Yoga i tat tvam asi

Radhakrishnan: Ljubav prema bližnjemu nije imperativ nego indikativ

 

 

Jedno na prvi pogled marginalno predavanje izazvalo je u Indiji jedan duhovni preokret, koji je u svom daljnjem razvoju poprimio revolucionarni karakter. Dogodilo se je to 25. veljače 1893. kada je njemački filozof Paul Deussen, posthumni učenik Arthura Schopenhauera, održao jedan govor pred Bombay Branch de Royal Asiatic-Society. Taj događaj se naziva „Kuriozum duhovne povijesti.”

O čemu se tu radilo? Deussen je tvrdio da bitni pojmovi u originalnim svetim spisima Upanishadama, kao što su maya, dharma, tat tvam asi, imaju posve drugačije značenje, nego kako se je njih tisućama godina interpretiralo i prije svega prakticiralo. Maya u tradicionalnoj interpretaciji znači da je ovaj svijet samo privid i varka, lila-igra božanskog Brahmana, te da od te igre treba pobjeći i kroz askezu i meditaciju stopiti se sa samim Brahmanom. Dharma je označavala krutu sudbinu, koju čovjek ne može izbjeći, jer on je kao pas, kojega Bog drži na lancu, a isto tako i cijelo društvo, koje je podijeljeno u kaste, a u najnižoj kasti se nalaze otpisani i odbačeni. To je sve posljedica njihovih (ne)djela, koji su oni izvršili u svom prijašnjem životu. Tat tvam asi, „To si ti”, je značilo da su sva bića, također i anorganska, umrežena u jedno biće, u kojem svoje obitavalište ima božanski Brahman. Ta formula identiteta je navodila na to da se čovjek treba riješiti svake individualne i odgovorne akcije, te da se tako kroz pasivnost, uranjanje u samoga sebe, yoga-praktike riješi od svih osobnih želja i potreba, da bi se na koncu mogao staliti sa božanskim Brahman-Atmanom.

 

Dostojanstvo osobe, individualne slobode, socijalna odgovornost u društvu bile su na taj način nepoznanice, što je naposljetku i dovelo do tog stanja da su na tom kontinentu vladali kaos, neimaština, zapuštenost najvećeg dijela stanovništva i konačno i pad pod vlast kolonizatora. Kada je Indija u prošlom stoljeću karizmom M. Gandhija izvojevala svoju samostalnost, nastali su razni sekularni pokreti, koji su htjeli zabraniti hinduizam, jer je u toj religiji, po njihovom mišljenju nemoguća odgojiti ljude, koji bi bili u stanju aktivno sudjelovati u oblikovanju ljudskih sudbina i time jednog humanog društva. Međutim osim toga sekularnog pokreta, postojao je već duže vrijeme i onaj, koji je bio inspiriran tim navedenim predavanjem, te je tražio novu interpretaciju izvornih hinduističkih nauka. To su bili uz spomenutog M. Gandhija ličnosti kao Ram Mohan Roy, Swami Vivekananda, te Sarvepalli Radhakrishnan, na kojega se u prvom redu referiram. Radhakrishnan a i ostali su bili oduševljeni Evanđeljem a u osobi Isusa iz Nazareta, prije svega u njegovom govoru na gori, našli su odgovore na sve nedaće u njihovoj religiji i katastrofalne promašaje u indijskom društvu. Tražili su također ima li nešto tako veličanstvenoga i u njihovim svetim spisima, kao što su pročitali u Evanđelju. I našli su to.

 

Da ne bi bilo nesporazuma: ovdje se ne radi o tome sugerirati čitateljima da između kršćanstva, hinduizma i buddhizma nema nekih bitnih razlika, da oni imaju istu podlogu, dijele ih samo socio-kulturološke razlike, te je onda svejedno, za koju se čovjek odluči. To ne tvrdi nijedan razuman čovjek. Ovdje se radi samo o tome da se otkrije pravi smisao tih starih hinduističkih tekstova ne ulazeći u to kroz koje stranputice je došlo do njihovih iskrivljenih tumačenja.

