101 godina bunjevačkih prijevara i izdaje hrvatskog naroda u Vojvodini
Republika Hrvatska bi konačno morala na znatno bolji, efikasniji i realističniji način riješavati pitanje hrvatske dijaspore. Posebice u tomu mora biti angažiran novi predsjednik te buduća novoizabrana Vlada i novoizabrani Sabor. A jedan od najvećih problema Hrvata u Republici Srbiji je bunjevačko pitanje.
Savet Bunjevaca: Nismo deo hrvatske manjine
Pri formiranju nacionalnih vijeća i drugih institucija nacionalnih manjina u Republici Srbiji koncentracija hrvatskih krovnih institucija u Subotici je rezultat manipulacije “bunjevačkih Hrvata”, koji su već tada “namirisali” novac, prije svega iz proračuna Republike Srbije i Republike Hrvatske, ali i kroz mnoge druge oblike. Ujedno su im te institucije i taj novac koncentriran u Subotici poslužili za obračun sa svojim rođacima Bunjevcina, ali su time u cijeli hrvatski korpus u Srbiji unijeli rak ranu razdora i velikog nezadovoljstva. Svi Bunjevci žive u Subotici i u nekoliko sela oko nje (donjotavankutski trokut), pa su tako krovne hrvatske institucije (i još štošta) dane u ruke Bunjevcima koji sebe zovu “bunjevačkim Hrvatima” (nepostojeća odrednica pri nacionalnom izjašnjavanju)!
Beograd je pritom dobro znao što radi, a Zagreb nije znao što radi jer ne poznaje stanje u Vojvodini u vezi Bunjevaca. Bunjevci su ovdje priznati kao poseban narod i kažu da s Hrvatima nemaju nikakve veze, naprotiv, tvrde da ih Hrvati silom svojataju i uzimaju im jezik, kulturu, običaje, glazbu i sve drugo. Pozivaju se i na Dekret Josipa Broza Tita iz 1945. godine kojim je zabranjeno Bunjevcima da se izjašnjavaju kao Bunjevci, već moraju biti Hrvati. A činjenica je da se Bunjevci u Vojvodini (Srbiji) nikada nisu izjašnjavali kao Hrvati, no za novac mogu biti i to!
U mjesečniku “Bunjevačke novine” br. 173. (prosinac 2019.) piše: »Iako je od Velike narodne skupštine Srba, Bunjevaca i ostali Slovena u Novom Sadu prošla 101 godina, tadašnje odluke narodni prvaka imaju uticaja i na današnje vrime. Upravo je te, 1918. godine, 25. novembra, otvoren put ka realizaciji davnašnje ideje – da svi Južni Sloveni žive u jednoj državi. Med onima koji se s posebnom pažnjom sićaje Velike narodne skupštine jesu Bunjevci, a koliko im je ovaj datum značajan divani i podatak da su 25. novembar izabrali za jedan od svoja četri nacionalna praznika. Tako je i ove godine, baš 25. novembra, u Velikoj vićnici Gradske kuće u Subotici, svečanom akademijom i obilužen nacionalni praznik Bunjevaca – Dan Velike narodne skupštine, u organizaciji Ustanove kulture „Centar za kulturu Bunjevaca”, a pod pokroviteljstvom Nacionalnog savita bunjevačke nacionalne manjine«.
Tu se kaže i da su na Velikoj narodnoj skupštini u Novom Sadu 1918. godine (radi se o prisajedinjenju Baranje, Bačke i Banata Kraljevini Srbiji) od 577 delegata 84 bili Bunjevci, a samo 2 Hrvati, što znači da je na tom prostoru tada živilo najmanje 84.000 Bunjevaca, a samo 2.000 Hrvata, jer se na 1.000 stanovnika birao jedan delegat!
Danas u Republici Srbiji ima 57.900 Hrvata i 16.706 Bunjevaca. Bunjevačkih Hrvata nema!
(Tablica je objavljena u „Hrvatskoj riječi“ br. 855. od 6. rujna 2019.)
U Subotici i nekoliko okolnih sela danas ima dvadesetak hrvatskih kulturnih udruga i desetak bunjevačkih kulturnih udruga. Dakle, Subotica sa oko 14.000 Hrvata (od kojih se ne zna koliko je „bunjevačkih Hrvata“) i nekoliko sela oko nje sa još nekoliko tisuća Hrvata (od kojih se također ne zna koliko je „bunjevačkih Hrvata“) ima dva puta više kulturnih udruga od sličnog broja Bunjevaca! Isto tako u cijeloj Srbiji (gdje su i veliki gradovi kao što su Sombor, Novi Sad, Beograd, Niš i dr.) ima još samo dvadesetak hrvatskh kulturnih udruga, koliko ih ima u Subotici i okolici! U subotičkim udrugama su uglavnom „bunjevački Hrvati“ i ovoliki broj hrvatskih udruga u tom malom donjotavankutskom trokutu je umjetno napravljen zbog dodjele novca koji pripada svim Hrvatima u Republici Srbiji!
