Nemoć u BiH stanuje u “moćnicima”

Naša kazališta rade još uvijek po samoupravnom socijalističkom modelu bez prilagodbe na nove uvjete

 

 

Vlado Kerošević (Husino, Tuzla, 25. travnja 1955.) je hrvatski bosanskohercegovački kazališni glumac i redatelj. Diplomirao na Fakultetu dramskih umjetnosti u Beogradu 1978. godine u klasi profesora Minje Dedića. Nakon diplomiranja angažiran je u ansamblu Narodnog kazališta u Tuzli gdje je ostao do 1993. godine. Od 1999. godine radi kao profesor glume i govora na Akademiji dramskih umjetnosti u Tuzli. Trenutno je i dekan ove visokoškolske ustanove. Godine 2002. osniva Teatar kabare Tuzla pri 1990-ih nastalom Hrvatskom teatru Soli, čiji je Kerošević inicijator i osnivač. Po svom organizacijskom i programskom konceptu ovaj Teatar je kamerni i moderni kazališni mehanizam. Za nekoliko godina egzistiranja uspio je razviti se u repertoarsko kazalište.

Predstave: Predstave u produkciji Narodnog kazališta Tuzla:

Posljednja ljubav Hasana Kaimije – sezona 1979/80.; Školarište – sezona 1979/80.; Zmaj I – sezona 1979/80.; Horvat – U logoru – sezona 1979/80.; Vića – Sumnjivo lice – sezona 1979/80.; Alija Alijagić – sezona 1980/81.; Momčilo – Prenočište- sezona 1980/81.; Gospođa Ministarka – sezona 1981/82.; Kraljevo – sezona 1981/82.; Krik – sezona 1981/82.;Mandragola – sezona 1981/82.; Nema kralja da valja – sezona 1983/84.; Šta je sobar vidio – sezona 1983/84.; Mik Terenoar – Maturanti – sezona 1983/84.; Suvi – Oganj i ljudi – sezona 1983/84.; Padsekaljnikov – Samoubojica – sezona 1984/85.; Kuća oplakana – sezona 1985/86.; Moj tata socijalistički kulak – sezona 1985/86.; Svečana večera u pogrebnom preduzeću – sezona 1985/86.; Odumiranje Međada – sezona 1986/87.; Husein-kapetan Gradaščević – Zmaj od bosne – sezona 1986/87.; Anfisa – sezona 1987/88.; Brutov nož – sezona 1987/88.; Rat i mir u grudi – sezona 1987/88.; Derviš i smrt – sezona 1988/89.; Nečastivi – Nečastveni na filozofskom fakultetu – sezona 1989/90.; Posjeta stare dame – sezona 1989/90.; Milan – Urnebesna tragedija – sezona 1990/91.; Vitez di Ripafratta – Mirandolina – sezona 1990/91.; Kočkajrov – Ženidba – sezona 1991/92.; Mujo – Nevrijeme – sezona 1991/92.; Koske '48 – sezona 1990/91.; Majka – sezona 1992/93.;

 

Predstave u produkciji Teatra Kabare Tuzla:

Krešo – Muž moje žene -sezona 1998/1999.; Pehlivan – Hoću da se igram -sezona 1998/1999.; Hasan Kaimija – Posljednja ljubav Hasana Kaimije -sezona 1998/1999.; Suljo – Poslanik -sezona 1999/2000.; Beg – Pintorović – Hasanaginica -sezona 2000/2001.; Ahmed Nurudin – Derviš i smrt -sezona 2001/2002.;Novi život) -sezona 2002/2003.; Novinar lokalnog lista – Ja načelnikov´ca -sezona 2002/2003.; Policajac – Urnebesna tragedija – 2002/2003.; Mehmed paša – Veliki vezir -sezona 2004/2005.; Šehaga Sočo – Tvrđava –  sezona 2007/2008.; Poštar – Totovi -sezona 2009/2010.; Karađoz – Prokleta avlija -sezona 2011/2012.;

 