 

Dogma 'bijeg od ovoga svijeta' pretvara se u dogmu 'briga za svijet'

 

Radhakrishnan je izvršio jedan „kopernikanski obrat”, jednu pravu revoluciju u interpretaciji osnovnih hinduističkih dogmi: Dogma „bijeg od ovoga svijeta” pretvara se u dogmu „briga za svijet”. U svome djelu The Brahman sutra (London, 1960.) on piše da je ovaj svijet stvoren po Božjem planu. Svijet nije naša predodžba, privid i varka, nego je on realnost i Bog nam je usadio sposobnost da se s njime ophodimo sa odgovornošću. Maya, privid i varka je moguća samo u čovjeku i u komunikaciji među ljudima, ali ne u ontologiji realnog svijeta. Kroz etiku odgovornosti otpada i svaka pomisao da je čovjek determiniran kozmičkim zakonima reinkarnacije, koji su posljedica njegovih (ne)djela iz prijašnjeg života. Čovjekov sadašnji život nije rezultat njegovih prijašnjih egzistencija, nego on samoodgovorno odlučuje i oblikuje svoj život.

 

Formula identiteta sa svijetom Tat tvam asi („to si ti”) je tradicionalno praktički značila odstupanje od svake individualnosti i osobne odgovornosti, a ona je ustvari temelj ljubavi prema bližnjemu i socijalne odgovornosti. Jer čovjek se ostvaruje kroz sebedarje drugome, po onoj ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe. „Tvoj bližnji je tvoj vlastiti ja i ono što te dijeli od njega je čisti privid” (Deussen: Allgemeine Geschichte der Philosophie, Leipzig, 1920.). Ljubav prema bližnjemu nije imperativ nego indikativ, to je realna ontologija, naglašava Radhakrishnan. U svome djelu Erneuerung des Glaubens aus dem Geist (Frankfurt, 1959.) on piše protiv tradicionalne interpretacije hinduizma, da čovjekov duh određuje kojim će putem on ići, on nije podložen nikakvoj krutoj sudbini, jer svaka vjera u tako nešto vodi ljude u očaj i nihilizam. Mi ne samo da možemo plivati protiv bujice, nego smo i u stanju promijeniti tok rijeke. Prepustiti se neminovnoj sudbini znači postati ono što su priroda i povijest od nas napravili: divljinu, pustoš i kaos. Karma je i za M. Gandhija značila samo dužnost da se akceptiraju osobine i mane kod drugih ljudi, te je on tu dužnost interpretirao kao ljubav prema bližnjemu.

 

U tradicionalnom hinduizmu yoga je bila metoda kako da se čovjek riješi egzistencijalnih, zemaljskih veza i obveza, da bi na taj način izbjegao ponovnu reinkarnaciju, možda čak i reinkarnaciju u neko niže biće svijesti na ovoj zemlji. S mističnim uranjanjem u sebe čovjek treba izgubiti i osjećaj vlastite boli i patnje, napuštajući dimenzije iskustva u vremenu i prostoru, on se stapa sa kozmičkom svijesti. Time se niječe svaka odgovornost za ovozemaljski život. Ali izvorni smisao yoge, naglašavaju Radhakrihnan i ostali reformatori, je jedan posve drugi. Yoga je vježba koncentracije, da bi se postigle one snage u tijelu, koje su potrebne za bolje i slobodnije vođenje života. Zdrav duh u zdravom tijelu nije nešto što se postiže bez napora i truda. Čovjek mora vladati nad svim svojim nagonima i strastima, dapače on mora kontrolirati i svoje fiziološke funkcije.

 

Yoga je i nastala iz prirodne nužnosti. Temperature preko dana su u Indiji čak i preko plus 50 stupnjeva, a po noći padaju i ispod nule. Tu razliku i napetost ljudsko tijelo mora na neki način izjednačiti i izdržati bez zdravstvenih poteškoća. Yogin su preko tih vježbi došli i do neočekivanih

iskustava u stanju kada ljudski duh potpuno vlada nad tijelom. Put jednog sanyasina (učenika) vodi upravo tome cilju, a to je stanje potpune duhovne slobode. Svaki liječnik ima iskustvo da ljudi koji pate od raznih stvarnih ili umišljenih boljki nisu u stanju kontrolirati svoje tijelo, da su duhovni zarobljenici svoga tijela i da je time sloboda duha znatno umanjena ili dapače isključena.

 

Biti duhovno slobodan znači također imati sposobnost i slobodu kroz iskreno sebedarje naći i ostvariti sebe u drugome – u svome bližnjemu. To je pravi smisao od Tat tvam asi – drugi to si ti. Znači altruizam bez primjese koristoljublja, altruizam koji ljudima omogućava da preuzmu odgovornost i brigu za ovaj svijet.

