Andreja na čelo SDP-a, Zorana na čelo HDZ-a

Povijesni rezultat "desnice" – osvojila blizu devedeset tisuća nevažećih listića

 

 

Hvala Bogu i to je prošlo, ta višemjesečna, a naročito zadnjih mjesec dana, halabuka i silovanje cjelokupne javnosti koje se širilo do zadnjeg „običnog“ pojedinca, građanina, glasača, oko beznačajnog političkog događaja, naime smjene gazde na „farmi“ Pantovčak, uloge poznatije kao „predsjednik republike“. Od toga je (i) „farmu“, pored ostaloga, napravio još onaj Stipa koji i ovih dana, kao zloduh, „iskače iz paštete“ (S.M.) doduše zahrđale i odbačene u kanalizaciju, dapače TV kanalizaciju, pa odatle iskače po cijelom „regionu“. Da nije štakor? Ne znam, kao što ni on ne zna razlikovati još uvijek aktualnu predsjednicu od Nives Celzijus.

Komentirajući rezultate izbora rekao je Stipa i ovo: „Niste znali tko je predsjednica republike, a tko je Nives Celzijus“. (e-24 sata, 6. 1. 2020.) Komu se „to“, da ne napišem što, više ruga? Kolindi ili Nives Celzijus? Mislim objema, ali to je predmet za kakve feminističke udruge, ako imaju hrabrosti i dosljednosti. Što se pak Mesića tiče, kamo sreće da je umjesto njega na „farmi“ deset godina provela Nives Celzijus. Prošlo bi barem deset veselih, a ne deset tužnih, jadnih, štetočinskih godina. Jedini Mesićev rezultat je što bio naselio magarce na Pantovčaku, za svaki mandat po jednoga. Gdje su ti magarci, oni su državni, pa „imamo pravo znati“ (GONG) sve o njima. Ni tu izgleda nisu „čista posla“ jer „koliko je meni poznato“ (tetec Ožbolt) barem jednog je dobio na poklon (Jerka) a dužnosnici ne smiju zadržati, raspolagati s poklonom vrednijim od petsto kuna.

 

Nego idemo na rezultate izbora za funkciju u državi s koje se društvu i državi ne može puno koristiti, ali se zato može puno štetiti, kao što su to činili Mesić, punih deset godina i Josipović pet. Kolindi Grabar-Kitarović ne mogu se pripisati nikakve štete, ako već nije bila od velike koristi, ni na unutarnjem ni na vanjskopolitičkom planu, štoviše na vanjskom njezina je uloga bila apsolutno pozitivna.

 

Rezultati

 

1. U drugom krugu predsjedničkih izbora Hrvatska koja nije osjetila neposredna ratna djelovanja za srbijanske agresije pobijedila je onu poharanu, stradalu. U Županiji zagrebačkoj to je vidljivo čak i po općinama, one uz Kupu, koje su osjetile posljedice rata, birale su drugačije od onih udaljenijih, izvan dometa neprijateljskog topništva.

 

2. Zagreb i Zagrebačka županija, uz malu pomoć, recimo, Krapinsko-zagorske ustvari su, uzimajući u obzir ukupni broj glasova i razliku između kandidata „A“ (Milanović) i kandidatkinje „B“ (Grabar-Kitarović) zapravo odnijeli pobjedu na ovim izborima. Pojednostavljeno – Zagreb je pobijedio Hrvatsku. Ova dva raskola su znakovita i opasna i traže temeljitiju analizu. Za početak „netko“ namjerno i sustavno godinama uništava HDZ u Zagrebu. Slijedom, redom: Sanader, Kosor, čak i Karamarko, sada Plenković i zagrebačke „ekipe“. Ni Bandić tu rupu ne može zakrpati.