Filmovi i serije: Trag; Nacionalna klasa; Osma ofanziva; Husinska buna; Svetozar Marković; Veselin Masleša; Operacija Teodor; Koze; Dani AVNOJ-a; Brisani prostor; Priče iz fabrike; Misija majora Atertona; Ženska priča; Rimski dan; Ranjenik; Krivda; Stanica običnih vozova (1990.); Aleksa Šantić; Remake (2003.); Crna hronika; Dobro uštimani mrtvaci (2005.); Nepogodan za sva vremena; Lud, zbunjen, normalan;

Obnašao istaknute dužnosti u kulturi. Višestruko nagrađivan, i …- Vlado Kerošević

 

• Izbornik ste XXXVI. Susreta kazališta/pozorišta BiH u Brčkom – Distrikt. Razina predstava je za nepovjerovati.

– U okviru ove selekcije cilj mi je bio na festival dovesti što kvalitetnije BiH predstave i predstave iz regiona da bi i jedni i drugi imali što kvalitetniju konkurenciju, i kvalitetom ostvarili kreativni smisao na Susretima u Brčkom. Zato što je ovo regionalni festival koji ima sigurnu u ovom trenutku organizacijsku i materijalnu infrastrukturu. Ovo je festival koji ima 40-godišnju tradiciju održavanja u Brčkom, pa prema tome i publiku koja je profilirana, odgajana na ozbiljnim prosudbama o idejnim i estetskim kreacijama teatara iz BiH i regije.

 

• Dolazim iz grada kazališta i lutkarstva. Grada Zadra, jednoga od 15 najstarijih gradova na svijetu, s bogatom kulturnom tradicijom. Tragom toga ne mogu ne primijetiti posječenost predstavama. Ni Zadar, Rijeka, Zagreb… nemaju takvu posječenost kazališnim predstavama.

– Ovaj festival svetkovina je u Brčkom. Ljudi žive godinu dana u iščekivanju ovog festivala. Ovdje žive tri naroda i svaki od njih ima svoje narodne svetkovine a Susreti kazališta/pozorišta BiH su svenarodna svetkovina. Kao Dionizijske svetkovine u Staroj Grčkoj. Ovo je ritual koji se utjelovio u biće Brčaka i postao kulturna potreba i navika.

 

• Znam s kojim se problemima susreće BiH, Hrvat sam iz BiH. Organizirati Susrete ove razine vrijedno je divljenja.

– BiH je društvo u nemoći realizacije civilizacijskih potreba i navika. Ta nemoć nije u običnim ljudima – Smrtnicima. Ona stanuje u „moćnicima“ koji su sebi pripisali htjenje upravljanja ljudskim sudbinama ali običan čovjek se otima i pravi otpore i iz otpora nastaje moć da se dogodi ono što se u mnogo uređenijim društvima ne može dogoditi pa ni u najbližem okružju, a to su ovi Susreti i zato su vrijedni divljenja.

 

• Moj je dojam kako je umjetnost nezaustavljiva, to je ono što drži i progovara dok toliko drugoga šuti, miri se sa stanjem koje jest i svojom šutnjom još više umrtvljuje to stanje.

– Umjetnost je prije svega aktivističko stanje svijesti koje pokreće talent. Tako nastaje nezaustavljiva energija koja se mora realizirati. U toj realizaciji umjetnost nema pravo na kompromis. Neminovno dolazi do konflikta koji je elementarna osnova teatarske umjetnosti. Taj konflikt vrlo se često prenosi i na društvo i na život i nastaje konflikt umjetnosti i politike. U ovom ratu, na žalost uvijek pobjeđuje politika i piše povijest. Zbog toga umjetnost mora biti revolucionarna.

 

• Profesor ste, posvetili ste se izuzetnoj zadaći, poduci mladih. Koliko je to išlo na štetu Vas kog cijenim i kao izuzetnoga glumca?

