Hrvatski Fokus

Isilovsko ubojstvo fratara za Bošnjake je obično ubojstvo, a ne ratni zločin

 
 
O strahotama stradanja hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini, tijekom velikosrpske i velikomuslimanske agresije, nakon njihova tajnog dogovora u Beogradu o diobi tronacionalne beha zajednice, najrječitije govore godišnjice obilježavanja dana progona, likvidacija, konclogora, masovnih smaknuća. Gotovo svaki dan u godini, njih 365, obilježava godišnjicu masovnih stradanja hrvatskog naroda, na nekom beha dijelu.
http://hrvatski-fokus.hr/wp-content/uploads/2019/11/602x338_cmsv2_8855efeb-d304-5920-8bb0-1e0838bbf844-3135044.jpg
Teško je naći dan u godini, u periodu građansko-vjerskog beha sukoba za teritorij, (18. 9. 1991. – 14. 12. 1995.) na koji nije jedan od agresora bilo velikosrpski ili velikomuslimanski izvršio neki zločin na Hrvatima. Čak, danas kada se sjećaju godišnjice tih stradanja, s porukom opraštanja ali ne i zaborava, i kako se nikad više ne bi ponovilo, niti Hrvatima niti bilo kojem narodu u svijetu, čini se da je i malo dana u godini za obilježavanje svih tih stradanja, u kojima su agresori prepolovili hrvatski narod u toj "krčmi pogašenih svjetla".
 
Ono što je u tom kataklizmičkom nacionalno-vjerskom hrvatskom stradanju znakovito je činjenica da je njihova patnja, da su najviše ubijani i progonjeni oko Božića i drugih katoličkih velikih svetkovina. Ubojice i progonitelji nisu znali, jer kršćanofobisti to ne mogu ni znati, da su upravo ti katolički blagdani zbog kojih su ubijani i progonjeni, bili snažni ublaživači svim tegobama i mučenjima, ali i sigurni čuvari trinaeststoljetnog katoličkog korijena u fratarskoj Bosni i Hercegovini. To nam jamči i mučenička smrt fojničkih fratara koje na pragu samostana 1993. godine izmasakriraše pripadnici isilovske muslimanske armije Bosne i Hercegovine. I to je razlog što ovih dana 13. studenog 2019. hrvatski narod u Bosni i Hercegovini, i na svim dijelovima svijeta gdje je našao privremeno sklonište, s uzdasima i molitvama prisjećaju 26. godišnjice muslimansko-mudžahedinske likvidacije gvardijana Franjevačkog samostana u Fojnici, jednom od najstarijih franjevačkih samostana u fratarskoj Bosni, fra Nikice Miličevića i vikara fra Leona Migića. Njihovom nedužnom i mučeničkom smrću, koja ima sličnosti sa mnogim turskim ubojstvima bosanskih ujaka tijekom otomanskog, gotovo, polutisućljetnom danku u krvi, potvrdila je onu staru kršćansku izreku „krv mučenika sjeme kršćanstva".
 
Bosna i Hercegovina je kroz cijelu svoju povijest turske genocidno konfesiocidne, urbicidno kulturocidne okupacije zalijevana krvlju mučenika  katoličkih vjernika i njihovih fratara, i stoga, vjerojatno kao ni u jednoj drugoj zemlji svijeta, nije posijano toliko sjemena kršćanstva, i tako duboko. I krv fojničkih fratara, i muslimanski konclogori u kojima su obeščašćivane zarobljene časne sestre i svećenici, sjeme je kršćanstva, te potvrđuju  i jamče opstojnost Hrvata katolika na toj, stoljećima dugoj „bojišnici" agresivnog islama i obrambenog kršćanstva, demokratskog Zapada, režimskog Istoka i radikalnog Orijenta.
 
Za tadašnje Muslimane, a današnje Bošnjake terorističko smaknuće fratara značilo je i veliko zastrašivanje Hrvata katolika koji su više od sedam kontinuiranih stoljeća vezani neraskidivom vezom jedni s drugima. Kad ne bude fratara otići će i njihovi vjernici katolici. To govori i o smišljenom i dobro planiranom muslimanskom cilju genocida i konfesiocida nad Hrvatima katolicima. Muslimanski plan dugo osmišljavan na kraju je ne samo realiziran, već i danas čvrsto branjen od bošnjačkih vlasti. Tri puta pomilovan ratni zločinac, terorista isilovac, ubojica fojničkih fratara, Miralem Čengić od strane planera tog zločina Alije Izetbegovića, i četvrti put od strane Alijinog najbližeg suradnika, suzločinca Ejupa Ganića, nakon čega je pušten na slobodu, čvrst je dokaz da je iza tog, i svih drugi muslimanskih zločina stajao i u njima sudjelovao politički vrh na čelu sa Alijom Izetbegovićem.
 
Za sudionike tog i drugi muslimanskih teških zločina, isilovsko ubojstvo fratara je obično ubojstvo, a ne ratni zločin. Priznati da je  to ratni zločin, što po svim Međunarodnim konvencijama i jest, za bošnjačko čelništvo, ratno i poratno, znači i priznavanje sudjelovanja u njima, a to u konačnici znači, zbog planiranja i brutalnosti izvođenja, da je to genocid i konfesiocid. Samopriznanje Bošnjaka da su rat etničkog i vjerskog čišćenja planirali i isplanirali, u ime cilja opisanog u Islamskoj deklaraciji osuđivanog nacionaliste i radikalnog islamiste Alije Izetbegovića, bio bi kamen temeljac u fundamentu jedne nove, europske, slobodne, demokratske i za sva tri njena naroda dovoljno velike Bosne i Hercegovine. Sve do tada svaki govor o održivosti ovakve beha zajednice koju Bošnjaci pokušavaju graditi na tolikim, još uvijek skrivanim hrvatskim masovnim grobnicama, i barijerama stavljanim na put povratka hrvatskih prognanika i izbjeglica, samo je gubljenje vremena, i sve dublje zakopavanje bosanskohercegovačke prošlosti u šarenilu multinacionalnosti, multireligioznosti i multikulturalnosti. Očito da to i jest cilj bošnjačkog militantnog čelništva, koji u propadanju i nestajanju tog nekadašnjeg beha bogatstva, i njene prepoznatljivosti u svijetu, vidi šansu ispunjenja planiranog cilja, čisti muslimanski entitet, u ime kojeg su ubili i fojničke fratre, i počinili ratne zločine genocida, konfesiocida i kulturocida.
 

Vinko Đotlo

Povezane objave

BiH je premala za brojne Arape

HF

Zašto Bošnjaci toliko mrze susjede Hrvate!?

hrvatski-fokus

Zar tek troje?

HF

Zaustavite mirnodopski rat!

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više