Njegoš nije vjerovao Srbijancima

Odnosi srbijanskoga kneza Miloša Obrenovića i crnogorskoga vladike

Odnosi naših istočnih susjeda su vrlo složeni, pa često Hrvatima i nerazumljivi jer naš hrvatski narod ne poznaje povijesni kontekst,odnosno političku, vjersku, ekonomsku i kulturnu  povijest naših susjeda. Ovaj puta ne ćemo se baviti nemanjićkim periodom niti poviješću Srpske i Crnogorske pravoslavne crkve već ćemo izvući crtice iz odnosa turskoga vazalnoga kneza Srbije Miloša Obrenovića i crnogorskoga vladike Petra II. Petrovića Njegoša, a služeći se solidnom knjigom crnogorskoga povjesničara dr. Novaka Adžića "Stvaranje i razvoj crnogorske nacije".

Petar Petrović Njegoš

Crna Gora u kojoj danas živi skoro četvrtina Albanaca i muslimana (većina slavenskih muslimana u Crnoj Gori se smatra Bošnjacima, ali neki se pišu i Crnogorcima, Romima te regionalno i dr.), gotovo trećina Srba i 1 posto Hrvata je složena sama po sebi, bez kontroverznoga odnosa prema srpstvu kojemu Crnogorce vuče pravoslavlje i zajednička povijest u XIII. i XIV. stoljeću, te protuturski ratovi i panslavizam. Vladika Petar II. Petrović Njegoš (rođenjem Rafael, pa Rade) bio je pjesnik, filozof, romantičar i nažalost mason, kao i Vuk Karadžić, Karađorđevići, te većina hrvatskih iliraca. Taj čovjek se zalagao za ujedinjenje Dalmacije i Boke sa banskom Hrvatskom, ali se osjećao kao Crnogorac dijelom srpskoga plemena, na što su utjecali i njegovi učitelji (Sima Milutinović Sarajlija npr.), te tadašnje teorije o jeziku. Lišen zmijske ćudi toliko potrebne u politici Njegoš je bio u izuzetno lošim odnosima s ocem moderne srbijanske države Milošom Obrenovićem.

Godine 1830. hatišerufom sultana Mahmuta II. Srbija postaje autonomija u okviru Osmanskoga carstva, tj. današnji sjever uže Srbije bez Beograda. Poduzetni Miloš želi iskoristiti polunezavisne vladare Bosne i Albanije Gradaščevića i Bušatliju za slabljenje Otomanskoga carstva, ali Njegoš odbija njegov plan da se Crnogorci bore u vojsci skadarskoga paše. Njegoš traži od kneza Miloša Obrenovića simboličnu pomoć pri zauzimanju Podgorice (nama starijima poznate kao Titograd, op., T.T.), što ovaj odbija. Miloš je lojalnost Turcima dokazao prethodno (1817.) poslavši glavu svoga kuma Karađorđa u Istanbul (Carigrad, Konstantinopol).

https://www.google.hr/url?sa=t&rct=j&q=&esrc=s&source=web&cd=1&cad=rja&uact=8&ved=2ahUKEwigqsi379rmAhVmyaYKHRKJBjMQFjAAegQIAxAB&url=https%3A%2F%2Fnoviglas.info%2F2019%2F01%2F04%2Fkako-je-karadjordjeva-glava-zavrsila-u-carigradu%2F&usg=AOvVaw1twWA1IUeq0Vb4bwKPatP5

U Carigradu je Miloš, prema Mihailu Gavriloviću, bogato nagrađen, dobio je orden u briljantima i sablju iskićenu dragim kamenjem. Tronut tim znacima carske milosti Miloš pada na koljena pred sultanom i cjeliva mu papuču.

Godine 1832. veliki vezir Mahmut Rešid nudi Crnoj Gori velike teritorijalne ustupke ukoliko ona prizna vrhovnu vlast sultana, što Njegoš odbija odgovarajući "dok me moji Crnogorci drže ne treba mi sultanov berat ni ferman da vladam, jer ja sam nezavisan vladalac, a ako me moji Crnogorci napušte, sultanov ferman me ne može održati." Godine 1832. je sultan Mahmud izdao nalog (ferman) knezu Milošu da osobno predvodi svoju i tursku vojsku u zauzimanju Crne Gore. Miloš je izvijestio o tome Njegoša koji je suho odgovorio da će se braniti svim silama. Taj pohod je propao u zametku zbog vojne Mehmed Alije koji je zaprijetio i Carigradu. Navodno Njegoš nije znao za velikosrpski program (Načertanije) ali je znao da je Miloš tražio od sultana da pokori Crnu Goru.