 

Među novotumače hinduizma i buddhizma mora se pridodati i nekoga sa kršćanske strane, a to je u prvom redu Raimon Panikkar (1918.-2010.), sin jedne španjolske katolkinje i oca hindu-Indijca. Od mladih dana je vladao i sanskritom, studirao je i prirodne znanosti, poznat je prije svega kao filozof, antropolog i katolički svećenik-teolog. Njegova mnogobrojna djela su prevođena na desetke stranih jezika. Poznavao je originalne hinduističke i buddhističke spise u potpunosti, tako da smo od njega saznali mnoge i nepoznate povezanosti. Ulazio je i u dubinske teološke strukture. Ističe da je briga za ovaj svijet u jednakoj mjeri naglašena u Evanđelju kao i u Upanishadama a isto tako i u buddhističkoj nauci.

U pripovijetki o milosrdnom Samaritancu Isus se ne upušta u neka spekulativna razmišljanja, nego daje upute što se mora konkretno raditi u takvim slučajevima, kada je bližnji ugrožen. Isti postulati, piše Panikkar, su usidreni kako u hinduizmu tako i u buddhizmu. Tu on navodi četiri osnovna stava, u buddhizmu nazvana „bezkonačni osjećaji” (apramanacitta), a to su samilost (metta), „veliki” suosjećaj, sažaljenje (karuna), radost ovozemaljskog života (mudita) i uravnoteženost (upekkha), te nadovezuje jednu priču, što raditi u konkretnom slučaju kada je čovjek u nevolji: Jedan čovjek je urlikao od bolova valjajući se u svom vlastitom izmetu, nakon perforacije crijeva. Tathagata je prišao k njemu, oprao ga i legao u svoj vlastiti krevet, davajući mu napitke i masažu za ublaženje bolova, te milujuća ga po licu omogućio mu je bar donekle dostojanstvenu smrt.

 

Panikkar nam otkriva da je i u Upanishadama jedna od centralnih zapovijedi – ljubav prema neprijateljima, te da se na zlo treba odgovoriti opraštanjem i ljubavlju. Obrazloženje za to se nalazi u dubinskoj povezanosti jednog mističnog tijela realiteta s kozmičkom karmom, koja nadvisuje, pobjeđuje i daje posve novi smisao svim kauzalnim povijesnim procesima u ovome svijetu. Tako on u „razgovorima o duhovnoj transformaciji” u djelu pod naslovom Das Abenteuer Wirklichkeit (München, 2000.) na stranici 80. kažei sljedeće: „…Ovo zvuči gotovo bezobrazno, ali na temelju Evanđelja i Upanishada nadodat ću i ovo: da je čovječanstvo imalo hrabrosti naknadno oprostiti Hitleru, onda nam se nikada ne bi dogodio Milošević. Ova imena upotrebljavam kao simbole, bez da ikoga demoniziram” (kraj citata).

 

Završimo ova razmišljanja s jednim aktualnim pitanjem: Koji su to ljudi, koji u današnje doba prakticiraju yogu? Pojednostavljeno se može reći da se tu radi o dvije skupine ljudi. Jedni su ezoterici ili pripadnici raznih ezoteričkih New-Age pravaca na zapadnom svijetu, koji tim vježbama i uranjanjem u sebe teže za proširenjem vlastite svijesti u nadi da bi dosegli neke spoznaje iz transcendentnog svijeta, kojeg su oni sami sebi već apriori konstruirali. Ustvari oni izvršuje bijeg od ovoga svijeta i gotovo svake odgovornosti u njemu. Takve grupe i pokrete ne treba uzeti za posebno ozbiljne i odgovorne ljude. Drugu skupinu čine ljudi koji yogom i sličnim praktikama kao Tai-Chi kondicioniraju svoje tijelo do te mjere da se, koliko je moguće, oslobode od svojih vlastitih tegoba, bolesti i boljki, te tako slobodni duhom mogu s osobnom odgovornošću preuzeti brigu za ovaj svijet kroz svoj konkretni rad. U jednoj azijskoj zemlji sam vidio da katolički vjernici prije mise prakticiraju Tai-Chi da bi se mogli bolje koncentrirati na taj sveti događaj, koji slijedi. To ne znači da to moraju svi i svugdje raditi.

Tko ovoj posljednjoj skupini ljudi može išta predbaciti i zamjeriti?

 

Dr. sc. Anto Križić, Berlin, 30. studeni 2019.