U genocidu je stradalo milijun i pol Armenaca

Osmanski genocid nad maloazijskim Grcima trajao čitavih deset godina – od 1913. do 1923.

Prije samog čina genocida, osmanska armenska zajednica je posjedovala oko 2.600 crkava, 450 samostana i 2000 škola. Međutim, nakon Velikog rata oko 3000 armenskih naselja je bilo depopulizirano. Današnja armenska zajednica u Turskoj ima samo šest crkava i nijednu školu ili samostan. Masovno uništenje osmanskog (pravoslavno-kršćanskog) armenskog stanovništva u 1915.-1916. vjerojatno je najmasovniji organizirani ratni zločin počinjen tijekom Velikog rata i sigurno je prvi slučaj genocida počinjen u 20. stoljeću, kada je sustavno pobijeno do 1.500.000 etničkih Armenaca od strane osmanlijskih vlasti i njihovih suradnika Kurda. Iako je od ovog zločina prošlo više od jednog stoljeća, pitanje osmanskog genocida nad Armencima je nesumnjivo još živo naročito u vodama dnevne svjetske politike što se nedavno jasno vidjelo kada je Senat SAD-a izglasao posebnu rezoluciju kojom se ovaj zločin proglašava genocidom bez obzira na to što se u međunarodnom pravu termin i formulacija genocida službeno primjenjuju tek od 1945. Na ovaj način, SAD se priključio nekolicini zapadnoeuropskih zemalja (npr. Francuska i Njemačka) u osudi ovog zločina u formi genocida što zasigurno daje smjernice i drugim državama u povodu pitanja oko ovog historijskog problema. Kada će netko i službeno osuditi zločine genocida administracije SAD-a nad domorodačkim (indijanskim) stanovništvom ostaje da se vidi ali je najvjerojatnije za sada da će to biti Turska.

Da se podsjetimo, istrjebljenje Armenaca je započeto 24. travnja 1915. u osmanskoj prijestolnici Istanbulu i ubrzo se proširilo na cijelo carstvo kada su tisuće poznatih i dobrostojećih Armenaca najprije uhićeni i zatočeni, a kasnije mučeni i ubijani. Organizirani genocid (ili etnocid) završen je u kolovozu 1916., kada je okončana druga faza (od ožujka do kolovoza 1916.) masovnih ubojstava Armenaca koji su u to vrijeme bili deportirani u Sirijsku pustinju, u Del el Zor ili u njegovu okolinu. Danas se procjenjuje da je u genocidu stradalo do 1.500.000 Armenaca, što praktično znači da je Veliki rat preživjela samo manjina predratnog armenskog stanovništva (otprilike jedna četvrtina). Tako je na primjer danas veoma teško pronaći Armence koji žive u unutrašnjosti Male Azije (Anatolije).

Genocid nad Armencima je u svakom slučaju bio akcija sistematskog razaranja, pogroma, deportacija, prisilne asimilacije, izgladnjivanja, etničkog čišćenja i uništavanja materijalnih spomenika armenske kulture i nacionalnog postojanja na teritoriju Osmanskog carstva. Prvobitno je genocid započet masovnim ubojstvima ekonomske, vjerske, političke i intelektualne elite armenskog društva u Istanbulu ali je ubrzo istanbulsko iskustvo postalo obrazac za genocid najširih razmjera nad svim dijelovima armenskog naroda u carstvu. Cjelokupni viši društveni slojevi Armenaca eliminirani su tijekom samo nekoliko tjedana do lipnja 1915. Pogubljenja Armenaca iz viših društvenih slojeva su organizirana čak i na javnim mjestima (trgovima) što je u velikom broju slučajeva i dokumentirano fotografijama koje se mogu naći u Muzeju armenskog genocida u Erevanu.

Prije samog čina genocida, osmanska armenska zajednica je posjedovala oko 2600 crkava, 450 manastira i 2000 škola. Međutim, nakon Velikog rata oko 3000 armenskih naselja je bilo depopulizirano. Danas se armensko stanovništvo u Turskoj praktično može naći samo u Istanbulu. Današnja armenska zajednica u Turskoj ima samo šest crkava i nijednu školu ili samostan. Dokazi o osmanskom genocidu nad Armencima su brojni i pored toga što je najvrjednija arhivska građa zauvijek nestala kada su 2. studenoga 1918. ultradesničarski pripadnici vladajuće partije u carstvu spalili dokumente prije nego što su vladini vodeći političari i glavni organizatori genocida pobjegli iz zemlje u njemačkoj podmornici za Odesu.

Nova liberalna vlada Osmanskog carstva je 5. veljače 1919. osnovala u Istanbulu specijalni sud za ratne zločine koji je prethodnu (ratnu) vladu Mladih Turaka službeno optužio za "deportaciju i masakr", ali tek nakon britanskih diplomatskih pritisaka. Kao konačni rezultat sudske procedure, kompletna ratna vlada je u travnju 1919. godine osuđena na smrt a sud je proglasio da uništavanje Armenaca nije bio lokalni ili izolirani događaj već rezultat odluke koju je donijela vlada, a zločini su se provodili na osnovi pisanih naloga i usmenih naređenja.

Na kraju se treba podsjetiti da je upravo ovaj osmanski genocid nad Armencima direktno poslužio Hitleru i njemačkim nacistima za organiziranje i provođenje holokausta nad Židovima u sljedećem svjetskom ratu. Ovdje ne treba zaboraviti i osmanski genocid nad maloazijskim Grcima koji je trajao čitavih deset godina od 1913. do 1923. za koji je ako ništa drugo bar na osnovi zapovjedne odgovornosti direktno odgovoran i Kemal paša Atatürk (Otac Turaka) koji je između ostalog spalio grčki grad Smirnu (Izmir) 1922. pred očima britanske flote koja je bila usidrena ispred grada.

Vladislav B. Sotirović, predavač na Sveučilištu primijenjenih društvenih znanosti u Vilniusu, Politika, Beograd, 25. XII. 2019., http://www.politika.rs/sr/clanak/444327/Pogledi/U-genocidu-je-stradalo-milion-i-po-Jermena