Del Castillovi slojeviti video kolaži

Meksički umjetnik u splitskom salonu Galić

Izložba pod nazivom „Retrobudućnost“, meksičkog umjetnika s hrvatskom adresom Erica del Castilla, otvorena je u petak, 15. studenog 2019. u splitskom Salonu Galić.

Od početka svoje karijere Eric del Castillo kontinuirano se bavi prikazivanjem osobne predodžbe ljudske naravi, preciznije nečega što bi se moglo nazvati „ljudskim stanjem“ (human condition). Riječ je o apstraktnom pojmu koji označava vrlo širok skup značajki svojstvenih ljudskom biću, među kojima ga posebno zanima ona „ljudske drame“ (human drama). Uz biološki programirane potrebe i vijek čovjeka neizbježno obilježen rođenjem i smrću, čini se da je i ta „drama“ stalno u svojim različitim oblicima utkana u naše živote i vječno učahurena u sva društvena uređenja. To je ujedno tematska okosnica del Castillovih radova na ovoj izložbi, od kojih neke publika ima priliku vidjeti po prvi puta.

Uz glavnu tematiku „ljudske drame“, površinsko tkivo del Castillovih radova sazdano je najčešće od motiva „citiranih“ iz povijesti umjetnosti i popularne kulture s tim da za razliku od prakse Pop Arta umjetnik ne upućuje toliko na opsesiju masovnom proizvodnjom i potrošnjom stvarnih materijalnih dobara koliko na potrošnju vizualne kulture, pri čemu se ona ponegdje tumači jednako vrijednim činom stvaranja kao onaj proizvodnje. Ovaj osvrt na pozadinu del Castillove umjetničke proizvodnje uvodi nas u izložbu koja se trenutno održava u splitskom Salonu Galić i njenog naslova Retrobudućnost. Radi se o neologizmu nastalom spajanjem proturječnih oznaka koje očito impliciraju dva različita vremenska stanja. Kao i del Castillovi radovi, i taj izraz nastao je nekom vrstom kolažiranja usred čega poprima značenjski klizni karakter.

„S obzirom na širok vremenski raspon nastanka odabranih radova, ova izložba bi mogla biti shvaćena kao retrospektiva Erica del Castilla, što provocira i umjetnik time što joj je nadjenuo dvosmisleni naslov Retrobudućnost. Tome ide u prilog i to što su svi izloženi radovi izvedeni u crno-bijelom koloraturnom odnosu. Tako bi ono „retro“ iz naslova moglo vrlo lako doći u prvi plan i navesti na filmski efekt rekonstrukcije prošlosti (pogleda unatrag), međutim, kako del Castillo zbilja nema gorućeg razloga niti potrebe za pravljenjem retrospektive, Retrobudućnost je radije u funkciji aktivnog pretraživanja njegovih starijih i recentnijih radova i identificiranja općih mjesta u umjetnikovu stvaralaštvu. To je važno – a otuda i ono „budućnost“ u naslovu – jer bi se temeljem toga moglo pretpostaviti u kojem smjeru će se kretati daljnja del Castillova produkcija; uostalom njegov opus može se tumačiti kao otvoreni, ali ponavljajući narativ učvršćen onom vertikalnom tematskom osi gdje se mijenja samo odabir motiva i način njihova prikaza, ali ne i njihova suština. To je proces koji se od početka neprekidno nastavlja i širi, stvaralački timeline čija je razvojna logika slična onome modelu viđenja naše civilizacije kao povijesne spirale, del Castillov Atlas Mnemosyne.

Dakle, Retrobudućnost označava vremensku liniju jednog stvaralaštva što je utemeljeno na tematskoj konstanti, strategiji umjetničkog preuzimanja i recikliranju vizualnih motiva u suzvučju sa načinom na koji se odvija proizvodnja suvremene vizualne kulture, sve kroz crno-bijeli filter predstavljenih radova. Latentno obilježje cijelog del Castillovog opusa – a time i njegovih radova na ovoj izložbi – je njegova semantička neodređenost, pri čemu razmatranje postupaka kojima se umjetnik služi u pojedinačnim radovima može obogatiti repertoar njihovih mogućih značenja.

Del Castillovi slojeviti video kolaži nastali tijekom 2018. i 2019. godine zasnovani su na premještanju kolaža u prostor „novih medija“ u svrhu širenja mogućnosti vlastitog umjetničkog izraza. Za razliku od kompozicija sačinjenih od srodnih ikonografskih elemenata koji potvrđuju naslove pojedinačnih radova (kao u ciklusu Universal History of Infamy iz 2015. godine), navedeni radovi dinamični su vizualni rebusi koji prizivaju sličnu praksu „zamagljivanja“ prikazanog sadržaja u tradiciji snažnog, gotovo okultnog simbolizma i mističnih djela renesansnih umjetnika poput Leonarda da Vincija ili Albrechta Dürera ili pak engleskog pjesnika i umjetnika iz 19. stoljeća Williama Blakea.

Najrecentniji del Castillovi radovi pripadaju seriji digitalnih kolaža velikog formata i zajedno s prethodno spomenutim video kolažima označavaju vrhunac njegovog dugogodišnjeg rada na usavršavanju medijske tehnologije. Jasminka Babić koncizno objašnjava tematiku radova kao „gomilanje slojeva pomoću kojeg autor prikazuje začarani krug ljudske patnje kroz reinterpretaciju motiva iz povijesti i povijesti umjetnosti“. Pitom će ustanoviti kako njegovi radovi sadrže tragove djela, odnosno citate Augustea Rodina, Hieronymusa Boscha ili braće Chapman koji se izmjenjuju s prizorima uništenih gradova. Zaključit će da „isprepletenost kompleksnih prikaza ukazuje na vječno ponavljanje povijesnih, osobnih, obiteljskih i društvenih drama, određenu determiniranost propasti cjelokupnog čovječanstva i kolaps civilizacije kakvu poznajemo“.

Zaključno, cijela umjetnička karijera Erica del Castilla prožeta je temeljno ljudskom, a onda i društvenom tematikom u obzoru zapadne civilizacije. Kolažiranje prisvojenog raznorodnog vizualnog sadržaja provedeno na različite načine pokazalo se za umjetnika idealnom mjerom bilježenja razlomljenosti i složenosti današnje slike svijeta. Ako bismo njegov opus na ovoj izložbi sagledali u analogiji s Babilonskim tornjem ili Novom katedralom (iz Universal History of Infamy, 2015.) on bi vrlo lako mogao biti predočen kao kompleksna građevina okomite logike, a ovaj tekst bi bio vodič u tumačenje širih okolnosti njenog nastanka i pripadajućih joj „arhitektonskih“ elemenata. (Iz predgovora: Božo Kesić)

Izložba je u organizaciji Hrvatske udruge likovnih umjetnika – Split, a može se razgledati do 3. prosinca 2019. godine.

Nives Matijević