J. Ćetković citira austrijski izvor iz Zadarskoga arhiva (Ivačić, 6. ožujka 1836.) da je vladika Njegoš jako zabrinut, dva dana nikoga ne prima u posjet, i da je Obrenoviću javio da će se Crnogorci boriti do posljednjega živoga čovjeka. Na stvaranju Velike Srbije radi kao agent dubrovački raspop Matija Ban, ali ban Josip Jelačić ga je prozrio, a Njegoš odbio preuzeti njegovu pomoć od 2.000 fiorina kazavši Banu da slobodnoj Crnoj Gori priliči primiti pomoć samo od slobodne države kao što je SAD.

Prema Konstantinu Nenadoviću (citat iz 1884.) Njegoš je izjavio: "A da čo'če (čovječe, op., T.T.), Božja ti vjera, znam ja tu veselu Srbadiju, no kud su joj ti junaci sinovi bili, dok joj nije bog da Karađorđa? Vi svi tamo hvalite se junaštvom, a kad Vi (vam, op., T.T.) Bog njega uzme između Vas, a vi svi u sunovrat u turski jaram opet! No kršna i siromašna Crna Gora ne haje ni za Nemanje ni za Murate, pa ni za Bonaparte, oni svi biše pa preminuše, a Crna Gora ostaše dovijeka i strašnoga suda u svojoj volji i slobodi".

Jasno da Srbija kao poluravničarska zemlja nije mogla lako odoljeti organiziranoj sili, za razliku od planinskoga grebena sa središtem u Cetinju (što jest bila stara Crna Gora, op., T.T.) gdje ni pješaštvo ne može proći sa logistikom. Crnogoraca pod vlašću Njegoševom bijaše svega 60.000. Njegoš je svojim literarnim djelom, školstvom i tiskarstvom pridonio širenju srpske ideje i imena u Crnoj Gori, posebice preko kosovskoga mita. Zanimljivo je da je Njegoš veliki prijatelj Vuka Karadžića i njegove jezične reforme (hercegovizacije jezika), dočim je stav kneza Obrenovića i srbijanske vjerske i književne elite izražen u pismu Miloša Njegošu negativan; "ima jedna rđava sekta vukovska nazvana koja debelo jer (Ъ) izostavlja, i još gdjekoja izmjenjenija zahteva, i sve se bojim da ne bude otrov učenija ove sekte i do u Crnu Goru, dosad svagda čistu i nevredimu prebivšu prispeo, a ako bi to bilo, to bi mi zaista vrlo teško i žao palo, jerbo je dosta verno poznato da ta sekta izostavljanjem Ъ i uvođenjem nekakvog 'j/odvodi od pravoslavlja i privodi k rimokatoličanstvu (Poznat će Vam biti kustos C.K. Biblioteke, Kopitar, rimokatolik, ovaj je ta učenija razvrata dao Vuku, a Vuk vuče tuđu budalaštinu ne znajući ni šta vuče ni našta. Na ovo, mislim, sami za sebe zadržite da ne dođe do nečastivih ušiju.) Ta je sekta i ovde bila počela isto učenije rasprostrirati, no ja sam to u soglasju s G. mitropolitom Karlovačkim (Srijemski Karlovci, op., T.T.) predupredio mnoge takove knjige u vatru bacivši, a mnoge čitavim sandukom pobacavši." (Izvestia – "Otdelenija ruskoga jezika i slovesnosti", Carska akademija nauka( 1903. t. VII. knj. 3., str. 333.). (Naravno da jugoslavenski masoni nisu htjeli od Srba praviti katolike oduzimanjem debeloga jer, a srpski jezikoslovci su do Karadžića zapravo rusificirali jezik, op., T.T.) Njegoš odgovara knezu iz Trsta (Trijesta) da ne poštuje Dositeja Obradovića, pače da ga prezire! Zapravo je to upućeno i samome Milošu "ja bih Dositeja počitova da je umio svoj dar duševnij obratiti u korist našega naroda, ali ga obratiti nije umio, i zato ga prezirem kako čovjeka koji nije vidio u što se sodrži sreća naroda, što li mu može pričiniti nesreću, i kako čovjeka koji je bio nekome oruđe podsmjejanija nad blagočestijem (crkvenoslavenski u smislu podsmijavanja nad svetinjom, pobožnim, op., T.T.).

