Kabinet voštanih figura

U poslijekomunističkim društvima mladi i obrazovani odlaze, elite se bogate i europeiziraju

Imade jedno djelce ruskih suspisatelja Iljfa i Petrova koje se zove "Muzej voštanih figura". Takvo stanje mi gledamo dugo već u našem Saboru, županijama, gradskim vijećima gdje "kooperativni lideri" sklapaju protuprirodne nagodbe, neprincipijelne koalicije, konvencije i deklaracije od Triglava pa do Marakeša i Istanbula… Uhljebnički je to mentalitet koji vadi dušu i poput gebisa (zubala, dentijere) odlaže savjest i pamet na komodu.

Eksponate Kabineta voštanih figura (Nerona, Kleopatru) uspoređuju  Iljf i Petrov s komunističkim aparatčikima, članovima Partije i njezinim kandidatima koji imaju imena i prezimena, te primaju plaću ali su zapravo mrtve duše; u stvarnosti njihov rad je imitacija rada a predanost komunizmu (rekao bih naciji, vjeri, idealu) je tek iluzija. I što se više te figure bave poslom i skandalima to više shvaćaju da su mrtve. Opisuju se tipični birokrati; Judin koji se osvećuje zubaru nastojeći ga otpustiti jer mu nije primio djecu na pregled preko reda, pijanica Bolonkin koji odugovlači lako rješive pravne slučajeve, osporava zakonite tražbine, opravdava nezakonite otkaze i nepotrebno i besramno povećava troškove suda.

Morozova kao član uprave Društva invalida svojom grubošću izaziva strah zaposlenika i invalida, na čelo udruge invalida postavlja posve zdravog čovjeka, vrijeđa seljake, naziva ih panjevimna i prostacima, povezuje u saveze udruge koje nemaju ništa zajedničko u planu, programu, članstvu i djelatnostima. Mitler (valjda asocijacija na Hitler?, op., T.T.) i Anikin proganjaju njima nepoćudne ljude, radničke dopisnike, krše zakon o radu, prijateljuju sa špekulantima i crnoburzijancima (mislim da se Iljf i Petrov nisu usudili reći mafijom!, op., T.T.). Ustav ruske federacije je 1918. zabranio sudjelovanje u izborima trgovcima, službenicima, vlasnicima nekretnina, tvorničarima i obrtnicima koji imaju zaposlenike, posjednicima; tj. one koji misle i proizvode je eliminirao nastojeći cijelo društvo svesti na kmetove, na tegleću marvu koja sve što ima duguje državi i diktatoru.

Lijepa je to alegorija komunističkoga društva, kao što je Gogolj u "Mrtvim dušama" prikazao duh carske birokracije. I mi smo živjeli predugo u sustavu kojemu je podobnost bila važnija od stručnosti. Lustraciju kao takvu nemoguće je provesti jer su visoki partijski dužnosnici i žbiri pomrli, a mi imamo već treću generaciju podobnika koji k tome posjeduju kapital i inozemne veze. Rezultat je svugdje na Istoku isti; mladi i obrazovani odlaze, elite se bogate i europeiziraju.

Teo Trostmann