Umro je hrvatski političar, publicist i domoljub
U Zagrebu je 4. siječnja 2020., u 83. godini života, umro prof. dr. Zdravko Tomac, hrvatski političar, publicist i domoljub. Cijeli svoj život posvetio je za boljitak svoje hrvatske domovine. I u vrijeme protuhrvatske, nedemokratske i nenarodne jugoslavenske diktature Zdravko Tomac uvijek je bio na strani svoga hrvatskoga naroda. Iako progonjen nakon Hrvatskoga proljeća, kada mu je bio zabranjen rad na Fakultetu političkih znanosti, nastavio je sa znanstvenim i publicističkim radom. U vrijeme demokratskih promjena i raspada Jugoslavije stavio se na čelo demokratskih i reformskih snaga u okviru SKH, i bio glavni zagovornik stvaranja hrvatske socijaldemokracije i preimenovanja partije u SDP. U jeku najžešće srbijanske agresije na Hrvatsku, u ljetu 1991., odazvao se na poziv hrvatskoga predsjednika Franje Tuđmana u Vladu demokratskog jedinstva, u kojoj je bio potpredsjednik.
Zdravko Tomac s hrvatskom predsjednicom Kolindom Grabar-Kitarović na predstavljanju knjiga u Dvorani Vijenac na Kaptolu
Zbog svoga uznastojanja na hrvatskoj socijaldemokraciji bio je progonjen u SDP-u kojega je stvarao, posebice nakon povratka Partije na vlast godine 2000. U to vrijeme prvi put sam ga nazvao i ugovorio intervju u Saboru za Hrvatsko slovo. Došao sam k njemu u nezgodno vrijeme. Kao potpredsjednik Sabora imao je puno obveza, a vani je bila zimska južina. Razgovor se vodio u ovalnoj sobi s prozorom na Opatičku ulicu. Unatoč lošem vremenu i mojoj zadršci prema njemu, komunistu, razgovor je bio djelotvoran. Ispričao mi je o svome ocu, koji je kao domobranski šef intendanture za Slavoniju potkraj rata pomagao i partizanima, koji su ga poslije rata poslali u logor u Kovin na jugu Banata, što je bezrazložno negativno odjeknulo kod nekih ljudi koji su to pročitali u Hrvatskom slovu. Moram reći kako i ja nisam bio baš naklonjen svome sugovorniku. Naime, na kraju razgovora Zdravko Tomac mi je u povjerenju rekao: Da Vi znate kako je meni teško u SDP-u? A ja sam mu odgovorio da mu ne vjerujem. Kasnije sam shvatio da sam tada bio u krivu. Godine 2004., kada smo se, HDZ i mi svi domoljubi vratili na vlast, postao sam glavni urednik Fokusa i k meni dolazi prof. Tomac. Pitao me je može li pisati za Fokus. Ja sam rekao da može, što mi je činilo problema kod nekih mojih suradnika koji su mi rekli da što će mi taj komunjara, a ja sam im rekao da je bolje da piše za nas, nego za neke druge nedomoljubne novine koje će kad-tad prihvatiti. Posebice nakon objave njegove knjige Obraćenje, koja je jako dobro primljena u javnosti. I bio sam u pravu. Sljedećih godina Zdravko je pisao za Fokus na obostranu korist.
Nakon gašenja Fokusa nastavili smo suradnju. Uredio sam i izdao sam mu sljedećih osam knjiga, od Memoara do Misli o vjeri i nevjeri. Proveli smo zajedno dane, mjesece i godine. Obišli smo Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu uzduž i poprijeko i širili istinu o Hrvatskoj i Hrvatima. Ljudi su nas dočekivali s oduševljenjem. Zdravko je bio i ostao nacionalni junak. Omiljen i kod mladih i od starih. Jedini problem bilo mu je zdravlje koje ga je godinama sputavalo da još više piše, putuje i širi istinu o Hrvatskoj i Hrvatima.
Zdravko Tomac je istaknuti hrvatski političar i pisac. Rođen je u Garčinu kod Slavonskoga Broda 24. svibnja 1937. godine. Diplomirao je na Ekonomskom, a doktorirao na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. U doba SFRJ je bio u redu uglednijih političkih teoretičara jugoslavenskoga oblika socijalizma i protagonistom reformističkih snaga, a kao takav je sudjelovao u izradbi posljednjeg jugoslavenskog ustava, onoga iz 1974., kojim se decentralizacijom pokušala spasiti Jugoslavija od sukoba i raspada nakon Titine smrti.
Nakon što je diplomirao ekonomiju u Zagrebu, zapošljava se u Slavonskom Brodu, odakle zahvaljujući političkom angažmanu u "Socijalističkom savezu radnog naroda" (jedna od poltičkih transmisija Saveza komunista, očekivalo se da svaki građanin svojim članstvom u toj organizaciji očituje privrženost idejama marksizma i "diktature radnog naroda") dolazi u Zagreb, na mjesto direktora Nogometnog kluba "Dinamo" (1967.-1971.). Kasnije radi u školi za političke kadrove u Kumrovcu, te – nakon što je 1976. godine doktorirao u oblasti politologije – na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu; ondje je od 1986. godine u statusu redovnog profesora.
Iako se nije izravno angažirao u javnosti tijekom agonije SFRJ i razmaha velikosrpskoga pokreta predvođenoga Slobodanom Miloševićem, priklonio se antidogmatskoj struji u SKH i sudjelovao u osnutku SDP-a (Socijaldemokratske partije Hrvatske).
U doba Domovinskoga rata Tomac obnaša dužnost potpredsjednika Vlade demokratskog jedinstva (1991.-1992.), a kasnije je zastupnik u Hrvatskom saboru (1993.-2003.) i potpredsjednik Sabora (2000.-2003.). Poslije trećosiječanjskih izbora 2000. godine Tomac je opet na vlasti i u Vladi, no zbog svojih sve izraženijih rodoljubnih stavova i želje za reafirmacijom hrvatske samostalnosti i suverenosti dolazi u sukob s većinom članstva svoje stranke, kao i vodstvom koje je optuživao za neoboljševizam, služenje protuhrvatskim inozemnim središtima moći i demoralizaciju cijele zemlje, praćenu potiranjem hrvatskoga identiteta i servilnošću prema eurokratima. Osnovne točke prijepora bile su status hrvatskog Domovinskog rata, odnos prema Međunarodnom sudu u Haagu i položaj Hrvata u post-daytonskoj Bosni i Hercegovini.
Ujesen 2003. Tomac napušta SDP, a 2004. utemeljuje, zajedno s Jerkom Zovakom, stranku HSD-Hrvatski socijaldemokrati; političku stranku lijevoga opredjeljenja, izrazito nacionalne orijentacije i egalitarnoga socijalnoga programa. Iako su povijesne analogije osjetljiva stvar, HSD je u mnogim rješidbama blizak sada skoro zaboravljenima austromarksistima, najkreativnijem i najslobodoumnijem pokretu koji je djelovao unutar europske ljevice pred Prvi svjetski rat.