Na kraju pisma Miloša  vladika cernogorski pozdravlja sa visokopočitovanijem.

https://www.google.hr/url?sa=t&rct=j&q=&esrc=s&source=web&cd=2&cad=rja&uact=8&ved=2ahUKEwi5jenD-NrmAhUZwMQBHe_dBr8QFjABegQIBRAB&url=https%3A%2F%2Fhr.wikipedia.org%2Fwiki%2FMilo%25C5%25A1_Obrenovi%25C4%2587&usg=AOvVaw0G6E1l1tWDDgUuztdy0c8L

Zanimljivo je da je Njegoš obišao Italiju, Austriju, Rusiju ali da u Srbiji nije nikada bio, što najbolje svjedoči o nepovjerenju prema knezu Milošu. Kontakti Crnogorske pravoslavne crkve i Srpske pravoslavne crkve u Njegoševo doba su rijetki. Kao arhimandrit obratio se 1832. Njegoš mitropolitu Karlovačkom Rajačiću za rukopoloženje jednog crnogorskog svećenika. Razmijenio je pisma sa mitropolitom beogradskim Pavlovićem zbog bijega episkopa užičkoga Nikifora, koji je bio u sukobu sa knezom Milošem, kojega knez Miloš naziva duševnim bolesnikom. Kada je Njegoš u Rusiji primljen od cara Nikolaja I. i tamo zavladičen patrijarh karlovački Rajačić traži od pravoslavnih svećenika u Boki "da se apsolutno ne dopušta služba u Crkvi crnogorskomu vladaru pod zapetu najstrože odgovornosti", i "da stoga ni zvonima ni puškama ne smete ga pozdraviti, niti mu ma bud koju počast koja pripada arhijereju ukazati."

Pećku patrijarhiju spominje u svom djelu "Lažni car Šćepan mali" (objavljena 1851.) Njegoš samo kroz lik Vasilija Brkića koji za razliku od arhipastira crnogorskih koji se bore sa Osmanlijama kukavički priznaje da mu se na spomen Turaka ledi krv u žilama. Obnovljenu patrijaršiju je 1557. dao Mehmed Sokolović svome bratu Makariju. Patrijarh Vasilije Brkić bježi sa Kosova u Crnu Goru, svrgnut od Grka 1765. zbog mogućih financijskih pronevjera. Ruska ekspedicija kneza Dolgorukova pod nadnevkom 31. 7. 1769. bilježi da Crnogorci mole Dolgorukova da se izgna Vasilije Brkić sa cetinjskoga manastira radi spokojstva mitropolita (crnogorskoga) Save Petrovića. Crnogorci Brkiću stavljaju nož pod grlo, te im on nakon zaludnih molbi, suza, pozivanja na kršćanstvo daje svojih 54 dukata. Srpski (pećki) patrijarh bježi u Maine (Boka) gdje se sakrio u domu jedne udovice. Rusi vele da je mitropolit Sava načelnik razbojnika ispunjen nepomirljivom mržnjom na patrijarha. Brodom Rusi prebacuju Brkića u Italiju, zatim u Rusiju. Njegoš u svom djelu ovo ne spominje. Svakako da ovim člankom ne želim ironizirati niti se miješati u tuđa posla, samo nastojim rasvijetliti povijesnu pozadinu sadašnjih događaja. Odnosi Bugara i Makedonaca, Hrvata i Bošnjaka, Srba i Crnogoraca su vrlo složeni i imaju svoje uspone, padove, zajedništva i protivbe. Ponor nastao na nekad zajedničkom teritoriju Hrvatske i BiH je produbljen razlikom vjere, ali i postojanjem jake i ravnopravne srpske zajednice u BiH.

Teo Trostmann