 

HDZ – il' su crni labudovi il' su gavranovi

 

3. U tekstu pod naslovom „Kako će na predsjedničkim izborima proći HDZ?“ objavljenom ovdje 16. prosinca predvidjeli smo i „putić“ Zorana Milanovića na „farmu“ Pantovčak uz pomoć „ljutitih“ Škorinih birača. Kako bilo nije se, opet, HDZ-u dogodio „crni labud“, već mu je pred vrata na Trg žrtava „dokurio“ zaigrani – medo. Grudica snijega koja se zakotrljala na izborima za Europski parlament, zakotrljao „labud“ Plenković, sad je već velika k'o kuća. Nastavi li se kotrljati do parlamentarnih mogla bi narasti do lavine. „Crnog labuda“ je HDZ u EU parlamentarnim izborima mogao izbjeći čak samo prihvaćanjem na listu kao nezavisne kandidatkinje Marijane Petir. Vrlo vjerojatno bi mu donijela peti mandat, ali je postojala realna opasnost da dobije najviše glasova na listi, čime bi se razgolitilo  stranačko, Plenkovićevo kadroviranje. Tada ne bi bilo „crnog labuda“, a niti priče u nastavku o gubitku ovih izbora, što bi sigurno donijelo i nešto glasova predsjedničkoj kandidatkinji HDZ-a. Samo ćemo spomenuti: taj „labud“ se inače „uzgajao“ u koaliciji HDZ-a s HNS-om, stalom popuštanju, ili žmirenju na oba oka u odnosu na „aktivizam“ SDSS-a u stilu kasnih osamdesetih (vidi samo SNV Novosti), pa Istanbulska konvencija, Marakeški compact, pa, najblaže čudno, poništavanje prikupljenih potpisa referendumskih inicijativa. Zatim je HDZ ,nepripremljeno, uletio između dvije brižno naložene vatre u vezi mirovinske reforme – SDP-a koji je donio zakonsko rješenje o produžetku radnog vijeka do 67 godina i paradržavnih sindikata koji su to tada podržali, ili su barem šutjeli, a sada digli  referendumsku hajku. I eto još jednoga „crnog labuda“. Povelikoga je donio i štrajk učitelja, blago rečeno, podržan i od ministrice iz Plenkovićeve vlade… Ne dakle samo jedan „crni labud“, već cijelo jato labudova koji su se na predsjedničkim izborima pretvorili u  gavrane, da ostanemo u ptičjem svijetu.    

 

4. Na strani SDP-a „labud“ raširio krila, ničim izazvan sad trijumfira Bero kojega, nakon što se rastao, samo što nije ostavila i Partija. Maras je već poletio u zagrebačku gradonačelničku fotelju, najmanje (O ne! Zar nas takva sudbina čeka.)

 

Čvrljotina s desna

 

5. Neobično zanimljiv rezultat prošlih predsjedničkih izbora je  povijesni uspjeh desnice – u šaranju po glasačkim listićima. Bidna „desnica“, nit' zna što joj radi desnica, ni što joj radi „ljevica“. Osim što je Milanoviću pomogao uzjahati konja koji sam zna put do Pantovčaka, Škoro je „prikupio“ i devedeset tisuća nevažećih glasova. To još nikome nije uspjelo. Neposredni izbori, barem u formalnom, proceduralnom smislu najvažniji su korak, čin, onoga što se naziva demokracijom. Oni su na neki način njena „sveta krava“. Nema njih, eto nekog drugoga sustava. Dezavuirati ju potkopati na sam dan izbora, a u njoj fol sudjelujući, te se za nju još navodno zalažući, nedopustivo je. To ne može „zdobriti“, uroditi dobrim, a poglavito ne za tzv. desnicu, a kamo li još za onu koja se diči „hrvatskom“. Hoću reći Škorin poziv „svojim“ biračima da škrabaju po glasačkim listićima i tako ih uništavaju sramotan je i, blago rečeno, politički nekulturan čin. Sramota je i za sve one stranke i strančice koje su ga podržavale u prvom krugu, a koje se tom pozivu nisu usprotivile. Još sramotniji je za one čelnike, političare i njegove podupiratelje, i njega samoga, koji su svojedobno bili birani u Hrvatski sabor, natjecali se za općinske, gradske skupštine/vijeća, za gradonačelnike. Poimenično gospođe i gospoda, bivši i sadašnji saborski zastupnici: Miroslav Škoro, Ruža Tomašić, Hrvoje Zekanović, Zlatko Hasanbegović, Božo Petrov, Nikola Grmoja, Miro Bulj, Pero Kovačević… Zar su ovi u Hrvatski sabor došli iz šume? Ili im je put prema njemu bio „popločan“ glasačkim listićima, možda su ih baš oni tamo „unijeli“, a zatim stekli ili dalje stjecali politički utjecaj, ime… s kojega i pomoću kojega sada traže da se šara po listićima. Da sve bude ljepše „putić“ im je, većini, kako bilo da bilo omogućio omraženi HDZ, prikvačio ih na svoju listu. Gdje taj vremenski stroj pa da vratimo vrijeme i gospodu političare prekrižimo, pošaramo – unazad. Uostalom pošarati glasačke listiće nit' je suverenistički, nit' domoljubno, nit' konzervativno, ni ne znam što zastupa Most, sve to bit će i ništa, pa nije ni to, a Škorina opcija je navodno sve to, pa još plus šaranje – valjda po svemu tome.