Novac kojim raspolaže Hrvatsko nacionalno vijeće, Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata, NIU “Hrvatska riječ” i dr. u Subotici, u kojima su također u ogromnom postotku zaposleni “bunjevački Hrvati”, sa primanjima pojedinaca koja unazad petnaestak godina kumulativno čine prava bogatstva, samo je još jedna od velikih prijevara Bunjevaca (“bunjevačkih Hrvata”) prema Hrvatima u Republici Srbiji. Još jedan vrlo uočljiv apsurd proističe iz bunjevačkih prijevara već pri samom načinu izbora Hrvatskog nacionalog vijeća. Naime, na neposrednim izborima za nacionalna vijeća, održanim 4. studenog 2018. godine, albanska, aškalijska, bošnjačka, bugarska, bunjevačka, vlaška, grčka, egipatska, mađarska, njemačka, poljska, romska, rumunjska, rusinska, slovačka, slovenska, ukrajinska i češka nacionalna manjina imale su pravo birati svoja nacionalna vijeća neposrednim glasovanjem (jedan čovjek jedan glas), a samo su makedonska, ruska, crnogorska i hrvatska nacionalna vijeća birana elektorskim putem, što je značilo da nemaju dovoljan broj glasača upisanih u poseban birački popis!Da hrvatska nacionalna manjina, jedna od najbrojnijih, nema dovoljan broj upisanih birača u poseban birački popis godinama je sustavno rađeno u Subotici tako što su Hrvati izvan donjotavankutskog trokuta zapostavljeni, čak ignorirani i omalovažavani. Uz ono što su ovdje preživjeli postali su nezainteresirani za bilo što, a što je i bio cilj “bunjevačkih Hrvata”!Na čelu ovog petnaestogodišnjeg sustavnog uništavanja hrvatske zajednice u Srbiji od početka stoji etnobiznismen “bunjevački Hrvat” Tomislav Žigmanov. Unazad godinu dana uspio je eliminirati sve neistomišljenike i na sva ključna mjesta postaviti (ili ostaviti) samo svoje poslušnike, u velikoj većini plaćene “bunjevačke Hrvate”!Budući je on prvi čovjek i u oblasti kulture i u oblasti politike kada su u pitanju Hrvati u Srbiji došlo je do negativne selekcije u svim dijelovima, o čemu sam također detaljno pisao.
Hrvatsko nacionalno vijeće je ustoličio g. Tomislav preko elektora iz svoje političke stranke (iako se traži depolitizacija nacionalnih vijeća), pa tako u svom prvom intervjuu medijima u Hrvatskoj novoizabrana predsjednica vijeća kaže da ovdašnji hrvatski intelektualci rade protiv hrvatske zajednice! “Hrvatska riječ” je lokalni subotičko bunjevački tjednik (u kojem je g. Tomislav predsjednik i Nakladničkog vijeća) i Hrvati ne čitaju te novine (Republika Hrvatska donira 25.000 kuna za njihovu besplatnu distribuciju)!
G. Tomislav je izmanipulirao i osnutak i sjedište Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata u Subotici da bi cijelo vrijeme bio njegov nezamjenjivi ravnatelj. Zavod, pa ni DSHV, politička stranka čiji je predsjednik, ne pokrivaju tzv. cijelu užu Srbiju, što znači i Beograd sa širom okolicom koja je u Vojvodini (!?), što je najbolji dokaz da g. Tomislava Hrvati u Srbiji ne interesiraju, ni po pitanju politike, ni po pitanju kulture! Urednica programa na hrvatskom jeziku na RTV2 u Novom Sadu je “bunjevačka Hrvatica” iz Subotice i najviše priloga je iz donjotavankutskog trokuta o “bunjevačkim Hrvatina”, kojih je inače jako malo! A g. Tomislav sebe u svemu gura u prvi plan pa je tragikomična “nova velika hrvatska kulturna manifestacija u Srbiji” održana na salašu pod đermom u Đurđinu na kojoj je proglašen za jedinog živog velikana hrvatske književnosti! Iza svega je u osnovici novac i osobna korist, pri čemu g. Tomislav ispoljava veliko samoljublje, nedostatak morala i uopće loš karakter kao čovjek.
