Adrias, iz čega su evoluirali naši kroatizirani nazivi Adrijatički zaljev i Adrijatičko more, Jadran se postupno upoznavalo. Međutim, zanimljivo je da se taj naziv, Adrias, danas Jadran, baštini po Adriji u porječju rijeke Po. U toj etruščanskoj Adriji upliv su imali i grčki kolonisti, pa se već Za Adrias može konstatirati da je dijelom obilježen supremacijom izvanjske trgovinsko-vojne sile iz područja rijeke Po. Više od tisućljeća kasnije naziv Golfo di Venezia, tek je modernija inačica najnovije, sada mletačke supremacije, opet s izvorištem u porječju rijeke Po (Venezia na lidima pri ušću rijeke Po), ali ovaj put ponajprije i teritorijalno usmjerene na hrvatski akvatorij uključujući ne previše duboko zaobalje. Unatoč tim supremacijama, a obje „dolaze“ iz porječja rijeke Po, kroz tisućljeća održat će se temeljni naziv Jadransko more u različitim inačicama i na raznim jezicima. O svemu tome svjedoče brojni povijesni pisani i kartografski izvori.

Petar Krešimir IV. „kralj Hrvatske i Dalmacije„ (Croatiae Dalmatiaeque rex) povodom proširenja svoje države na kopnu i na moru, izdao je 1069. godine u Ninu ispravu u kojoj istočni dio Jadrana naglašava i proklamira „našim morem“.  Hrvatski su knezovi i kraljevi, već preko dva i po stoljeća prije, vladali istočnom obalom Jadranskoga mora i često bili stvarni gospodari ovoga mora, ali to im nije priznavao vrhovni gospodar ovih obala i njihovih gradova, odnosno bizantskog temata Dalmacije. Petar Krešimir IV., kojemu je uspjelo ujediniti hrvatski teritorij s dalmatinskim uz pristanak i odobrenje bizantskog cara, postao je i gospodar ne samo onih dijelova jadranske obale i otoka koji su se nalazili izvan dalmatinskih gradova nego i onih pred njima i uz njih, pa je on s pravom mogao prvi put u povijesti Hrvatske države nazvati ovo more „našim morem“. Zbog toga je ova isprava prvi javno izraženi, danas poznati izraz hrvatske dominacije na ovome moru, jedan najjači oslonac naših prošlih prava na ovo more, u prošlosti hrvatsko i danas hrvatsko. Od tada pa do danas hrvatsko more svjedočilo je burnim povijesnim mijenama, događajima i protagonistima  koji su stvarali njegovu povijest.

Pomorska povijest prisutna je u historiografijama nacionalnih država koje svoju povijest vezuju uz more u najširem smislu. Isto tako, hrvatska znanstvena historiografija koja se postupno razvija od sredine 19. st. također uključuje u svoj korpus istraživanja i pisanje znanstvenih monografija i članaka koja se usredotočuju na pomorsku povijest. Dok su na početku takva djela posljedica potrebe opravdanja i zaokruživanja nacionalnog teritorija, a s time i usmjerena na epizode iz vojno-pomorske povijesti, u kasnijim razdobljima, a posebice nakon Drugog svjetskog rata javlja se pomorska povijest koja istražuje civilnu (građansku) odrednicu pomorskog života iz koje se uočava višeslojnost međuodnosa hrvatskog priobalnog i otočkog življa s morem. U prvom planu istražuje se trgovina, brodogradnja, brodarstvo, navigacija, izgradnja luka i lučkih objekata, pomorsko zdravstvo, pomorsko pravo, ribarstvo kao i brojni sekundarni čimbenici ovog međuodnosa. U suvremenim historiografskim kretanjima pomorska povijest nije više nacionalno obilježena već je ona globalna povijest na više razina. Današnja istraživanja  hrvatskih pomorskih povjesničara slijede ideje i metodološke pristupe koji od početka 21. stoljeća doživljavaju novi zamah i preporod. 

Hrvatska je primorska i pomorska zemlja, što rado ističemo i dičimo se time, no činjenica je da u nas, na planu pomorske povijesti i baštine, još uvijek nedostaju neka analitička djela i sinteze, a osobito s aspekta kulturoloških, antropoloških i etnoloških istraživanja i obrada. Na tom tragu, nova saznanja koja bi donio ovaj skup, bio bi vrijedan prinos hrvatskoj pomorskoj povijesti, iz koje se može iščitati i mnogo drugih podataka o vremenu i prostoru, odnosno najplodonosnijem razdoblju hrvatskog pomorstva. Povijest hrvatskog pomorstva i vrijedna građa koju baštinimo, a čuva se u privatnim i Državnim arhivima te raznim institucijama i muzejima, a koja još uvijek nije dostatno valorizirana važan su segment hrvatske nacionalne povijesti, ali i nezaobilazan dio sredozemnog, odnosno svjetskoga pomorstva.

Nives Matijević