 

Milanović, normalniji od Mesića?

 

6. Postizborno postoji neka zabrinutost kako će izgledati kohabitacija između Milanovića i Plenkovića. Kohabitacija se može, jednostavnije, razumjeti kao „sustanarstvo“ dvije različite političke opcije, a kako toga nema, ne će biti ni potreba za tom „kohabitacijom“. Jer, nit' je Milanović  socijaldemokrat, nit' Plenković demokršćanin (to je uostalom skoro izumrlo u Europi) pučanin, centristički demo-pučanin, liberal-globalist, što li već. Tako bi bilo moguće obaviti „leteću izmjenu“, Milanović-Plenković, kao u hokeju. Plenkovića na čelo SDP-a, bio bi bolji od Bere, esdepejci bi izmjenu primijetili kao boljitak, a Milanovića, da ga se tek malo „navije“ udesno, a dalo bi se, na čelo HDZ-a.

 

7. U mediji, tiskana, elektronička, međumrežna… carevao je i još uvijek caruje, teror analitičara. Prevrću, prežvakavaju kampanju, izbore, rezultate, što će biti kad bude, što bi bilo kad bilo, čiji gaf bolji (kampanja gafova u kojoj su se oni brojili samo Kolindi) i… Ukoliko bi nekoga jadnika prisilili da konzumira sve te silne analize i „analize“  u jednom trenutku bi sigurno po njega morala dojuriti hitna pomoć, pa pravac na liječenje gdje bi liječnici vjerojatno ustanovili novu ovisnost, fobiju što li o polit-marketinškoj analitici. Koliko se samo struje potrošilo za buljenje u teleekrane i analitičare. A toliko je ovih dana i mjeseci bilo važnijih događaja koji zaslužuju pozornost, na tisuće, ali njih su zamračila ovo cjelodnevna politička tračanja. Ona tek zapravo slijede idućih mjeseci, parlamentarni će izbori.

 

8. Nego kako će Milanović i koliko ostvarivati svoja obećanja kad već sada tvrdi da on ništa nije obećao. Jedno ipak jest, – kako će biti „normalan“. Ovo obećanje može vrlo lako ispuniti, samo neka bude normalniji od Mesića, a to nije nimalo teško. I da barem ne olajava svoju zemlju po svijetu, bivše predsjednike, uključivo i sebe kao predsjednika Vlade.

 

Uskoro će i ustoličenje, mogao bi Škori uzvratiti uslugu na tako da mu pjeva na toj fešti. Nakon ustoličenja i sitnom gestom vraćanja Brozova poprsja na Pantovčak što od njega uostalom traže i njegovi drugovi i drugarice. Njemu to ne bi više štetilo, a „desnici“ bi taj poguranac puno pomogao.

 

Mato Dretvić Filakov