I ako to sve stavimo u drugi plan, a ne smijemo, svi Hrvati u Srbiji, svi Hrvati u Hrvatskoj i cijelom svijetu moraju znati da se u donjotavankutskom trokutu vodi pravi rat između Bunjevaca i “bunjevačkih Hrvata”, koji izuzetno šteti svim Hrvatima. Bunjevci se obostrano optužuju za krađu (i prekrađu) svega i svačega, a najveća bitka se vodi oko jezika (obrazovanja). U već navedenom prosinačkom broju “Bunjevačkih novina” piše, a ne smijemo smesti s uma da iza toga stoji 16.706 Bunjevaca, naroda brojnijeg od polovice nacionalnih manjina u Srbiji (sa stalnom tendencijom porasta tog broja):
»Jednoglasnom odlukom da bunjevački jezik triba zaštitit od svojatanja okončana je sedma, vanredna sidnica Nacionalnog savita bunjevačke nacionalne manjine. Sazvana je sa samo jednom tačkom Dnevnog reda – tribalo je dat mišljenje NSBNM o dopuni Odluke o mriži javni osnovni škula sa sidištom na teritoriji Subotice. Naime, Hrvatsko nacionalno vijeće osniva Obrazovno vaspitnu ustanovu Hrvatski školski centar „Zadužbina biskupa Budanovića”, koja će se, prema elaboratu, izmed ostalog bavit i izučavanjom bunjevačkog govora. Taki pridlog je, kako je ocinilo svi sedamnajst prisutni članova NSBNM neprihvatljiv. Sidnici NSBNM, održanoj 8. novembra, prithodio je sastanak Odbora za obrazovanje, di je ova tema detaljno razmatrana, a kako je obavistila pridsidnica Odbora Jadranka Tikvicki, stav članova je bio jasan. Tako je na Odboru donet pridlog da se ne da pozitivno mišljenje jel:
1. Nacionalni savit bunjevačke nacionalne manjine je nadležno tilo koje se bavi pitanjom Bunjevaca i bunjevačkog jezika.
2. Bunjevački jezik nije govor, nego jezik čiji su standardi proglašeni Službenim glasnikom br. 19 od 14. 3. 2018.
3. Predmet „Bunjevački govor s elementima nacionalne kulture” je uveden u škule (Službeni list APV br. 2 i 4. marta 2005., Službeni list APV BR.4, a od 16.12.2017.) i postoji ko predmet „Bunjevački jezik s elementima nacionalne kulture” (Prosvetni glasnik br. 18 od 17.12.2018.).
4. Nacionalni savit bunjevačke nacionalne manjine ima svoje stručne kadrove koji ispunjavaju uslove po „Pravilniku o stepenu i vrsti obrazovanja nastavnika i stručnih saradnika u osnovnoj školi” (Službeni glasnik, prosvetni glasnik br. 11 od 2012), ko i nastavni materijal za održavanje nastave.«
Prijedsjednica Bunjevačkog nacionalnog vijeća Suzana Kujundžić Ostojić kaže: »Nemamo ništa protiv tog da se pomenuti Centar osnuje, da se u njem izučava hrvatski jezik, al imamo protiv onog što dalje piše, da će se izučavat bunjevački govor. Mi imamo nacionalni savit, standardizovan jezik koji se trinajst godina uči u osnovnim škulama, sad počinje i u sridnjoj. Već je toliko mišanja u stvari vezane za Bunjevce, da više ne možemo i ne tribamo ćutit. Ponavljam, nemamo ništa protiv drugi, al imamo protiv da se uzima ono što je naše.
Ne možete bit dio dvi manjine, el ste jedno, el drugo. Ako je komegod bunjevački toliko pri srcu, pa nek dođe kod nas, u škule di se već godinama pridaje.«
I u svemu je tako! Čija je dužijanca, priskaknje vatre, debo četvrtak, pucanje bičevima, glazba, ruvo…? Što je najgore, da bi “bunjevački Hrvati” dokazali da su, eto, i Hrvati, naturaju bunjevštinu u svakom segmentu kulture i politike svim Hrvatima u cijeloj Srbiji!A svim Hrvatima u cijeloj Srbiji, posebice napaćenim srijemskim, je dosta svega jer vide da ih nitko ne zastupa, nitko ne štiti njihove interese i nitko ne brine o njima! Hrvati u cijeloj Srbiji ne mogu čak ni razaznati tko su Bunjevci, koji nisu Hrvati, a tko Bunjevci, koji su i kao Hrvati. I među jednima i među drugima su brojni Dulići, Kuntići, Kujundžići, Vojnići, Ušumovići, Tumbasi, Tikvicki, Bašići, Sarići…Pored toga u Suboticu se slijeva sve veći i veći novac, u posljednje vrijeme posebice od poreskih obveznika iz Republike Hrvatske, i troši se na netransparentne načine!
Hrvatski puk u Srbiji nema od toga nikakve koristi, život ovdašnjih Hrvata se odvija u hrvatskim kulturnim udrugama samo zahvaljujući nekolicini entuzijasta u svakoj od njih. A kuća bana Jelačića u Petrovaradinu još zvrji prazna. Od Republike Hrvatske očekujemo konačno da nam s leđa skinu Bunjevce poslije 101 godine njihovih prijevara i izdaje hrvatskog naroda u Vojvodini. Ne pomažu skupe studije, znanstveni skupovi i okrugli stolovi o tomu tko su i odakle su Bunjevci. Ovo stanje samo koriste “bunjevački Hrvati” i na tragediji ovdašnjih Hrvata (posebice srijemskih) zarađuju veliki novac. U Republici Srbiji ima 16.706 Bunjevaca, priznatih kao poseban narod! To je realnost i Hrvati se prema njima moraju odnositi kao prema svim drugim nacionalnim manjinama u Republici Srbiji.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više