– Postao sam profesor u četrdesetpetoj godini svoga života. Prije toga sam se bavio isključivo glumom, tako da sam imao priliku kao glumac značajno se realizirati. Pedagogija je bila prirodan nastavak prethodne realizacije u prenošenju iskustva na darovite mlade ljude u okviru Akademije dramskih umjetnosti Univerziteta u Tuzli koji je osnovan 1998. godine. Pored ovoga osnovao sam profesionalni alternativni teatar Kabare Tuzla u kom sam imao priliku baviti se režijom i produkcijom, tako da sam na taj način iskompletirao svoju umjetničku ličnost. Koliko mi je pedagogija prividno oduzela, još više mi je doprinijela.

 

• O današnjem kazališnome trenutku. Kako vidite današnje kazalište? Kakvo nam se piše kazalište u bliskoj budućnosti?

– Veliki dio problema kazališta danas je u produkcijskom modelu koji je nužno reformirati i prilagoditi i prilagoditi suvremenim uvjetima organizacije i produkcije. Naša kazališta rade još uvijek po samoupravnom socijalističkom modelu bez prilagodbe na kapitalističke uvjete življenja u suvremenome društvu. Na žalost zatočeni smo u prošlosti iz koje nikako da iskoračimo.

 

• Jesu li glumci po Vama dobili status kakav zavrjeđuju?

– Umjetnost što se tiče BiH kao leksem – termin ne stanuje u Ustavu ove zemlje pa se prema tome u ovoj državi nitko niti ne osjeća odgovornim za ovu oblast stvaralaštva. Umjetnost je sostificirani oblik kulture življenja. Možete misliti kakav je status glumca a i ostalih umjetnika u takvoj situaciji. Nisam siguran da je nešto bolja situacija ni u društvima u okruženju. Kultura je marginizirana a trebala bi biti prozor u svijet.

 

• U Hrvatskoj samo rijetki od glume dobro žive. Kako se od glume živi u BiH?

– Od glume u BiH se preživljava ako se u Hrvatskoj teško živi. Na žalost sve je više nezavisnih produkcija u kojima možete vidjeti na sceni samo glumce bez iluzionističkih detalja. Svi se vade na to da im je estetika stvaranja bila bazirana na Brookovom praznom prostoru. U suštini razlog tomu je najčešće besparica.

 

• Povezuje nas zajednički Prijatelj, Mravojed – kako ga zovemo. Pjesnik Fabijan Lovrić, dijete Tuzle, Tuzlanskoga kulturnoga kruga. Tuzlansko pozorište briljira. U čemu je tajna Tuzle da daje takve umjetnike?

– Tuzla je kroz svoju bližu i daljnju povijest bila a i danas je dobrim dijelom radnička, proleterska sredina. U takvim uvjetima ljudi žive uglavnom na egzistencijalnom minimumu, željni svega i svačega. Onaj tko želi on i čezne. Onaj tko čezne on i zamišlja. Onaj tko zamišlja on je maštovit. Onaj tko je maštovit uz malo talenta i puno rada jednostavno postaje umjetnik.

 

• Kako gledate na hrvatsku kazališnu scenu?

– Hrvatsko kazalište po mom mišljenju ima „dvije scene“, oficijelnu scenu javnih ustanova iz oblasti kazališne umjetnosti i vrlo značajnu drugu alternativnu profesionalnu scenu kazališne umjetnosti koja svakim danom postaje sve značajnija. Veliki iskorak u kazališnoj umjetnosti RH, načinjen je vračanjem profesionalnoga statusa kazališta u gradove kao što su: Vinkovci, Karlovac, Pula, Šibenik. Pored toga sva mreža privatnih kazališta ima sve veći značaj. Kazališna umjetnost u RH ima perspektivu.

 

• Glumačke veličine odlaze, jošje svježe sjećanje na Ivu Gregurevića, čega se rado sjetite vezano za Vas i Ivu?

– Ivo je glumačka legenda prije svega. Sa Ivom sam uvijek bio u izuzetno prisnim odnosima. Sa Ivom se nije moglo drukčije. Kad god sam imao priliku s njim glumački surađivati bilo je to na obostrano zadovoljstvo.

 

Nikola Šimić Tonin